..like a rose on the grave of love..

- Jesi li sretan? – upitala me.
Šutio sam. Gledao sam u te ispupcene oci i zamisljao ih kako iskacu van i zabijaju mi se u lice. Mucnina mi se zaustavila u grlu i natjerala me da nepomicno stojim. Bilo je to kao da gledate Boga i covjeka prije nego mu on odredi kaznu za sva njegova djela i nedjela.
- Jesi li sretan? – upitala me po drugi puta, ne skidajuci pogled sa mene, jos vise me tako okrivljujuci.
Pogledao sam mimo nje, otisao sto dalje da me istina ne uhvati i optuži.
- Da, sretan sam. Naravno da sam sretan.
To je bio taj trenutak. Trenutak kada sam (konacno) izgubio sebe. I tako je zapocela moja potraga za mjestom.
Prije nego je uspjela bilo sto reci ja sam vec sjedio u svom omiljenom jazz baru. Odlucio sam da je vecer, svira jedan band koji sam slusao jednom za svojih studentskih dana, upaljena su blaga crvena svjetla zbog kojih uvijek imas dojam da se ovdje događa nesto vazno, nesto sto ce covjeku promijeniti zivot. Zato smo i hodali ovamo.Trazili smo ovdje neko preporođenje ili cudo. Trazili smo zapravo sebe. Nema veceg cuda od tog kad se nađeš.
Sjedim za šankom i pijem svoj treći Gösser. Žene oko mene su predivne, nasmiješene, vulgarne, otvorene. Gledamo se i smijemo jedno drugom. Pricam sa njima, ljubim ih u obraz, u celo, u vrat i one mi uzvracaju. Glazba nam pokrece ruke, vodi nas do bedra, do trbuha, do usana. Svi smo zajedno, svi smo tamo gdje smo htjeli biti.
Trenutak je ispunjen i moje tijelo traži svoj drugi podražaj. Na brodu sam. U Jacku sam i cvrsto rukama grlim Rose na pramcu broda. Ona scena gdje nasmiješeni i zagrljeni raširenih ruku lete prema slobodi. Uzimam ju bas u tome trenutku, okrenutu mi leđima. Zaluđen joj ljubim vrat i trgam haljinu. Ja sam u njemu, a zvijer je u meni. Ne razmisljam, samo sam odlucio ispraviti taj trenutak da bude i za mene savršen. Nema ograde koja nas cuva, njišemo se zajedno sa vjetrom i osjecam kako joj tijelo drhti u mojim rukama. Pomicem nas, centimetar po centimetar, sve dok njezino tijelo nije zaista poletjelo i izbrisalo grijeh koji smo pocinili. Slobodan sam.
Slobodan sam toliko da prica i dalje ostaje u zraku. Uplašen ko miš sjedim 1500 metara iznad zemlje i cekam svoj red da skocim. To je kao da skacete u bazen, samo sto ovo traje dulje od 5 sekundi. Ispred mene su 3 zene. Ocima im zaželim srecu i one mi na taj isti nacin zahvaljuju. Sad je red na meni. Ustajem i pridržavam se za vrata. Posljedni puta provjeravam da li je sve u redu, da li imam sve što mi je potrebno kako bi preživio i samo jos cekam znak da krenem. Evo me, evo me, evo me! Ja letim!
Padam na tlo zagrebackog Botanickog vrta. Hodam stazicom kojom sam hodao prije malo vise od 5 godina. Tamo je drvo koje me toliko godina ceka. Zaboravio sam kako se zove, samo znam da se nalazi na raskrizju stazica, sa desne strane. Srednje je velicine, zeleno, sa dugackim tankim granama u obliku lukova. Moze se lako proci ispod grana i naci se u samoj utrobi. To je moj dom, moje sigurno mjesto.
Hodam, okrecem se okolo jer ga zelim sto prije pronaci. Nestrpljiv sam, znam da imam jos vrlo malo vremena. I eno ga tamo! Vidim ga! Prolazim kroz krosnje i smijem se ko malo dijete. Miris. Konacno sam opet osjetio taj miris. Ne znam da li ima vise takvih drveca, ali ovo drvo mirise predivno, savršeno. Zato ga i toliki niz godina držim u sjecanju kako bi se opet mogao vratiti.
U toj ekstazi odlucio sam stati. Bilo bi dosta, pomislio sam. Vratio sam se na mjesto gdje sam je ostavio da ceka moj odgovor.
- Jesi li sretan? – upitala me.
Pogledao sam je i shvatio gdje je ostalo ono mjesto koje sam tražio. Bilo je cijelo vrijeme ovdje, u trenutku kada sam zapoceo ovu pricu. Mjesto gdje sam izgubio sebe cekalo je moj odgovor.
- Ne, nisam sretan. Ali vrijeme je da se to promijeni.