Znaš li da si zanijemila kad sam od srama sakupljala svoje obraze po prašnjavom podu? Prevarila si se kad si smjestila djecu u samo središte. Ljubav ipak nije epicentar naših organa, ili se svi troje opet varamo? Nismo ti nikad priznali, no smekšao me. Pjevao mi je uspavanke kad te nije bilo, govorio o egzotičnim zemljama i filmovima sa sretnim završecima. Trovao me namjerno-nenamjernim dodirima, no ne brini, lice mi je i dalje ostalo prazno. I kad ode, i kad odem, opet ću moči biti ničija. Tvoja. A lice će dobiti oblik kakvim si ga oslikala, kakvim sam dopustila da me dotakneš.
Post je objavljen 17.03.2010. u 20:43 sati.