We have all, the time in the world,
Time enough for life...
To unfold,
All the prescious things,
Love has in store...
Mi imamo sve vrijeme svijeta - mislio bih, da sam tada išta mislio. Vrijeme dovoljno za život. Za sve dragocjene stvari koje ćemo u njemu, usput, pronaći... Mi imamo svu ljubav svijeta – znao bih, da sam tada išta znao…
A tada je bilo ljeto, onakvo kakva su već mostarska ljeta – prevruća, paklena i sparna…
– Kako su mi ostale noge? – pitao sam, izlazeći iz rijeke, dokonog klipana na kraju dvadesetih, koji je nakratko prekinuo partiju tavle da pogleda moj skok. Pohvalio me ne dižući pogled, držeći kockice između palca i kažiprsta, spremne da ih baci o drvenu igru i opsuje već sljedeće sekunde.
To ljeto smo, moji vršnjaci i trinaestogodišnji ja, provodili uglavnom na obalama Neretve, uživajući u prevrućem zraku i prehladnoj vodi. Pokušavali biti što bliže starijoj raji, povećavali visinu skokova i nestrpljivo čekali dan kada ćemo mi biti – oni.
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da će svi ti mostarski klipani kojima smo se divili, svoju mladost, već sljedećeg ljeta, utopiti u vrelom olovu i da će, kad godinama kasnije na obalama Neretve budu tražili spas od ljeta, možda nehotice i možda nesvjesno, s vremena na vrijeme, ka onoj drugoj obali bacati pogled koji samo oni razumiju…
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da mi nikada nećemo biti – oni…
Imali smo sve vrijeme svijeta – sjećao bih nas se danas, da sam se ičega više sjećao… Sjećao bih se, kako bosonogi jurimo uzvodno po napola istopljenom asfaltu tražeći i najmanju sjenku, najmanji hlad da ublaži vrelinu pod stopalima… Sjećao bih se nadimaka i spajao ih s licima, umrljanim od sladoleda i modrim od hladnoće rijeke…
Kako smo se, onda, dovraga, ti isti mi, pretvorili u nas, ovako lažne i kako to da mi nemamo prava biti idoli ovoj djeci? A nemamo…
Gledao sam golobrade dječake kako skaču s oštre stijene, danas, dvadeset godina kasnije. Vrijeme dovoljno za život. Ništa više… I ništa manje…
Stajao bih, valjda satima, tu u sjenci smokve čiji se hlad, u nekom drugom životu činio mnogo veći, da me nije prekinuo mokar dječak u prolazu do najveće stijene…
– Kako su mi ostale noge? – pitao me…
|
