''svako ponekad ubije nekog koga voli,
neko to čini sa osmijehom na licu,
a neko suzama i plačem,
neko se odmah okrene i ode
a neko stoji dugo dok srce mu skače,
kukavice to poljupcem čine,
a hrabri udare mačem...''
Šesnaest godina. Mislim da smo nerazdvojni postali onog dana kad sam ja dobio trojku iz matematike. Naučio me kako se nositi sa neuspjehom. Tako su se uskoro dva osmogodišnjaka svaki dan vraćala iz škole sa puno cike i smijeha, a kad bi došli do zgrade broj 22, namjestili bi lica na 'tužno' a katkad, po potrebi i na 'beskrajno tužno sa suzom u očima' i ušli u zgradu pripremajući se na pitanje 'kako je bilo u školi'. Uglavnom, tehnika. Bio je tehničar od malih nogu. Kad je došao rat skakali smo po podrumima pucajući u zamišljenje neprijatelje, skupljajući sav mogući vojni otpad, tukući se čiji je tata ubio više 'neprijatelja'... Jednog dana njegov se tata više nije vratio. Imali smo deset godina. Bilo je teško tih dana. Njemu. Ja sam, istina bio tužan, ali mislim da tada nisam shvaćao koliki je to istinski gubitak. Inače, tih dana život je bio potrošna roba. Uskoro smo rat zamijenili pubertetom, a albume s nogometašima erotskim časopisima. Pa smo zajedno drkali na naš prvi porno film, posuđen u trošnoj trafici-videoteci u Radićevoj ulici. Pa smo popušili prvi joint na mansardi naše zgrade i odlučili da to i nije neki merak... A merak je, to smo također zaključili, istodobno ševiti dvije španjolke u dotrajalom praškom hotelu...
E, da... Šesnaest godina. Mnogo je još toga stalo u tih šesnaest godina. Mnogo kilometara, mnogo cesta, mnoga mora i jedan Ocean... Onaj Tihi... Mnogo se suza skotrljalo našim obrazima u tih šesnaest godina i mnoge su ulice odzvanjale našim smijehom. Mnoge boce, skupljene svih tih godina krase moj šank. Beefeater – putovanje, Amsterdam, Sax Dry - posebna noć, Mostar, Fleet Street – Nova Godina, London... Još neki Stockovi, Whiskeyji i još neki gradovi... Zaradišmo i ožiljak na istom mjestu u onoj tučnjavi u velikom parku. Moj stari nas izvadi iz murije, kad smo onog bosanca ostavili u lokvi krvi na Rondou, a njegova stara nam opali po šamar. Kenjčinama od dvadeset i koju... Dođoše, u međuvremenu, i neke ozbiljnije djevojke i neke ozbiljnije veze, te se i tu provuče i više od par godina. Znao je koliko sam lud za crvenim pramenovima i bio sam siguran da bi on dao život za jedan plavi uvojak. Njemu sam prvom došao zakrvavljenih očiju kad me ostavio Crveni Pramen i njega sam prvog častio bocom Gina kad sam se pomirio s njom. Kad sam pao u depru, kad je život izgubio smisao, kad sam grebao po dnu, bez nade da ću ikad isplivati, bio je uz mene i spašavao me od samog sebe. Baš me je on pukao šakom u glavu i istrgnuo mi devetmilimetarsku Češku Zbrojovku iz ruku kad sam bio pomiren sa smrću...
Imali smo jedno mjesto... Na rijeci. Odlazili bi tamo i razgovarali satima. Zapalili bi cigaru i utapali se u zelenilu rijeke. Ponekad bi znali razgovarati šuteći. Proveli bi cijeli dan na rijeci ne progovorivši niti jednu riječ. Na kraju sumraka bi sjeli u auto, pogledali se i sve nam je bilo jasno... Bili smo, kao jedan, jebiga... Winnetou i Old Shatterhand, Don Quijote i Sancho Pansa, Kara ben Nemzi i Hadži Halef Omar, Prle i Tihi... Sve smo to mi bili... Čitav jedan život nagurali u tih šesnaest godina... Volio sam ga, kvragu... I sad ga volim... Volim ga...
Sjedili smo, jednog dana, bilo je ljeto, na rijeci. Šutili smo. Siguran sam da je primjetio nemir u mojim očima, ali je i dalje šutio. Čekao je da se ja otvorim. Nikad nije navaljivao. Čekao je da ga upitam za savjet, da mu se povjerim, da olakšam svoju dušu na njegovim plećima... Umjesto toga ja sam izvadio pištolj i opalio. Jedan, dva, tri... Jedanaest metaka. U njegova prsa... Prevalio se u rijeku bez riječi...Tako je završilo jedno prijateljstvo i dva života... Moj i njegov... On sa jedanaest metaka u prsima, a ja još jednom na dnu. Ubio sam ga pištoljem kojeg mi je on istrgao iz ruke kad sam htio pucati u sebe. Htio sam ispaliti u njega svih šesnaest metaka. Tako sam planirao. Šesnaest metaka za šesnaest godina. Prevalio se u rijeku nakon jedanaestog. Potonuo je samo na čas a ja sam to iskoristio da u rijeku na mjesto gdje je nestao ispalim preostalih pet metaka. Volim misliti da ga ti meci nisu pogodili. I volim misliti da on nije ubio mene mnogo prije nego ja njega. Ali to je neka sasvim druga priča. Možda ju ispričam u nekih slijedećih šesnaest godina...
Leži pod maslinom u jugozapadnom dijelu grada, na sunčanoj strani groblja. Prva zraka sunca, koja se pojavi iznad Prenja padne na njegov grob... Dođem, katkad u zoru na grob... Da razgovaramo u tišini... Kao nekad... Kao svih ovih šesnaest godina...
Šesnaest godina...
IN MEMORIAM
K.M.
1977-1998
|
