..like a rose on the grave of love..

Pogledaj me opet, rekla sam, i utišala pogled u tla koja su plesala pod koracima uzbuđenog ljudstva. Pogledaj me opet, samo na kratko, i sakrij ga, što dalje, da ne pomislim da on zaista postoji.

Sanjala sam o djevojci pored koje bi se probudila noću i obavila ruke oko tijela, o djevojci koju bi poljubila kad bi se vratila s napornog puta, o djevojci o kojoj bi mogla sanjati – iako bi već dosanjana sjedila pored mene i gledala kako je očima skidam.

Sanjam te iako te još nikada nisam srela. Sanjam te, jer to je jedino što me pokreće naprijed i govori da postoji nešto zbog čega vrijedi ostaviti masu kako bi dvoje u tišini mogli pronaći riječi koje stvara žubor i buka u njihovim glavama.

Nije ljubav to o čemu sanjam, već život. Život bez drugih misli, bez kočnica, bez stezanja. Život u slobodi, ali život u dvoje.

Kad hodam ulicama ovog meni novog grada, pitam se, koji je to uopće po redu? Treći u kojem sam živjela, a koliko će ih biti sljedećih? Potajice se nadam da dolaze još mnogi, veći, uzbudljiviji, življi, sjetniji. Krojim planove za sve one što će doći, a zapravo, tek sada shvaćam, još ni sa ovim nisam u potpunosti prohodala. Koliko vremena treba da te upoznam i hoću li plakati kad ću odlaziti? Hoću li te prepoznati kada se opet nađem na tvojem pločniku ili će me dočekati neki novi, nepoznati vjetar?

Hodam ulicama ovog novog grada i upijam svaku njegovu riječ. Sve što je novo, uvijek je bolje. No koliko dugo se ga može zvati novim, bez da nam se ne zavuče pod kožu i postane onim što trenutno jesmo, onim gdje trenutno jesmo. Ovaj grad nije moj, znam, no volim tu misao što sam ga barem na kratko pozajmila. I vjerujem da nikada ni neće biti moj, kao što nisu bili ni prvi ni drugi.

I zato sanjam dalje, o djevojci, o životu, o gradu. O gradu koji će me zaustaviti, koji će reći hej, ovdje je tvoj dom, ovdje je tvoje sada i tvoje sutra, promijenit ću se samo onoliko koliko ćeš ti htjeti da se promijenim.

Postoji rijeka na sredini drugog i trećeg grada. Svaka meni draga, svaka potpuno drugačija od druge. Prva je mirna, tiha, nevidljiva. Često sam gledala ljude koji su tražili od nje više nego je to mogla dati. Odlazili su praznih ruku, mirni, tihi i nevidljivi poput nje. Druga je glasna i teška, priča priče o palim junacima, možda ljubavima s sretnim završetcima. Ovisno o želji koja je taj dan bila bačena u nju.

Ovaj grad nije moj, govori mi to svako lice koje sretnem na putu. Zato hodam po njemu i ovjekovječujem ga fotografijama, nadajući se da ću jednog dana možda ipak, barem malo, osjetiti da je ostavio dio sebe u meni.

Kako godine prolaze boravišta svake godine imaju novu adresu, neki ljude odlaze,a drugi odlaze. Razočaranja se više ne pamte, ciljevi postaju sve veći. Što su nedostižniji, to su srcu draži i bliži. A ipak, jedan mali kutak u ovom virtualnom svemiru uvijek ostaje isti. Uvijek spreman, uvijek željan. Možda je to baš ovaj kutak. I možda baš zato uvijek tražim njegova širom otvorena vrata.

Mislim da sam ti odavno poželjela laku noć. Želiš li mi reći da me nisi dobro čuo?!
Ljutiš me prijatelju. Jako me ljutiš. I tužna sam zbog tebe. I noćas nisi vrijedan biti mi prijatelj. BLOCK !

Nisu ti bila dovoljna ona usputna jebanja, cure koje si zvao svojim djevojkama i koje su uvijek na kraju imale previše mana, je li, prijatelju? Ali one noći kad sam te zagrlila i ugurala glavu ispod tvoje brade, nisam ti dala ništa više. A ti si to zapamtio. No bojim se da mi te nije nimalo žao.

Mi smo trebali imati više od tog. Mi smo si trebali držati ruke na samrtnoj postelji, razumiješ li što ti želim reći? Ali slijep si ti. Koliko god predivan bio i koliko god te ja voljela, tvoj pogled će se i dalje zaustaviti na nečijim grudima, tvoj um će uvijek pronaći način da pričate o seksu, tvoja razmišljanja ipak nikad neće nadmašiti mušku pamet. Nisi bolji. Čak i da jesi, za tebe sam odavno napisala oproštajnu pjesmu. Trebao si odmah to znati.

I da, bio si u pravu. Ja jesam zaljubljena.
I za kraj, tko te jebe!
Laku noć.

Dok sam spavao, vakuum je usisao hladnoću koju sam na rubovima prstiju tako pomno čuvao. Bježao sam i saplitao se o rubove nepostojećeg grada, tražio ključanicu kroz koju bih se možda, jednom, nekako provukao. Lice straha bdjelo je nad mojim pogledima i tjeralo me da budem malen kao što sam se uvijek bojao da ću biti.
Dok sam spavao, ginule su ljubavi koje sam sakupljao u vreće i držao ih ispod kreveta zarobljene, očuvane, neoštećene. Netko je nešto ukrao, pisalo je, ne znajući da se moje blago polako rasulo po licima prividno čiščim od moga. Ja sam ostao sam, dok sam spavao, i zaboravio da me zovu nestalim. Ja sam se izgubio, ja sam se zakopao, ja sam se živ uspavao.
Ponekad sam previše sretan da bih tako i izgledao. Ja sam prolazan, moje usne ne osjećaju nagost kad im klizi po rubovima. Njezini titraju gube se u mreži zidova i ona je otišla kad je shvatila. Da ja neću nikad shvatiti.
Dok sam spavao, ja nisam sanjao, i nisam više govorio o sreći ili ljubavi ili o životu.
Ja imam riječi, ali da li riječi imaju i mene? To sam cijelo vrijeme ponavljao i tražio odgovor u redovima skrivenih misli. Ja znam istinu, govorio sam si, ja znam istinu, samo ja.
Dok sam spavao, ti si me voljela, zar ne? Dok sam spavao, i ja sam volio. Jednu ženu koju još nisam upoznao, moju buduću savršenu koja će spasiti svijet i obojati moj svojom prisutnošću. Upoznat će me sa čarolijom dodira, trenjem elektriciteta po stanicama kože. I ja ću upoznati ljubav. I biti ću opet prividno sretan, čekajući raspad sistema s kojim ću se opet mazohistički naslađivati.
Jesam, promijenio sam se. Jesi, promijenila si me. Dok sam spavao..

Sada ćemo obaviti razgovor.
Onaj u kojem ti uzimaš majicu u kojoj spavaš i četkicu za zube, i onaj u kojem ja trčim 500 milja kako bi tobože romantično pala pred tvoje noge.
(Ovaj drugi je naš, ali neću ti to priznati.)
Ti voliš prvi. Voliš svađe u kojima lete stolci i oštećuju se zidovi jer na neki uvrnuto čudan način misliš da je to dokaz da je nekome stalo. Ja se dakako protivim. Jer ja kao prividno oličenje finoće, pristojnosti, smirenosti i nježnosti ne mogu pratiti tvoje pokrete.
Ja radije uzimam svoju stolicu. Vječitu direktorsku stolicu u kojoj se mogu praviti važna. Zamišljam u glavi kako prestaješ, iako svaki puta tresneš vratima i ostaviš dio bijelog zida za sobom. Ali nema veze. Pospremim i to pa da drugi puta možeš ponovo. (Zašto?)
Počinjem misliti da upravo to i želim. Trebam. Tvoje monološke ratove kako bih ostala velika i prisutna. Kako ja ne bih bila ta koja će opet pobjeći.
Ne znam koliko ima smisla pisati o tebi, jer svaki dan je zadnji. A ja te ovime činim vječnom i to me previše plaši.
O nama ne postoji slika. Ove izrezane trake su sve što nosim u glavi. Postoje dakako trenutci kad mislim da je to dovoljno za sadašnjost. (U snovima smo najljepše. Hoće li to biti dovoljno?).
Ne trudim se očarati. Ne trudim se impresionirati ili učiniti se većom nego jesam (kako to obično bude na početku). A to je nešto novo za mene.
Ti jesi podražaj. Ti jesi bomba koja ubija udisaje prije nego uđu u tijelo. A ipak ne znam na koju stranu svijeta da te objesim.
Odlaziš po 43. put. U svom tom tvojem bježalačkom zanosu zaboravila si na ljubičastu majicu ispod jastučnice. Spotaknula si se o papuče i divljački opsovala. Prekinula si sa dramom i ošamarila me pogledom. Mislim da ipak ni jednu nije boljelo. Jer iako je za tebe svaki puta i zadnji puta, ja znam za sve one sljedeće.
Jer nekako svaki puta kada se ujutro probudim, ti si opet tu..

Jesmo li zaista iskreni, ili samo očajno želimo da bude lijepo. Da bude veliko i konačno od nekakvog značaja. Da bude vrijedno onog sto planiramo napraviti.
Gledam te kako zamišljeno promatraš prazninu. Kao da tražiš. Znam da si plakala prije tog. Vidim to u tom pogledu upućenom zidu. Vidim to u ravnim, previše ravnim obrvama. Uvijek su ravne kada plačeš. Nakon 5 minuta uspijevam te nasmijati. Skidaš majicu, kažeš vruće ti je. Skidaš grudnjak i prekrivaš ih prije skinutom majicom. Jer kažeš da ti je još uvijek vruće, a ja ne znam da je majica jedino što imaš na sebi. Pa šutim. I promatram što nudiš.
Govoriš odjednom kako mrziš svoju kosu. Pomislim kako to slušam barem 5 puta na dan. No ne marim, puštam te da ju iskritiziraš, neuspješno otpuhuješ i neuspješno vraćaš na mjesto na kojem ionako nisi htjela da bude. Smijem ti se jer zabavljaš me, promatram te, upijam te, piljim kako ti kažeš. Odvraćaš pogled i kažeš ajde prestani, ja sam shy. A meni je to slatko pa gledam i dalje jer volim izazivati. A tebe vrijedi izazivati.
Kažeš da si samo u donjem rublju. Naglašavaš crnom. Ja se zajebavam, kažem da si mi upravo ispunila sve fantazije. No ti znaš što nedostaje u toj našoj igri. Jer ustaješ, odmičeš tijelo od stola i polažeš ga mojim očima. A ja zadovoljan. Jao ljudi, da znate kako samo zadovoljan. Pa pomislim kako zapravo i nije loše imati poneku muzu.
I da li vrijedi pokušati sa tobom, pitam se to cijelo vrijeme. Nestabilna si, nesigurna si, iskompleksirana si, neodlučna si. Previše ovih ne ispred. A ja bi opet htio glumiti Supermana i izbrisati ih svojim super kul moćima. Kaži mi da će moje moći biti dovoljne. Pa se možda i dogovorimo.
Nisam spavao zbog tebe, nisam čak ni radio što sam trebao, a rekao sam da imam pune ruke posla. Sve zbog tebe draga. To očito znači da si ti stigla na red. Ja se ipak i dalje opirem. I dalje tražim podražaje u drugima, u drugome. No tu si, zar ne? Tu si i nećeš samo tako otići. Smetaš malo mom putu, no nije da te briga. Bolje da se makneš. I bolje ti je da nikad ne odeš…
Jer ja sam opasan! O da, da, da! Nisam ti ja bilo tko. Pravim se da sam zabavan, pravim se da sam skoro pa savršen. Dakle draga, da, ja odlično glumim, ja odlično manipuliram i igram. Ja sam kao netko i govorim okolo da ću postati netko, ali zapravo sam vrlo malen, vrlo nesiguran. Ja nesiguran, ja zatvoren, ja oštećen i ja spremam sve to popraviti. Zbog tebe. Jer ja… jer ja sam odlučio voljeti te. Pa makar samo danas.

Sve što sam ikad htio
I sve o čem sam ikad sanjao
U tvoje sam ruke položio

Sa nadom i bujicom riječi
Prišao sam i podao ti se
U strahu da me tvoj pogled ne ošamari

No sada budi bura i
Otjeraj me najbolje što znaš
Najjače što umiješ

Jer ti ne traješ
Ti nikad ne traješ

Čak se ni ne trudiš
Zavarati me osekom
I povesti sa sobom u tvoje gnijezdo

Jer ja sam se nadao
i zato sam se okrenuo
da ne budem opet prvi ostavljen

Ne, ja ne znam tko si, zašto gledaš slike koje ne razumiješ, zašto govoriš tek toliko da bi povraćala po listovima. Doduše zanimljiva si, onako prividno i brzo, na prvi pogled jednostavno i možda iskreno. No nisi velika kao što ti ego veličine „prinčevog“ mjeseca govori. Pa ipak, sviđaš mi se jer se trudiš, više od drugih koji misle da su osvojili zlatnu medalju na području karijere, tj. kretenizma. Imaš zalet i riječi koje bude iskre u čovjekovom oku. Možda splasnu brzo, no prava rijetkost je uopće ih probuditi. Ne primjećujem te inače i istina je što vele da rijetko kog primijetim. Možda sam bahata, no tješim se da znam nepogrešivo odabrati. Izazvala bih te kad bih se usudila. Možda i hoću, no samo kad budeš najranjivija. To je ipak logično za današnje vrijeme, vjerujem da ćeš se zbog svog velikog medijskog iskustva složiti sa time. Nisam sigurna što sa tobom želim dobiti, možda samo poznanstvo i konačno primjećivanje u gomili, a možda ono nešto veliko o čem ćemo dakako raspravljat samo u četiri oka. Znam, iznenadit ćeš se, pitati tko sam ja i što si umišljam, no znaj da ću se nasmijati i samo odmaknuti pogled u drugu stranu, jer ja znam što je vrijeme sposobno učiniti. A ti ćeš razmišljati i prisjećati se svake sekunde kad ti se prikradem između tih tvojih sitnih čelijica pameti. Ponuda je primamljiva, ti to znaš, jer ne znaš što možeš dobiti. Tjeraš me da učinim nešto veliko, vrlo malo njih je to uspjelo sa mnom, a ja sam vrlo vrlo zahvalna. Možda tog nisi svjesna i možda to nisam rekla na pravi način, no kad-tad ću ti i pokazati. A sad, draga moja koja čitaš i misliš da me konačno shvaćaš, jesi li dovoljno hrabra prihvatiti mene kao izazov?

Znaš li da si zanijemila kad sam od srama sakupljala svoje obraze po prašnjavom podu? Prevarila si se kad si smjestila djecu u samo središte. Ljubav ipak nije epicentar naših organa, ili se svi troje opet varamo? Nismo ti nikad priznali, no smekšao me. Pjevao mi je uspavanke kad te nije bilo, govorio o egzotičnim zemljama i filmovima sa sretnim završecima. Trovao me namjerno-nenamjernim dodirima, no ne brini, lice mi je i dalje ostalo prazno. I kad ode, i kad odem, opet ću moči biti ničija. Tvoja. A lice će dobiti oblik kakvim si ga oslikala, kakvim sam dopustila da me dotakneš.

Ne želim biti sunce za kojim ćeš rasuti svoje korake
Niti mjesec pa da pomisliš da ću se uvijek vratiti

Ti si ljubazan i topao
Ti si tu kada te moje srce ne želi
A ne želi te dragi

Pretjerati sa tobom bilo je zabavno
I sada sam spremna vratiti te u izlog

Ja lažem iskreno
Ako se usudiš vjerovati mi

Dragi moji blogeri i blogerice,

ispunite ovu novu godinu svim svojim željama, snovima koje ste odgađali i trenucima koje ste priželjkivali. Želim Vam prije svega mir i ispunjenost svojim životom te stvarima koje volite. Nek Vas prati ljubav na svakom Vašem koraku! Želim Vam sve što si možete i želite poželjeti:)
Sretna Vam Nova!

Mogla bih pisati o nečem pametnom, donekle zanimljivom i recimo vrijednom nečijeg vremena. Ali nikad nisam tako znala započeti, pa ću nastaviti o onome što je u meni, kao i uvijek. O glazbi koju volim, nečemu što nas pokreće i što je dovoljno veliko da uđe u nas. Nečemu zbog čeg danas patim od kroničnog mamurluka i zbog čeg sam ostala bez glasa. Na kraju krajeva, možda je zaista sve samo u osjećajima, povremenim podražajima koje pokupimo kao usput,a zatim živimo za njih danima.
„Dosta sam dugo šarao svijetom, samoću liječio kvantiteom, na putu sreo ljude, ranjene i lude, i više put` opečene“
Razmišljala sam dugo o tome. Mogla bih pisati, uvijek, ali tko zna da li bi bila dobra. Recimo o svojoj prvoj ljubavi. Ili drugoj, trećoj, samo nekoj usputnoj. Ili onoj velikoj, možda trenutnoj. Ne znam zašto ih uvijek pronalazim u glazbi. Svakome sam ih barem deset poklonila. Nekima još uvijek poklanjam..
„Nisu bile glupe, vjeruj mi svaka je znala, kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala“
Glazba je manipulator. Ritam te tjera da pokrećeš svoje tijelo, stavljaš ruke na ljude koje možda i ne poznaješ. Ili cijelu večer grliš one koje i predobro poznaješ, pa se ujutro zapitaš, jesam li pretjerao? Što je ono točno bilo?
„ Ne volim te, nit sam te ikad volio, na tvoje omiljeno pitanje evo ti odgovor: bio sam mlad..“
Ali to je naša vlastita mreža, zar ne? Jer napravili smo upravo ono što smo htjeli, ono što u tišini, sami, ne bi nikada mogli. Iskoristili smo tuđe poklonjeno vrijeme da uplovimo u snove za koje nemamo dovoljno hrabrosti ostvariti ih. Uvijek je lijepo dok traje. Ne znam tko je izmislio to jutro.
„Kako smo to postali usamljeni u gomili? Pomozi mi vjerovati da ovdje nisam jedini.“
Kako smo samo veliki bili. Čak su nam i u zatvorenoj dvorani glave bile u nebesima. Svaki potpuno sam, no okružen stotinama. Tijela su nam letjela, dodirivala nepoznata lica, ljubila ona poznata. Možda malo previše ljubila.
„Kad ti život udahnem, kad se stvoriš pokraj mene, primaš me u naručje poput prave žene ... sretna si, to osjećam, dobar sam ljubavnik zar ne?“
Sve mi se češće čini da su ljudi tamo ljepši, veči, uvijek slobodni. Čak i zgodne konobarice koje su jedva jedvice zadovoljavale uvijek prisutnu gomilu. Najrađe bi skočio preko i sve ih oslobodio!
„Zašto sam ja uvijek ta jebena stranka, zašto ti nisi bas s one strane šanka?“
I prije nego shvatiš prošli su sati. Svjestan si da je čarolija pri kraju, moraš maknuti ruke s onih pored tebe jer vani je drugi svijet. A Mile ide dalje, diže te toliko visoko da bi najrađe zaplakao što ne znaš letjeti.
„Es ist vorbei und es war doch schön, wir blieben gern hier, doch wir müssen nun gehen.“
A najljepše je kad se probudiš drugi dan, ne shvačajući što se dogodilo. Bio si tamo, ali previše tog si doživio,osjetio, pokupio,dobio, pa cijeli dan imaš flešbekove zbog kojih boli glava. No ima i nekih trenutaka koji zauvijek promjene pjesmu, koje znaš da nećeš zaboraviti..
„Pitala si me zašto tvoje ime nikad ne provlačim kroz rime, zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim pa da se time hvališ kolegicama s posla? Ma nema šanse, nema tih para da mi ikad budeš dio repertoara pa da tvoje ime pjevuši tko stigne, da si svatko, tek tako, na brzinu, puni tišinu.. Mislim da bih razbio gitaru da čujem da te fućkaju na pisoaru, da me jednog dana gledaš poniženo iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo.. Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu, ovaj pokušaj da kažem neizrecivo..“
Na kraju uvijek dođeš do pravog zaključka. Nije uopće važno. Jer bilo je savršeno.

dah, zvonik, dah ili lijepi, mali, slatki, zeleni izvanzemaljčići? pitanje je sad, tralalala

Trilogija – dah, zvonik, izvanzemaljci

presavijam se poput stonoge, mekanog, elasticnog vrata koji bulji u oci grane ne bi li nestao zarobljen u čelijama dima u kojem se kupao. lagano, lagano izdišem ga iz sebe i hvatam se za noge pobjegle misli. kraljice, kraljice, kamo ces bez mene?
dodji ljubavi moja, ajmo u kratku šetnjicu po venama ovog drveta gdje si se rodila
miluje me njezno po leđima, stvara tunele kojima ce kasnije provuci svoje prste. mislim si kako bi mi mogla biti majka koja ce me konacno nauciti kako najlakše ući u nju. zaroniti nogama u taj uski otvor i napraviti pobađaj ljubavi. oh, kako predivno. idem kraljice, dolazim dolazim!!!
ja sam tako sretan što me više nema. osjecam joj korake ispod svoje kože, tabane kojima hladi moja osjetila. škaklja me iznutra. zna ona o cem sam ja sanjala. sto sam napisala. sve su one zarobljene u tim mojim rupama koje tako rijetko otvaram i prozracim, no desi se jednom na 1000 godina kao danas, kada joj konacno mogu izdahnuti u lice.
divlje nježno. uhvati me za struk, posjedni na stol i jebi me.
gore je netko ubio susjedu. vjerojatno su samo bacili petardu, ali cula sam ja taj zvuk! sad ce usmjeriti pusku prema prozoru nase kuhinje i ubiti cimericu koja si radi sendvic. i to svjetlo koje je malo prije PREnaglo upalila, za to ce mi isto platiti. ujutro. ako se sjetim tog.
tako, dakle, stoga. rodiše se izvanzemaljci, moji najbolji prijatelji. ne bi ih htjela spominjat da me zaista ne iznenade tokom noci. doviđenja. bilo mi je drago.
spuštamo se niz mjesec. (cujem kako se plastika laptopa negdje malo kuha, nije mi jasno)
dobra sam. smirena sam. previše usporena da bi napravila korak u svjetlost.
necu razmisljati kada cu se buditi, sklopit cu oci i uspavljati bajku u trbuhu.
igrat cemo igru. kako pronaci zvonik u svemu ovome?

Imaj sa mnom Ljubav, jer tko zna kakve brige ce nam se sutra zapetljat u kosu
nije vrijeme žaljenja, dani bi trebali davati, a ne uzimati
pusti si ruke da same pronađu put do mene, mogla bih te čak i čekati
ne trebaš se bojati da planiram budućnost za nas
nama su suđene samo minute koje krademo mraku kad nas ne gleda
kaže mi da produžim svoje tijelo i dohvatim se lomeci u zraku
lomeci se kako bi se lakse nasla cijela u tebi
to želiš zar ne, mada skrivaš rijeci u poplunu da ih ne vidim kad sam tamo
zašto nas voliš vrtjeti kad znaš da se ne znam zaustaviti
a samo želim sjediti pored tebe i gledati te kako si jedeš kosu
prestani me izazivati. mogla bih ti jednom konacno vratiti!

Želiš nešto dobro, nešto što će noktima trgati i povraćati po tvojoj usidjelosti i nepomičnosti. Ako te nisam pitala, zapitaj se sama u ogledalu jesi li mjerljiva i dovoljno hipnotična da zakoračiš naprijed i uđeš u sebe. Budi velika, budi velika, uvijek samo velika. Pa i s druge strane kad shvatiš da si se izigrala.
Jedna je djevojka pomislila da može hodati po mojim mislima. I jesam li je kaznila? Ah, nema te kazne za rođenje snova, pa makar ti se u šipkama zabijali kroz otvore kože.
Raširi noge da ti lakše prodrem u dušu, jer tijelo je ionako odavno rasprodano. Napravit ću jastuke od prstiju i gušiti te kad ga budeš sanjala. Ništa tjelesno, draga. Samo malo bijesa kojem je potrebno malo zabave.
Kažnjavam sebe toplim dodirima i prisutnošću koja odlebdi prije nego se stignem predomisliti i dogovoriti sa svojim mogućnostima.
Ali omiljene moja Nesuđene, dovoljno o vama i nestvarnim ljudima. Stvarnost je ljepša pa cak i kada mi bježi.

Otvorila sam dlanove da zagrlim toplinu i pustim da se more pred mojim koracima otvori. Zajedljiva sam i djetinjasta, a tako osjetljiva kada razgovaramo pogledom zbog kojeg je moja koža preosjetljiva. Pomakni se za jedno mjesto naprijed i prestani potkradati zrak kojeg dijelimo. Nisam više igra pa da hodaš po mojim krugovima i praviš se da pobjeđuješ.
Game Over!
Ujutro ću te ionako opet zavoljeti.

Pozdraviš me, a nisam ni pomislila da si otišla. Jesi li se ludo provela? Je li bio nježan? Gledaš me kao da znaš, no ti ne govoriš taj jezik, jel da? Daješ mi nekakav znak odobravanja sa bradom, pustiš očima da se zadrže sekundu,dvije predugo, uvijek dovoljno da zaboravim što radim. Hladna, ali sa ukletim feniksom u srcu, puštam te da uđeš u igru. Samo da budem sigurna da ćeš me gledati kada dođe red na mene. Prije nego započnemo - ne trebaš puno razmišljati, ovdje se ne radi o ljubavi. Ja sam jednostavno odlučila krenuti, a ti si moje sljedeće odmaralište.

Nešto kao prijateljice
Koje se vole pogledati ispod oka
Poslati misli koje ce se ionako
Izlomiti negdje u društvu oko nas
Mi dvije, potpuno nove u
Takozvanim odnosima koji nas samo
Pritiscu na šutnju i nemir u grlu
Prijateljice, ispricaj mi svoju pricu
Željna sam slušati i gušiti se zbog tebe
Odaje nas kava i ruka koja ti bjezi
U pokušaju da uhvati neuhvatljivo
Ili samo nesuđeno?
Nešto ili netko nam spaja misli i
Govori mi kad nisi prisutna
Ti, sveprisutna
Usmjeri taj pogled prema meni
Pa da se poigramo sa značenjima
I prisvojimo crvenilo u kojem se topimo
Ne snalazim se na tom terenu
No tjera me da uperim prst prema tebi
I odlucim
Koliko tople ti usne mogu biti

Zašto u krivim ljudima tražimo ljubav
I puštamo biti poraženi
Kad krećemo u vlastite bitke zapocete poljupcima
Što me tjera da tražim prošlost
Zamaskirana u tijelo ljubavnika
Kad nema prošlosti koja dvaput sjaji
I kako onda prići svome tijelu
Zagrliti ga
I dati mu nove karte da se poigra sa snovima
A snovi se troše, troše i troše...

U tebi ima neceg sto ne znam probaviti.
Mi smo oduvijek bili mazohisticki strojevi željni krutosti i strelovite hladnoce dodira koja bi nas jedina mogla zaustaviti i probuditi iz života. Uvijek negdje između, no i između je mjesto. Možda upravo ono koje nam treba da bi opstale.
Pogledala me kao da joj nešto dugujem, no to je bilo vec davno. Davno prije nego sam je odlucila ubaciti između redaka. Danas me vise ne gleda jer između ne postoje tijela ili oci, samo rijeci koje pulsu daju ritam i održavaju stalnu tjelesnu temperaturu. Danas me čita.
Između je rezervirano mjesto, pomalo ranjivo i pomalo sanjarsko, skriveno između prošlosti i sadašnjosti u međusobnoj nemogucnosti da pronađe zajednicku buducnost. Upravo smo zato odabrale baš njega kako bi godinama mogle nastaviti zapocetu igru i loviti se na mjestima gdje se ni same ne bi mogle pronaći. Ti si tu kako bi uvijek iznova mogla pronaci sebe isto kao što tu uslugu uzimamo od drugih. Iskorištavamo i dajemo se iskoristiti. Zato smo cudno bolesno sretne.
U ovoj prici biti ce ovako. Biti cemo same i usamljene, miljama udaljene jedna od druge, blizu jedino preko ovog ekrana. Rijeci ce se lomiti u žicama. Emocije sacuvajmo do nekog ljepseg susreta, do nekog drugog mjesta gdje ce postojati novi pocetak. Ova će imaginarnost poslužiti samo kao dodir. Bez vrednovanja, bez posljedica.
- Želim se poigrati sa tobom. Ne kao dijete kao nekada, vec kao žena. Sa posljedicama i ožiljcima. Želim da nas boli i da nas tjera da se promijenimo. Pristaješ li?
Šutiš. Tvoja polovica ostaje prazna, nedodirnuta, bolesno cista. Tvoj me odgovor miluje u obliku tišine i neizvjesnosti, a ja ga obožavam. U redu, dati cu ti monolog, dati cu ti samo sebe. Da pobijem recenicu u kojoj se navodno ne želim nikad igrati.
Prsti mi se igraju sa počecima, ušutkavaju misli kako bi ih opet izvukle jasnije ili samo iskrenije. Gledam ti pogled i zamišljam cije je lice ovog puta destilirao, s cijom se je kožom ispod popluna poigrao.
- Dobro jutro Nedostižna. Jesam li ti nedostajala? Znaš li da sam te gledala prosle noci kako prstima istražuješ površinu planine i uranjaš dlanove u mekoću utrobe? Djevojcice moja mala, tako si djetinjasta! Gode mi godine tvojeg tijela na vrhuncima gdje si se još do malo prije vragolasto smijala. Gledala sam te cijelo vrijeme, no tako sramežjivo! Ne bi mi vjerovala! Prekrila sam rukom oci da ne iskvarim svetinju i ne zađem poslije po stepenicama gdje bi me dozivali prijatelji pohotnici. Nešto me prikliještilo uz rub tvoga kreveta i povuklo me bliže da lakše raspodijelim slojeve koji su ležali na tebi. Kad bi samo znala koliko ociju je ostalo bdjeti nad tobom i koliko prstiju sam izgubila razapeta ispod tvoga velicanstva.
Kad sam se probudila, u mislima si ostala jedino kao silueta prošarana jutarnjim zrakama sunca. Isceznula si, a ja nisam ni pokušala dozvati te natrag.
Želim ovog puta da progovoriš, želim da se nasmiješ.
- Prije nego si se probudila potrcala sam do trgovine i pogodi što sam ti kupila! Jezik, ljubavi moja! Pravi pravcati zeleni jezik sa crvenim kruzicima! Zar nije predivan??? Ali to nije sve! Woala! Zubiciii za moju maluuu, slatkuuuu, preeeedivnu djevojcicu!! Hajde, hajde, ne budi tako sramežljiva! Znam da ih želiš isprobati. No u redu, budem ti ih ja stavila, još si mala.
Ne mičeš se. Ne mičeš se. Ne otvaraš se! Ne smiješ se! Gotovo je. Cut!
- Dobar dan, hm, Daleka? Tako se zoveš, zar ne? Ispricavam se zbog svoje neuljudnosti, imena mi nikad nisu sjedala baš najbolje. Htjela sam ti reci da me ponekad u snovima proganja tvoja crna pozadina, poput lovca koji trči za protuzakonitim. No danas ti ne želim pricati o stvarima koje želiš cuti, danas cu ti pricati o šapatu.
Pogledala si me kao da ti nešto dugujem, sjecas li se tog? Pogledala si me poput kirurga koji traži izgubljenu dušu no pronalazi samo mrtvo tkivo. Tvoja me barokna šarenilost podsjetila da još uvijek postoje stvari koje volim. Još uvijek postoje jadnici i sretnici zbog kojih srce želi reci BUM.
Priblizi mi se tiho. Prisloni svoje celo tocno 5 centimetara od pocetne tocke kralježnice. Miruj. Ne okreci me i ne okreci se. Samo slušaj..
Dobra večer dame i gospodo, govori vam vaša kurva! - Ne, ne, ne! Ne slušaj uvijek samo ono što želiš čuti:P Reći ću ti zato nešto tako glupo da jednostavno mora biti lijepo. Nešto što ni tišina ne zna. Neki ljudi su blizu čak i kad su daleko.
- Zaboravila sam se predstavit, valjda ne zamjerate gospođice? Drago mi je što sam vas upoznala, ja sam Sladunjavost!
Noć je i željno iščekujem tvoje zelenilo. Dosta mi je tvoje bjeline, nevinost te samo čini smiješnom. Prije nego ustaneš, uzimaš privlačnost napravljenu za varanje i komad mozga predodređenog da budeš pametna i mirna. Stavljaš ih u džep, zatvaraš ga i puštaš ih same da se upoznaju. Tvoje se usnice zbog neizdrživosti pomicu u očajan osmjeh. Dobro znaš što ćeš izvaditi iz džepa. Tvoje lice dobro zna što iščekuje.
Posežeš u džep i mirno ju prilagođavaš originalu. Možda sam tu tajnu od tebe naučila no ne sjećam se više jer satovi mi kažu da je to već davno bilo. A što mi kaže tvoja statua? Ništa. Uporno ne želi pozeleniti!
- Dobro veće Madam. Došla sam po svoju zadnju porciju prije nego zatvorite vrata svoga veličanstva i ugostite svoju Najbližu. Ponoć je odavno prošla, no naša davanja su ionako oduvijek bila zakašnjela. Ove ti posebne večeri želim pokazati svoj ožiljak, izbrisati mjesto i zaboraviti ženu koja je srce ostavila napuknuto. Gdje si ti u svemu ovome? Tamo gdje sam te smjestila još na početku. Negdje između. Trenutno u meni.
Prijateljice moja draga! Zaboravi na usamljenost koja ti se tiho šulja kostima i slanu vodu koju ponekad osjetiš na samom rubu usana. Ova će večer umrijeti samo zbog nas, a mi ćemo ostati jedine preživjele kako bi rasute zvijezde imale nekog da ih se pokupi.
Tvoja me ranjivost tjera da te oblikujem u šakama, stišćem i zaštitnički cijedim prema van. Što kaže na to tvoja Opsesija pored koje ponekad spavaš ili što bi recimo ja rekla da sam na njezinom mjestu? Bolje da ne znamo. Netko bi se zasigurno morao utopiti.
Zapamti. Ne želim da me dohvatiš i ne želim da me zadovoljiš. Samo osjećaj tijelo kad bude dotaknuto i budi ta koja će biti razotkrivena. Budi ta prije mene. Samo trenutak prije mene. Da ne budem sama u svojoj golotinji.
- Ne znam jesi li primijetila, no polako se bliži kraj naše predstave.Što se desilo sa tvojom bjelinom, draga? Preslikala si ju, zar ne. Da, da, da, vidim te sada!
Kosti punjene strahom i koža treperava od želja. Takvoj ti prilazim i takvu te grlim. Takvu te uzimam u sebe dok Ona pored tebe sanja o mačićima, djeci na igralištu i finim kremastim kolačima. Ako misliš da ti sad govorim o varanju, ne daj se prevariti, prijateljice.
Ja sam sretna sa malenim atomom kojeg daješ. Jednokratno, profinjeno i promišljeno. Ja sam sretna kad me opet iznova danas pogledaš kao da ti nešto dugujem. Tako me podsjetiš da još uvijek postoje stvari koje si moramo dati, koje si moramo pokloniti i uzeti jedna od druge. Što ti ja to točno dugujem? Tko bi znao. Možda cijeli svijet, a možda više ništa. No znam da zbog tebe postoje stvari koje dugujem samoj sebi.

Majka je posluživala veceru dok su otac i tri kceri, od kojih su dvije bile vec skoro punoljetne, a treca je tek krenula u skolu, sjedili za stolom i zurno iscekivali jelo da cim prije svaki moze otici svojim putem. Majka i otac su se kao i uvijek svađali, iako je svađanje njima znacilo samo malo glasnije razgovaranje. Mia, najmlađa kcer, se nije sjecala ni jednog jedinog trenutka kad su se oni u necemu mogli sloziti. Na kraju je to njihovo razgovaranje svima postalo normalno i prihvatili su to kao svakodnevnicu. Ta je mala vrckasta djevojcica uvijek bila u svojem svijetu, nedopustenom cak i da se samo proviri u njega. Roditelje je dozivljavala kao prolaznu maglu dok su sestre bile ideali koje ce jednog dana „kad bude velika“ i ona dosegnuti. I tako je prolazila vecera sve dok se u jednom trenu nije probudila iz svojeg sna i zacula oceve rijeci: - A što sam mogao uciniti? Vozio sam prebrzo, krivac je pobjegao i ostao sam samo ja, idiot koji je mislio da ce pomoci a na kraju je završio i u zatvoru. Što me sada opet s tim gnjaviš, prošlo je i dovoljno godina da to zaboravimo!
A Mia je nastavila jesti, još uvijek sva zbunjena i uplašena onim sto je cula. Zar ne idu u zatvor samo zli ljudi? Zar to znaci da je njezin tata zao? Ni onda,a cak ni nakon 10 godina, nije se usudila pogledati ocu u oci i upitati ga da li je istina da je jedan covjek umro zbog njega. Da li je istina da je ostavio majku s dvoje male djece da se snalaze kako znaju, u kuci koja jos nije imala grijanje ni struju, a on izvršavao kaznu za koju je mozda bio, a mozda i nije bio kriv. Njezina majka, koja je nazalost oduvijek previse marila za tuđe misljenje, nije ni jednom u cijelom svom zivotu vise spomenula taj događaj. Svoju je sramotu zakopala duboko u srce, smatrajuci ako se o necemu ne govori da onda taj problem ni ne postoji. No malenoj je djevojcici u tom trenu porušen sav njezin ruzicast svijet, a roditelji su postali stvarni poput svih zlikovaca koje je upoznala u svojim bajkama.
Dvadeset godina ranije, njezin je otac doveo svoju zarucnicu, njezinu majku,svojim roditeljima da ih obavijesti da ce se uskoro vjencati. Prije nego je uspio dovrsiti recenicu do kraja, njegov je otac ispio do kraja osmu casu vina toga dana te svom snagom zamahnuo njome prema buducim supruznicima. Prosli su bez ogrebotine, no bijes prema tome covjeku ostat ce zapisan u njima cak i nakon njegove smrti kada je umro sam samcat u usmrdjeloj dnevnoj sobi, bez žene i bez djece, bez imalo ljubavi koju ionako nije shvacao vec ju je oduvijek kupovao novcem.
Njegov je otac tada vec bio ozenjen za svoju drugu zenu, 20 godina mlađu od njega, za koju se oduvijek sumnjalo da je također bila otplata za poveliku svotu novca upucenu njezinim roditeljima i kletvu na vjecitu sigurnost i blagostanje njoj samoj. Njezini su snovi nazalost ostali netaknuti, a ona danas kako bi prezivjela radi poslove koji joj god dođu pod ruku, štedi svaku kunu i još uvijek u svojim kasnim pedesetima ima snage i volje opsovati tog starca i prokleti mu po tisuciti puta dan kada je došao na ovaj svijet.
Miina se majka nerado sjecala tog starca, u društvu bi ga vrlo rijetko spominjala i vecinom bi sutjela na spomen njegova imena. No mozda on i nije bio tako los ako uzmemo u obzir da je za sobom ostavio cak i ne vlastitu kcer koja je pobjegla od kuce sa 20 godina, sina iz prvog braka kojeg je život napustio vjerojatno kad mu je sa 15 godina umrla prava majka, te sina iz drugog braka koji jedino sto je u zivotu znao je bilo ispijanje alkohola te fizicko i psihicko zlostavljanje svoje zene i troje male djece. Zasto bi onda i bilo tko spominjao tog starca ako se narod ionako mogao naslađivati njegovim izmetom? On je kod svoje generacije cak i na vrlo cudan nacin zadržao lijepa i velika sjecanja na sebe, sjecanja na velikog i bogatog četnika koji se nastanio na našim prostorima kako bi sjedio na svojem prijestolju dok njegovi sluge klecu i moljakaju ispred njega.
Mia se tako jednog dana zapitala. Da li je cudno sto joj otac ponekad popije malo previse i da li ce se jednog dana probuditi i postati isti kao i njezin djed? Tog se oduvijek bojala, no kako su godine prolazile shvatila je da je njezin otac ocito jedini ostao normalan u toj ludoj obitelji i od majke naslijedio dobru i mirnu cud koja ce ga, nada se, krasiti i u starosti. Zato je odlucila zaboraviti onu veceru kada je bila jos vrlo mala i oprostila ocu sto god da je napravio.
O mrtvima se ne smije suditi, zar ne? Ali kakvo misljenje da danas ima njegova unuka o njemu, bez obzira sto su je ucili da su stariji jednostavno stariji i treba im oprostiti jer tko zna da li uopce vise znaju sto rade i govore, kad i sa 20 godina mora slušati price o svojem velikom djedu koji osim što njezinim roditeljima nije htio dati svoj blagoslov, što je naklonost svojih unuka kupovao novcem, što u životu nije cijenio drugog osim sebe, je bio kriv za smrt svoga sina koji je sa 19 godina legao na prugu i pricekao da stigne vlak i olakša mu život te što nije htio placati mjesto na kojem je ležalo također tijelo njegova sina, staro nekoliko dana jer nije bilo dovoljno jako da preživi, te danas nitko više i ne zna gdje bi on mogao biti pokopan? Vjerojatno ništa. Jer mrtvima se ne smije suditi. Jedino što ne shvaća jest zašto su sve to postale stvari o kojima se ne prica? Zasto ju svi oduvijek štede i uvijek mora potajice slušati kada bi netko sasvim slucajno zapoceo jednu od tih tema? Da li bi trebalo onda biti cudno sto je najstarija kcer postala okorjela vjernica koja bez Boga ne može ni udahnuti zrak, druga ostala mala i iskompleksirana, iako samo godinu dana mlađa od najstarije, uvijek iza necije sjene i nikad dovoljno jaka da bi se pronasla i prihvatila, a treca također okorjena, no ne vjernica vec lezbijka, kojoj još uvijek nije jasno što radi na ovom svijetu kad je svijet mašte u njezinoj glavi tako velik i predivan i zašto nije dovoljno biti slobodnim ako se tako i osjecamo? Zašto su to stvari o kojima njezina obitelj nema hrabrosti progovoriti?

(nije gotovo, no cini mi se previse za ovaj blog pa ce ovako i ostat:))

- Jesi li sretan? – upitala me.
Šutio sam. Gledao sam u te ispupcene oci i zamisljao ih kako iskacu van i zabijaju mi se u lice. Mucnina mi se zaustavila u grlu i natjerala me da nepomicno stojim. Bilo je to kao da gledate Boga i covjeka prije nego mu on odredi kaznu za sva njegova djela i nedjela.
- Jesi li sretan? – upitala me po drugi puta, ne skidajuci pogled sa mene, jos vise me tako okrivljujuci.
Pogledao sam mimo nje, otisao sto dalje da me istina ne uhvati i optuži.
- Da, sretan sam. Naravno da sam sretan.
To je bio taj trenutak. Trenutak kada sam (konacno) izgubio sebe. I tako je zapocela moja potraga za mjestom.
Prije nego je uspjela bilo sto reci ja sam vec sjedio u svom omiljenom jazz baru. Odlucio sam da je vecer, svira jedan band koji sam slusao jednom za svojih studentskih dana, upaljena su blaga crvena svjetla zbog kojih uvijek imas dojam da se ovdje događa nesto vazno, nesto sto ce covjeku promijeniti zivot. Zato smo i hodali ovamo.Trazili smo ovdje neko preporođenje ili cudo. Trazili smo zapravo sebe. Nema veceg cuda od tog kad se nađeš.
Sjedim za šankom i pijem svoj treći Gösser. Žene oko mene su predivne, nasmiješene, vulgarne, otvorene. Gledamo se i smijemo jedno drugom. Pricam sa njima, ljubim ih u obraz, u celo, u vrat i one mi uzvracaju. Glazba nam pokrece ruke, vodi nas do bedra, do trbuha, do usana. Svi smo zajedno, svi smo tamo gdje smo htjeli biti.
Trenutak je ispunjen i moje tijelo traži svoj drugi podražaj. Na brodu sam. U Jacku sam i cvrsto rukama grlim Rose na pramcu broda. Ona scena gdje nasmiješeni i zagrljeni raširenih ruku lete prema slobodi. Uzimam ju bas u tome trenutku, okrenutu mi leđima. Zaluđen joj ljubim vrat i trgam haljinu. Ja sam u njemu, a zvijer je u meni. Ne razmisljam, samo sam odlucio ispraviti taj trenutak da bude i za mene savršen. Nema ograde koja nas cuva, njišemo se zajedno sa vjetrom i osjecam kako joj tijelo drhti u mojim rukama. Pomicem nas, centimetar po centimetar, sve dok njezino tijelo nije zaista poletjelo i izbrisalo grijeh koji smo pocinili. Slobodan sam.
Slobodan sam toliko da prica i dalje ostaje u zraku. Uplašen ko miš sjedim 1500 metara iznad zemlje i cekam svoj red da skocim. To je kao da skacete u bazen, samo sto ovo traje dulje od 5 sekundi. Ispred mene su 3 zene. Ocima im zaželim srecu i one mi na taj isti nacin zahvaljuju. Sad je red na meni. Ustajem i pridržavam se za vrata. Posljedni puta provjeravam da li je sve u redu, da li imam sve što mi je potrebno kako bi preživio i samo jos cekam znak da krenem. Evo me, evo me, evo me! Ja letim!
Padam na tlo zagrebackog Botanickog vrta. Hodam stazicom kojom sam hodao prije malo vise od 5 godina. Tamo je drvo koje me toliko godina ceka. Zaboravio sam kako se zove, samo znam da se nalazi na raskrizju stazica, sa desne strane. Srednje je velicine, zeleno, sa dugackim tankim granama u obliku lukova. Moze se lako proci ispod grana i naci se u samoj utrobi. To je moj dom, moje sigurno mjesto.
Hodam, okrecem se okolo jer ga zelim sto prije pronaci. Nestrpljiv sam, znam da imam jos vrlo malo vremena. I eno ga tamo! Vidim ga! Prolazim kroz krosnje i smijem se ko malo dijete. Miris. Konacno sam opet osjetio taj miris. Ne znam da li ima vise takvih drveca, ali ovo drvo mirise predivno, savršeno. Zato ga i toliki niz godina držim u sjecanju kako bi se opet mogao vratiti.
U toj ekstazi odlucio sam stati. Bilo bi dosta, pomislio sam. Vratio sam se na mjesto gdje sam je ostavio da ceka moj odgovor.
- Jesi li sretan? – upitala me.
Pogledao sam je i shvatio gdje je ostalo ono mjesto koje sam tražio. Bilo je cijelo vrijeme ovdje, u trenutku kada sam zapoceo ovu pricu. Mjesto gdje sam izgubio sebe cekalo je moj odgovor.
- Ne, nisam sretan. Ali vrijeme je da se to promijeni.

Danasnji su odnosi vrlo komplicirana stvar. Ponekad mogu cak i pricati sa nekim vec po ne znam koji puta bez da ga se kasnije sjetim, bez da razmisljam o njemu, bez da pomislim kako taj netko jos uvijek postoji. To vecinom nije nikada da budem iskrena, ali ja si tako volim govoriti. Vjerojatno tako sama sebi dajem objasnjenja zasto sam nesto napravila ovako, a nesto onako. I na kraju jos i ispadne da su svi zadovoljni i tko bi rekao da smo na to potrosili samo gram svoga truda. Kazem, ti odnosi su zaista komplicirana stvar.
Da zapocnem pricu sa mjestom gdje sam te cekala morala bih zapoceti sa lažima. Vjerojatno su godine obrisale taj trag i progutale su ga, kako mi to volimo danas reci, vaznije stvari. Prva stvar koje se sjecam je stolica. Stolica s moje desne strane na kojoj je lezala tvoja poklonjena slika. Danas doduse u ovome trenutku skluplja prasinu jer ceka neko svoje bolje mjesto, no bez obzira na to, jos uvijek ju smatram neprocjenjivom i znam da ce jednoga dana to i biti. Ne samo zato jer je tvoja.
Da li ste se ikada zapitali kome putuju nase misli? Na koje mjesto ih odlazemo ili da li ih netko cuje? Ili jos vise pojednostavljeno, kome mi govorimo u svojim mislima? Volim si govoriti da u nama zive neki covjeculjci ili pak neke nase stare duse kojima je dosadno pa nas tjeraju da pricamo u sebi kako bi ih malo zabavili. Tako mi odmah sve izgleda ljepse. Svijet bi zaista mogao biti saren da imamo barem malo vise maste.
Pitala sam se dugo jesi li me uopce pogledala, no koliko se sjecam, tada sam jos bila premirna i presramezljiva da bih te pogledala u oci i povisenim glasom za pitala: „Kome pobogu ja cijelo vrijeme pricam?!“ Prikovala si svoje oci nekoliko centimetara dalje od moga tijela, u ljude sto su slucajno prolazili, zene koje su prije rucka odlazile na trznicu, bicikl koji je bio naslonjen na onu sivu zgradu. Danas se volim nasmijati tome mada ne znam zasto. Taj pogled dug valjda 2 sata necu nikada zaboraviti. Da si me samo minutu poslije nakon sto smo se pozdravile i izrekle nas prvi „Bok, vidimo se uskoro“ pitala o cemo smo razgovarale ili sto je trebala na kraju biti svrha svega toga, ne bih imala pojma. Sjecam se da mi je proslo kroz glavu da nisi mozda neki luđak, psihopat il nesto trece.
Volim trenutak kada zastanem, u tisini i potpunom miru budem stopljena sa svojim umom na nekoj visoj razini i u tom stanju prisjetim se sto sam i tko sam bila prije recimo 4,5 godina. Koga sam voljela, o cemu sam pisala, kojim sam se stvarima smijala. Volim taj trenutak jer me obavija toplinom i tjera osmjeh na lice. Ne bojim se sto mi nosi buducnost jer znam da ce biti predivno i savrseno. Jedva cekam.
Tvoja je kosa oduvijek bila nekako šarena. Neki ljudi svoju masku nose na licu cisto zato jer smo navikli da se maske tamo stavljaju. A sto ako postoji maska i na glavi? Sto ako je to tvoja maska? Simbolicno, naravno. Probaj naci smisao ako mozes.
Tvoj je dah klizio po toj ustajaloj tisini i stapao se sa slucajnim pogledima usmjerenima u pravcu tijela. Da sam pogledala sto si naslikala znala bih tocno kako si se osjecala. Tisina se na kraju zavukla u nase kosti i drhtajima razvukla kozu u grimasu slicnu govoru. Bilo je neceg teatralnog u tvojoj odsutnosti i mojoj zbunjenosti. U tvojoj gutajucoj bljuvotini i mojoj nevinoj ( ti bi rekla promisljenoj ) ( ne)opreznosti.
Neki ljudi jednostavno cine nase srodne duse. Također, sve sto kazemo i o svemu sto pisemo postoji i razlog i sve ima svoju svrhu. To su jedne velike puzzle za koje treba vremena da dođu na svoje mjesto i samo spretni su u stanju to napraviti. Dakle znaci, srodne duse. Nedavno sam ih odbacila i zakljucila da je to termin izmisljen kako bi utjelovio nesto veliko, nesto puno vece od onog sto on predstavlja, a ja ne volim takve termine pa ih rađe zaboravim i izbrisem sa popisa. Ali u redu, pretpostavimo danas da si ti u pravu i da postoje. Ako smo u stanju podijeliti svoj zivot na segmente, onda smo mozda i u stanju iza svakog tog segmenta postaviti jednog covjeka.
Iza jednog segmenta mog zivota stojis ti sa svojom sarenom kosom, dalekim i dubokim pogledom i rjecima kojima si u stanju tisinu pretvoriti u pjesmu.


Slikarice, placam svoj dug

Nase su rijeci vec istrosene i blijede
Sve sto cemo pomisliti u skoroj nam buducnosti
Sakrit ce tihi spijun skriven iza nase sjene
U zbirci svojih omiljenih (ne)objasnjenih događaja
Ostat cemo sami u zakrpanom nistavilu
I traziti rijeci da objasnimo smisao
Necemo ih naci

Nase su rijeci vec izrecene i odaslane u svijet
Pa se ponekad zapitamo da li nase misli jesu jos uvijek nase
Zamagljenog pogleda buljit cemo u prazninu
Jer mozda ce nam danas ona otkriti svoju tajnu
A mi cemo postati veliki i jaki
I smijati se iza zamagljenog stakla crne limuzine
Ili mozda necemo

Mozda cemo pricati price kao sto ih On prica, prisjecati se svoje mladosti, sto bi dakle znacilo da ju prvo trebamo prozivjeti, i uvijek zapocinjati „ Bilo je to davne 2009/2010 i ne sjecam se...“ Konacno cemo mozda opjevati ljubav i pustiti ju da se razlije po tom svetom papiru ili cemo ipak odabrati kurve koje nas tako pohotno privlace i tjeraju da se zapitamo jesmo li jos uvijek dovoljno moralni da se odupremo. Na kraju ce ispasti onako kako je to oduvijek predviđeno za nas: postojati ce treci nacin. Ipak, hocemo li ga prihvatiti? Hocemo li reci u redu, ovo sam ja, biti cu zena i biti cu muskarac, biti cu dijete i sestra, biti cu sto god pozelis/m? Jednom cu u dosadi napisati nesto poput „Misli da je odjednom Bog usao u nju no ne shvaca da cemo svi placati zbog tog. Uskoro ce me poceti osuđivati jer sam odbacila šablonu, no ja sam spremna, ja sam jaka, ja to mogu.“, a ona ce me tada zaista poceti osuđivati i prilijepiti mi jednu koju cu vjerojatno i zaista zasluziti. Uvijek kad pomislim na to odustanem od pisanja o sebi i vratim se zamaskiranosti i kompliciranosti koja mi danas predstavlja vec prilicno udobnu fotelju.
A sto ako cemo na kraju ipak odustati od velikih stvari, izmigoljiti iz te prevelike cahure u kojoj smo se tako dugo skrivali i prihvatiti da su za nas ipak samo male stvari. Hocemo li to ikad napraviti? Vjerojatno ne. Mi smo preponosni za odustajanje.
Pisati u „neodređenosti“ je korisno kada mislis da ne znas nista pametno napisati.

Tko li ce biti dostojan
Proviriti ispod tvoje haljine i
Zavuci ruku cak i iznad crnih haltera?
Kome ces otvoriti oci kad ga ljubis
I tko ce vratiti tvoj pogled kad ga skrenes u stranu?
Cije ces tijelo sad sa ljubavlju milovati,
Za koliko ces ljubavi ovog puta sebe prodati?
Smanji cijenu, daj im lutku za tu istu,
Pa neka ljube, drkaju i svršavaju po plastici konacno.
Znas li ti, tko ce tebe biti dostojan?

UVOD U NJEZINU NUTRINU
Dragi, zar ne znate da ste vi kod mene samo u prolazu? Ja sam vlasnica umjetnickog butika, ja sam prevrtljiva nakaza sa tisucu i jednom maskom. Ako me zelite uhvatiti, nabavite prvo dobru pušku!


TEŠKO JE BITI MODERAN
Kratko cu odigrati svoju prvu vaznu ulogu. Kratko, ali vrlo vazno, publiko draga! Staviti cu prije pozlacenu kopcu u kosu, stegnuti, brzim pokretima rukom prosarati kroz nju sa sprejom i evo duso, spremna sam!
Honey, honey, cekaj svoju ljepoticu, mooolim te. Znas da mi nije lako hodati u ovim novim Gucci cipelicama. Joj, kad smo vec kod toga, hvala na njima, taman su mi trebale za danas.
– blink, blink –


ZADOVOLJSTVO JE U ISCEKIVANJU
Publika je ovoga puta doslovno stajala na nogama. Usta otvorena, oci otvorene, srce otvoreno! Ma sve je bilo otvoreno za nadolazecu divu. Jer ona ce promijeniti nasih 10 minuta, ona ce nasim minutama dati smisao i dati nam onaj pravi, toliko trazeni smisao zivota. Probajte si samo zamisliti u glavi ta gladna tijela, ta mala, sicusna, njoj tako nevazna tijela. Psi. Maleni psi su to bili.


10 MINUTA SLAVE
Trenutak kada se pojavila. Nema se tu što puno opisivati. Na stotine srca je stalo, tlakovi narasli, suze potekle, znoj se cijedio. A ona nije ni okom trepnula. Sto je tocno odglumila? Nitko se tog ne sjeca..

U SAMOCI SI UVIJEK TI
Nakon toga se bog zna kako nađes u svoja 4 zida. Ovog puta si sam. Tko si ti ono, što si, što radiš ovdje uopce? To su samo pitanja u prolazu.
Skinula je vec napola otklizalu kopcu sa kose, zatim njeznim pokretima skinula periku i na kraju obrisala ono što je ostalo. Laganim je, vec uvjezbanim pokretima skinula današnju masku i pomislila kako je današnja uloga zbilja odlicno odrađena.

Upravo zbog njega ja se danas usudim
Preliti tintu preko bijele praznine,
Zamisliti jedan drugi svijet i udahnuti
miris zelene trave, tako posebne u njemu.
Ostavljam svoj prototip nasred trga,
Pustajuci da me diraju,
Prljaju svojim rukama, cak i svlace
I natrag oblace po njihovom ukusu.
Nije vazno.
Nisam vise tu.
Promatram se iz nekog međuprostora,
Navlacim crnu haljinu na potpuno savrseno tijelo,
Uvjezbanim pokretom popravljam precrveni ruz
I hvatam nevidljivu ruku.
Hodamo.
Mi hodamo u letu.
Moje se tijelo u nedostatku tezine grci,
Savija se u kolute
I jedino sto ostaje
Je tiho pucketanje pilecih koscica.
Sad sam samo zvuk sto luta zrakom
U potrazi sa svojim objektom strasti.
Uhvati me u glazbalo i zasviraj po mojim organima.
Zasviraj, a moja kosa ce sa tobom pjevati.
Ugurat cemo se u bijele oblake i
Svirati requiem svojim starim tijelima.
Promatrat cemo se s visina kako bi shvatili
Koliko je smijesno nase vanjsko oblicje.
A zatim cemo se opet spustiti poput bogova,
Pokupiti ostatke i
Sa plasticnim osmjehom
Prosetati
Gradom
Lutaka.

U2 - ONE


Is it getting better
Or do you feel the same?
Will it make it easier on you now?
You got someone to blame
You say
One love
One life
When it's one need
In the night
One love
We get to share it
Leaves you baby if you
Don't care for it

Did I disappoint you?
Or leave a bad taste in your mouth?
You act like you never had love
And you want me to go without
Well it's

Too late
Tonight
To drag the past out into the light

We're one, but we're not the same
We get to
carry each other
carry each other

One

Have you come here for forgiveness?
Have you come to raise the dead?
Have you come here to play Jesus?
To the lepers in your head


See we
Hurt each other
Then we do it again
You say

Love is a temple
Love a higher law
Love is a temple
Love is a higher law
You ask me to enter
But then you make me crawl
And I can't keep holding on
To what you got
When all you've got is hurt

One life
With each other
Sisters and my
Brothers
One life
But we're not the same
We get to
Carry each other
Carry each other

One...
One...

Can You hear us coming Lord
Can You hear us call
Feel u

Ja se predajem nepovezanosti i grlim ju lancima jer oni su za sada ti koji nas cine jedinstvenima. Povezanima. Mi smo sada jedno.
Dragi moji, konacno dobrodosli u moj svijet predanosti i ovisnosti!
Bol je nakon toliko godina ustupila svoj tron ljubavi.
Iskrenost. Propadala sam ne u njoj, vec kroz nju. U zadnje vrijeme ju vise ne podnosim. Nepotrebno je pitati zasto.
Pisem o sebi. Ja uvijek pisem o sebi. U potrazi za drugim svjetovima, u potrazi za zvjezdama, dalekim galaksijama i svemirskim brodovima. Jedva cekam kad nas otmu.

Godinama zarobljena dusa
Sada konacno ugleda svjetlo dana
I sve sto vidje
Bijahu oblaci plavi i oci moje voljene drage.

Danas opet kazem – za ljubav cu zivjeti. A za ovo ovdje cu disati. Za ovo mjesto se vrijedi raskomadati i na koljenima, zatvorenih ociju, skupljati dio po dio..
Sada konacno znam kako je to ponovno moci disati!

Jos daleko je mjesto
Gdje anđeli spavaju,
Jos daleka je zemlja
Gdje ceka me besmrtnost.

Vise ne citam Nju. Barem ne za sada. Mozda cu sutra. Iako znam da ni sutra ne ce biti sada.
Ona je velika, ali ja znam da sam jos veca! Jednog dana reci cu to i drugima.
Kad stanes mozes se proglasiti mrtvim. Nepismene ruke vise nicemu ne koriste.
Danas sam sigurna da ce svijet biti moj. Kog briga za sutra!

P p p p p onavljamo se o da da da da
Sve su izgubljene duse povezane, ovo je mjesto poput grobnice (odvratno predivno – doslovno to mislim)
1,2,3,4 i evo nas opet. Sve iste. Sve razlicite. Sve sa tuznim klaunovskim osmjehom.
Zene su tu da osjecaju sa nama, da pomognu. Niti nas vezu.
Naelektrizirane, biserne, ultraljubicaste niti
- nasmijesite se smrti, bit ce najljepsa od najljepsih jer mi smo The Zene (haha)
(nisam pateticna, smijem se, nasmijesite se i vi)
Bolna ljubav ili ljubavna bol? Cemu dati prednost i
Cemu pisati o boli ako si sretan (to ja sebe svaki dan pitam ali jos ne znam, valjda jer je lakse?)
ovo je poput koraka, kazem sama sebi
kad dođem do 1000 mozda cu pronaci Pricu
(prica je u meni, skriva se ispod luđacke kosulje)
I i i i i i streeeeesi ju van!!!!
Zaplesimo zajedno jer mi ne znamo plesati - nasa tijela ne predstavljaju kalup

Ja jednostavno ne znam ostati na istoj temi. A imala sam najbolju namjeru i najjaci osjecaj. Ide mi to na zivce. Istrustrirana sam tom glupom Pricom. Slikarice ti si kriva.

Ali lijepo je. Zaista je lijepo jer oslobađa. To je sve što mi treba. Ona i Ovo.

Napomena: od jucer sam ovisna o pokeru:P ako tko zeli nek se javi:P

Ja sam jebeno tako jebeno jako pateticna, gnjusna, izvorna i otvaram sve to
A tako jako svrbi gledati i tako dobro prija ne razmisljati
Ne, ne, ne ima da se boris!!!! Ne ce tebe nitko, da li me cujes
Mimozasta, uplasena, pospana ciganko
Kako bi to bilo provesti noc sa tobom, bas se pitam i bas me vuce
Da te potrazim, mozda i otmem i stavim na bicikl i ajmo u svijet
Ali ko bi se pobogu mogao boriti protiv svih onih tvojih
Oceva, brace, striceva, djedova
Znam ja da ih barem 100 imas, bog bi ga znao kako su nastali
Ali kamo srece da ce svi za tobom trcat i meni polomit
Ono malo sto me drzi da izgledam kao izvanzemaljac
a nerazvijene noge mi ne dozvoljavaju da ( nekaj tamo, prekasno je da se sjetim sto tocno zelim reci)
umakajuci prste od 15 cm u blato uranjamo cijelim tijelom ispod povrsine
umisljamo da plivamo kroz mocvaru, travu, sikaru – do spasa
a zapravo su to samo svjetla sto nas gone, cijelo selo rekli bi neki
okrenem se i shvatim da sam sama, sjetim se da sigurno nije znala plivati
zakljucim da je sve u redu dokle imam svoj super spešl bicikl
namamit cu njime jednu drugu
jer mozda ce ta imati manje rodbine

Jebote kako sam iskrena bila
Gadi mi se uopce to vidjeti ( kako sam mogla biti tako slijepa????)
ONA nije dobivala nista
I samo zato znam da ce jednom dobiti SVE


Vi ih ne osjecate? Ne vidite ih?
- ne, zasto bi? Zar se nisi zastitila?
Proklete zivotinje, jednom ce me stvarno zivu pojesti!!!

I tako sam bio prisiljen skinuti to pojeđeno tijelo sa mjestimice vec osušenim gnojem. Susjedi su se poceli tuziti zbog smrada. Nisam mogao nista.
Jeste li znali da je koža škakljiva sa unutarnje strane? Stavio sam ju na vješalicu i dirao ju kad kog bi mi se smijalo. Moj lijek protiv tuge, sta da vam kazem..

Igram se bezveze, jer sam shvatila da postoji tisucu atoma granica i svaka je razlicita, svaka te dovodi do drugacije ekstaze, a ja sam preznatizeljna i naravno da ih moram sve osjetiti!

Knjige cekaju, nabacila sam ih na desetine na svoj radni stol, izmjenjuju se kako bi utazile moju žeđ, moju dosadu, moju nestrpljivost, moju gladnu utrobu, moje pokošene usne, godinama žedne jer su previse i nista dobivale..

- da me stavis na jedno mjesto imala bi jednu svoju pricu – nista me vec dugo nije tako razalostilo kao sad da spoznaja.. (a trebala bi se radovati zbog tebe, nije to sebicnost, samo trenutno prolazna ljutnja)

1. zalosna djevojcica, djevojka, sada vec skoro pa i zena. Mislila da je uvijek neshvacena i samim time sebe proglasila individuum – a upravo to je iz dana u dan hranilo njezin ego – njezina egoisticnost, bahatost, naduvanost. A tko bi si mislio – jer imala je kozu iskrenosti, njeznosti, kozu zeljnu dodiru. Moram povracati pri toj pomisli jer to je bila koza koju sam ljubila. Lazna koza – no vrlo dobra imitacija moram vam reci. Ipak je uvijek uspijevala biti vrlo lijepa u toj pateticnosti i ranjenosti. (svi vele da je covjek ljepsi kad se smije, a ja kazem da je bol ta koja ga poljepsa – ljudi zele ranjivost, to je oduvijek bilo tako)

2. ljepotica/zvijer koja ne mogu se odluciti – ili se rodila prekasno ili prerano, nikako tada nije bilo dobro. Imala je oci vode, govor brzine (u slucaju da je govorila). Ja sam uzivala u njoj i vukla se za njezinim stvaranjem, no nikad joj se ne bi pokazala i tako nitko od tog nije nista dobio. Tako je kao trebalo biti, danas barem to znam, a onda cak ni nisam razmisljala. (dodje mi da se vriskajuci ispricavam, ali hvala bogu sto ona to ne trazi od mene jer nisam sigurna da bi to mogla dati) Ispijam ju kao vodu, gladna poput vampira, no ne zelim ju pojesti/ubiti/imati, samo da znam da je nekako nakon svega još uvijek tu. Postala je racionalno pismena (drugi puta upotrijebljen pojma, osmisljen samo za nju) i ja je ne volim zbog tog. Svim silama se trudim probuditi ju!

Mislim da sam uspjela.

(Samo da još netko poubija sve te jebene komarce! Mozda bi onda netko opet i spavao na otvorenome!)

Ponavljam se samo zato sto jos nisam otkrila pravu sebe. Ti si tu samo da mi u tome pomognes!!
Citam Nju toliko udubljeno i zeljno da pocinjem misliti da je Ona ja i obrnuto. Prsti mi odjednom dobivaju krila i ja pocinjem pisati njezinom rukom, njezinim rukopisom i njezinim mislima. Svjesna tog da kopiram, nastavljam ispisivati redke smijuci se i igrajuci se. Ne, nisam dosljedna, svjesna sam tog. I u tome je moje zadovoljstvo.
Tesko Ju hvatam. Ogromna je i osjecam trenutak kad me preplavljuje. Misli mi zbog tog postaju kaoticne i nesređene. No u meni je, na meni je i svuda oko mene je i skoro da Ju vidim kako mi se smijesi i plese nasred moje sobe u svojoj crnoj cipkastoj haljini, zavodeci me i pozivajuci me da Joj se pridruzim. No ne napusta me sramezljivost i samo ju hipnotizirano promatram bojeci se dodaknuti jer znam koliko je sveta u mojim ocima. Također i ne zelim tako unistiti caroliju.
Ne znam Ju opisati. Osuđujem Ju zbog nemogucnosti da bude iskrena, zbog njezine mozebitne povrsnosti u ljudskim stvarima. No da, mozda sam u pravu i mozda ona ni nije bila covjek. Samo fikcija koju su Veliki izmislili u svojoj masti kako bi iz Nje crpili inspiraciju potrebnu za njihovo stvaranje. Da, sebicni gadovi. Vjerujem da je bilo tako jer Ju nisam upoznala i ni nemam vise prilike za to, a osjecam kao da mi je to duzna i kako cu bez Nje potonuti. Vjerojatno sam se vec navukla poput njih i opsjednuta sam Njome. No to nije nista drugo osim Njezinog uma koji govori kroz mene, a ja ga upijam jer znam da ce mi otkriti sebe. Dati meni novu sebe. Onakvu kakva sam oduvijek samo sto to jos ne znam jer vjerojatno ne prihvacam i jer bi me vjerojatno proglasili ludom, a ja uzivam u svojim komplementima normalnosti i dobrote.
Ovog puta ne citam unatrag i upravo to je ono sto me tjera da gledam naprijed. Danas sam shvatila koliko je zapravo bila jednostavna i koliko je jednostavno pisala. Nema tu posebnih rijeci, nije to nista drugo osim Njezinih osjecaja, zanosa, ljubavi i gađenja, nepokretnosti i poletnosti. Vjerojatno zato pronalazim sebe u Njoj i ne mogu se oduprijeti zelji da barem na tren budem Ona i ozivim je na trenutak u svojoj glavi, u svojoj sobi.

....

Zapravo si ih sve imala, ljubila i odbacila samo zato da imas o cemu i iz neceg stvarati. I to je jedina stvar koju nisi napisala. A mozda i jesi. Nebitno je trenutno.
Nisi izrekla istinu jer ti se sviđalo odugovlacenje. Obozavala si stvarnost i normalnost koliko i izopacenost tvojih odnosa, boli i povređivanja. I sve to zato jer si bila žena koja je znala Tajnu. Zato su ti i svi oni opraštali. Bojali su se tog. Bila si Bog.
(Ne, ja se nikad ne ispravljam. Upravo zato sto volim osjecati svoj vlastiti proces i cuditi se kad shvatim da sam napisala nesto novo. To je moj mali, kratki trenutak vlastitog ponosa.)
Putovati bez povratne karte. To je moj san broj 3.
„Lažem i zato da sprijecim da Henry otkrije kako Hugh nije ovdje (naprimjer, Henry sretne gđu Nixon, a ona zna da je Hugh u Londonu). Ne mogu dopustiti da se susretnemo s bilo kojim od mojih prijatelja zbog toga što Maynardovi znaju da Hugh nije ovdje; Frances Schiff zna da viđam Ranka dok se pretpostavlja da sam s Hughom. Henry misli da sam u Forest Hillsu kada nisam s njim, a Hoffman me želi posjetiti u Forest Hillsu sa svojim automobilom, a ja ne mogu nikome dopustiti da dođe u Foresr Hills zbog toga što sam Guillersovima rekla da idem u Philadelphiju kako ih ne bih morala posjetiti. Huck misli da nemam spolne odnose s Henryjem, a ipak zatrudnjela sam u vrijeme dok je on bio na jugu, a budući da nemam novca za abortus, morat ću posuditi od Hucka; liječnik bi pak slučajno mogeo spomenuti datum kad sam zanijela. Lorranie (Mainard), koja zna da Hugh nije ovdje, poziva me na Seaburyjevo predavanje; budući da ja nisam mogla otići, malo je nedostajalo da Henry ode, a tamo bi sjedio pokraj Lorraine – iznenadna ga je zgoda u posljednji trenutak spriječila da ne ode. Bilo gdje na ulici mogli bismo naletjeti na Guilierove i oni bi lako mogli bezazleno lanuti pred Henryjem: Ali, zapravo, kad se vraća Hugh?““
Ovo je valjda neka cudna vrsta izvrsnosti, istancanosti i preciznosti zenskog uma. Valjda. Nisam sigurna. Opet me tjera da te osuđujem, a naveliko se protivim tome.
Ne znam zasto sam dobila potrebu analizirat te, povraca mi se od analiziranja, to je nenormalno gubljenje vremena kojeg sam vec dovoljno zbog tog potrosila.

...

I tako me nakon uzburkanosti stisavas, drzis u narucju i milujes, kao da smo malo prije vodile ljubav. A ja te gledam puna zahvalnosti za mali trenutak koji si mi dopustila da se uvucem u tebe, da budem ti i da odem kao Ja, opet pronađena.
Sve samo da ne pisem žalopojke tužne djevojcice. (smijem se)