..like a rose on the grave of love..

Sada ćemo obaviti razgovor.
Onaj u kojem ti uzimaš majicu u kojoj spavaš i četkicu za zube, i onaj u kojem ja trčim 500 milja kako bi tobože romantično pala pred tvoje noge.
(Ovaj drugi je naš, ali neću ti to priznati.)
Ti voliš prvi. Voliš svađe u kojima lete stolci i oštećuju se zidovi jer na neki uvrnuto čudan način misliš da je to dokaz da je nekome stalo. Ja se dakako protivim. Jer ja kao prividno oličenje finoće, pristojnosti, smirenosti i nježnosti ne mogu pratiti tvoje pokrete.
Ja radije uzimam svoju stolicu. Vječitu direktorsku stolicu u kojoj se mogu praviti važna. Zamišljam u glavi kako prestaješ, iako svaki puta tresneš vratima i ostaviš dio bijelog zida za sobom. Ali nema veze. Pospremim i to pa da drugi puta možeš ponovo. (Zašto?)
Počinjem misliti da upravo to i želim. Trebam. Tvoje monološke ratove kako bih ostala velika i prisutna. Kako ja ne bih bila ta koja će opet pobjeći.
Ne znam koliko ima smisla pisati o tebi, jer svaki dan je zadnji. A ja te ovime činim vječnom i to me previše plaši.
O nama ne postoji slika. Ove izrezane trake su sve što nosim u glavi. Postoje dakako trenutci kad mislim da je to dovoljno za sadašnjost. (U snovima smo najljepše. Hoće li to biti dovoljno?).
Ne trudim se očarati. Ne trudim se impresionirati ili učiniti se većom nego jesam (kako to obično bude na početku). A to je nešto novo za mene.
Ti jesi podražaj. Ti jesi bomba koja ubija udisaje prije nego uđu u tijelo. A ipak ne znam na koju stranu svijeta da te objesim.
Odlaziš po 43. put. U svom tom tvojem bježalačkom zanosu zaboravila si na ljubičastu majicu ispod jastučnice. Spotaknula si se o papuče i divljački opsovala. Prekinula si sa dramom i ošamarila me pogledom. Mislim da ipak ni jednu nije boljelo. Jer iako je za tebe svaki puta i zadnji puta, ja znam za sve one sljedeće.
Jer nekako svaki puta kada se ujutro probudim, ti si opet tu..