Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugacku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn
Provlačeći se ispod kapi života kakvog je donijelo poslijeratno pasje doba, pokušavali smo sami sebe uvjeriti kako nam u stvari i nije loše. Pokušavali smo iz svih tih gradskih i ljudskih ruševina iscijediti ono najbolje. Tako klišejski, bodrili smo sami sebe, gurkajući jedni druge prema sutra, kao što se djeca gurkaju u strahu pred stranim i nepoznatim. ''Hajde ti...'' Hajde, ne propusti još jednu priliku. Pokušavali smo ne stajati na istom mjestu i gledati snove, kako jedan po jedan, odlaze, tako sporo, ali ipak dovoljno brzo da ih ne možeš pošteno niti odsanjati, a već su i više nego nedostižni. Ali, snovi su valjda, to što drži čovjeka, i snovi su, valjda jednino po čemu smo se razlikovali tih dana, jer proklet da sam, koliko sam se god trudio pronaći nešto što bi me razlikovalo od ostalih, u tom moru sivila, nisam mogao. U takvom jednom svijetu, sreo sam ju, jednog predvečerja. Predvečerja kakvo samo Mostar i lipanj mogu zagrljeni otplesati. Sretao sam ju, da, u još nekim predvečerjima, u još nekim danima i noćima. Volio sam njen smijeh, u kojem je bio sakriven zaborav. Volio sam toplinu njenog tijela sklupčanog kraj mene, u starom bakinom stanu u Rudarskoj. Pa, da. Volio sam nju. Imali smo neke svoje svjetove i neke svoje trenutke. Svijet smo obojili nekim svojim bojama. Dnevnike ispisali svojim ludorijama, i postelje natopili svojim suzama. Živote smo ispunili svojim snovima. I bili ponosni na njih. Na snove. I na živote. Mislio sam da se nikada nećemo odreći nas i naših snova. I nismo. Ali, snovi su se, valjda, odrekli nas...
Stajao sam jedne noći, pod balkonom stana 3A u Rudarskoj, ni sam ne znajući kako da opravdam ili objasnim ono što ću učiniti već noćas. Stajao sam u noći, smišljajući stihove, razloge, ideje... Nisam ništa smislio. Iz mene je zjapila samo praznina. A ona je gore, spavala, onako kako već samo ona spava. Spavala je. Sanjala? Sanjala. Nisam htio oskvrnuti taj spomenik što sam ga podigao od tišine, pod njenim balkonom, pa sam zaplakao tek poslije. Na peronu. Okrenuo se još jednom da pogledom progutam pustu željezničku stanicu i upijem mirise ovoga grada čiji komad duše udahneš sa svojim prvim plačnim dahom, kad te smežuranog, babica stavi na majčine grudi. Ostavio sam ih oboje iza sebe. I nju i grad. Ona je, valjda, bila uplakanija. Raspitivala se. Strepila. Strahovala. Na kraju je vjerovatno shvatila. Pitam se je li razumjela? A ja sam, udaljen cijeli ocean od Rudarske, počeo slagati ostatke svog života, i... Bilo bi lijepo, da mi je nedostajala i da su mi se, u ljetnim newyorškim noćima, umjesto očiju djevojke iz metroa učinile njene... Bilo bi lijepo da sam sačuvao našu ljubav negdje u sebi, zaštitio ju od samoga sebe. Ali lagao bih kad bih rekao da sam skupljao dijelove nje ispod svih onih uzdaha i znojnih tijela nekih drugih žena u čije sam postelje uskakao. Slagao bih samog sebe, kad bi joj poslao razglednicu sa stihom umjesto šifre... Lagao bih, ili bih odsanjario... U svakom slučaju, pobjegao sam od oboje. I od laži i od snova. Jer ništa ne zgrabi tako jako onaj dio tebe, ono malo zrno u tebi, u kojem si satkan cijeli i u kojem je cijeli tvoj svijet, kao što to učine laž i snovi. Ne, nije mi nedostajala. Ni njen smijeh, ni njeni poljupci. Nije mi nedostajala. Samo... Kad bih u svijetu, cijeli ocean udaljenom, zastao na tren, i kad bi srce zaplovilo zelenom rijekom, a uho osluškivalo korake čovjeka koji odlazi ispod balkona stana 3A, shvatio bih, da si nedostajem ja. Ja... Onakav kakav bih se probudio uz njenu rasutu kosu, na zajedničkom jastuku... Onakav kakvog bi me ona nasmijala kad ne može ukrotiti frizuru... Onakav kakav bih sinu priuštio da i on s prvim dahom udahne komad duše, a ne prljavog smoga... Nedostajem si ja... Ja...
|
