..like a rose on the grave of love..

Majka je posluživala veceru dok su otac i tri kceri, od kojih su dvije bile vec skoro punoljetne, a treca je tek krenula u skolu, sjedili za stolom i zurno iscekivali jelo da cim prije svaki moze otici svojim putem. Majka i otac su se kao i uvijek svađali, iako je svađanje njima znacilo samo malo glasnije razgovaranje. Mia, najmlađa kcer, se nije sjecala ni jednog jedinog trenutka kad su se oni u necemu mogli sloziti. Na kraju je to njihovo razgovaranje svima postalo normalno i prihvatili su to kao svakodnevnicu. Ta je mala vrckasta djevojcica uvijek bila u svojem svijetu, nedopustenom cak i da se samo proviri u njega. Roditelje je dozivljavala kao prolaznu maglu dok su sestre bile ideali koje ce jednog dana „kad bude velika“ i ona dosegnuti. I tako je prolazila vecera sve dok se u jednom trenu nije probudila iz svojeg sna i zacula oceve rijeci: - A što sam mogao uciniti? Vozio sam prebrzo, krivac je pobjegao i ostao sam samo ja, idiot koji je mislio da ce pomoci a na kraju je završio i u zatvoru. Što me sada opet s tim gnjaviš, prošlo je i dovoljno godina da to zaboravimo!
A Mia je nastavila jesti, još uvijek sva zbunjena i uplašena onim sto je cula. Zar ne idu u zatvor samo zli ljudi? Zar to znaci da je njezin tata zao? Ni onda,a cak ni nakon 10 godina, nije se usudila pogledati ocu u oci i upitati ga da li je istina da je jedan covjek umro zbog njega. Da li je istina da je ostavio majku s dvoje male djece da se snalaze kako znaju, u kuci koja jos nije imala grijanje ni struju, a on izvršavao kaznu za koju je mozda bio, a mozda i nije bio kriv. Njezina majka, koja je nazalost oduvijek previse marila za tuđe misljenje, nije ni jednom u cijelom svom zivotu vise spomenula taj događaj. Svoju je sramotu zakopala duboko u srce, smatrajuci ako se o necemu ne govori da onda taj problem ni ne postoji. No malenoj je djevojcici u tom trenu porušen sav njezin ruzicast svijet, a roditelji su postali stvarni poput svih zlikovaca koje je upoznala u svojim bajkama.
Dvadeset godina ranije, njezin je otac doveo svoju zarucnicu, njezinu majku,svojim roditeljima da ih obavijesti da ce se uskoro vjencati. Prije nego je uspio dovrsiti recenicu do kraja, njegov je otac ispio do kraja osmu casu vina toga dana te svom snagom zamahnuo njome prema buducim supruznicima. Prosli su bez ogrebotine, no bijes prema tome covjeku ostat ce zapisan u njima cak i nakon njegove smrti kada je umro sam samcat u usmrdjeloj dnevnoj sobi, bez žene i bez djece, bez imalo ljubavi koju ionako nije shvacao vec ju je oduvijek kupovao novcem.
Njegov je otac tada vec bio ozenjen za svoju drugu zenu, 20 godina mlađu od njega, za koju se oduvijek sumnjalo da je također bila otplata za poveliku svotu novca upucenu njezinim roditeljima i kletvu na vjecitu sigurnost i blagostanje njoj samoj. Njezini su snovi nazalost ostali netaknuti, a ona danas kako bi prezivjela radi poslove koji joj god dođu pod ruku, štedi svaku kunu i još uvijek u svojim kasnim pedesetima ima snage i volje opsovati tog starca i prokleti mu po tisuciti puta dan kada je došao na ovaj svijet.
Miina se majka nerado sjecala tog starca, u društvu bi ga vrlo rijetko spominjala i vecinom bi sutjela na spomen njegova imena. No mozda on i nije bio tako los ako uzmemo u obzir da je za sobom ostavio cak i ne vlastitu kcer koja je pobjegla od kuce sa 20 godina, sina iz prvog braka kojeg je život napustio vjerojatno kad mu je sa 15 godina umrla prava majka, te sina iz drugog braka koji jedino sto je u zivotu znao je bilo ispijanje alkohola te fizicko i psihicko zlostavljanje svoje zene i troje male djece. Zasto bi onda i bilo tko spominjao tog starca ako se narod ionako mogao naslađivati njegovim izmetom? On je kod svoje generacije cak i na vrlo cudan nacin zadržao lijepa i velika sjecanja na sebe, sjecanja na velikog i bogatog četnika koji se nastanio na našim prostorima kako bi sjedio na svojem prijestolju dok njegovi sluge klecu i moljakaju ispred njega.
Mia se tako jednog dana zapitala. Da li je cudno sto joj otac ponekad popije malo previse i da li ce se jednog dana probuditi i postati isti kao i njezin djed? Tog se oduvijek bojala, no kako su godine prolazile shvatila je da je njezin otac ocito jedini ostao normalan u toj ludoj obitelji i od majke naslijedio dobru i mirnu cud koja ce ga, nada se, krasiti i u starosti. Zato je odlucila zaboraviti onu veceru kada je bila jos vrlo mala i oprostila ocu sto god da je napravio.
O mrtvima se ne smije suditi, zar ne? Ali kakvo misljenje da danas ima njegova unuka o njemu, bez obzira sto su je ucili da su stariji jednostavno stariji i treba im oprostiti jer tko zna da li uopce vise znaju sto rade i govore, kad i sa 20 godina mora slušati price o svojem velikom djedu koji osim što njezinim roditeljima nije htio dati svoj blagoslov, što je naklonost svojih unuka kupovao novcem, što u životu nije cijenio drugog osim sebe, je bio kriv za smrt svoga sina koji je sa 19 godina legao na prugu i pricekao da stigne vlak i olakša mu život te što nije htio placati mjesto na kojem je ležalo također tijelo njegova sina, staro nekoliko dana jer nije bilo dovoljno jako da preživi, te danas nitko više i ne zna gdje bi on mogao biti pokopan? Vjerojatno ništa. Jer mrtvima se ne smije suditi. Jedino što ne shvaća jest zašto su sve to postale stvari o kojima se ne prica? Zasto ju svi oduvijek štede i uvijek mora potajice slušati kada bi netko sasvim slucajno zapoceo jednu od tih tema? Da li bi trebalo onda biti cudno sto je najstarija kcer postala okorjela vjernica koja bez Boga ne može ni udahnuti zrak, druga ostala mala i iskompleksirana, iako samo godinu dana mlađa od najstarije, uvijek iza necije sjene i nikad dovoljno jaka da bi se pronasla i prihvatila, a treca također okorjena, no ne vjernica vec lezbijka, kojoj još uvijek nije jasno što radi na ovom svijetu kad je svijet mašte u njezinoj glavi tako velik i predivan i zašto nije dovoljno biti slobodnim ako se tako i osjecamo? Zašto su to stvari o kojima njezina obitelj nema hrabrosti progovoriti?

(nije gotovo, no cini mi se previse za ovaj blog pa ce ovako i ostat:))

- Jesi li sretan? – upitala me.
Šutio sam. Gledao sam u te ispupcene oci i zamisljao ih kako iskacu van i zabijaju mi se u lice. Mucnina mi se zaustavila u grlu i natjerala me da nepomicno stojim. Bilo je to kao da gledate Boga i covjeka prije nego mu on odredi kaznu za sva njegova djela i nedjela.
- Jesi li sretan? – upitala me po drugi puta, ne skidajuci pogled sa mene, jos vise me tako okrivljujuci.
Pogledao sam mimo nje, otisao sto dalje da me istina ne uhvati i optuži.
- Da, sretan sam. Naravno da sam sretan.
To je bio taj trenutak. Trenutak kada sam (konacno) izgubio sebe. I tako je zapocela moja potraga za mjestom.
Prije nego je uspjela bilo sto reci ja sam vec sjedio u svom omiljenom jazz baru. Odlucio sam da je vecer, svira jedan band koji sam slusao jednom za svojih studentskih dana, upaljena su blaga crvena svjetla zbog kojih uvijek imas dojam da se ovdje događa nesto vazno, nesto sto ce covjeku promijeniti zivot. Zato smo i hodali ovamo.Trazili smo ovdje neko preporođenje ili cudo. Trazili smo zapravo sebe. Nema veceg cuda od tog kad se nađeš.
Sjedim za šankom i pijem svoj treći Gösser. Žene oko mene su predivne, nasmiješene, vulgarne, otvorene. Gledamo se i smijemo jedno drugom. Pricam sa njima, ljubim ih u obraz, u celo, u vrat i one mi uzvracaju. Glazba nam pokrece ruke, vodi nas do bedra, do trbuha, do usana. Svi smo zajedno, svi smo tamo gdje smo htjeli biti.
Trenutak je ispunjen i moje tijelo traži svoj drugi podražaj. Na brodu sam. U Jacku sam i cvrsto rukama grlim Rose na pramcu broda. Ona scena gdje nasmiješeni i zagrljeni raširenih ruku lete prema slobodi. Uzimam ju bas u tome trenutku, okrenutu mi leđima. Zaluđen joj ljubim vrat i trgam haljinu. Ja sam u njemu, a zvijer je u meni. Ne razmisljam, samo sam odlucio ispraviti taj trenutak da bude i za mene savršen. Nema ograde koja nas cuva, njišemo se zajedno sa vjetrom i osjecam kako joj tijelo drhti u mojim rukama. Pomicem nas, centimetar po centimetar, sve dok njezino tijelo nije zaista poletjelo i izbrisalo grijeh koji smo pocinili. Slobodan sam.
Slobodan sam toliko da prica i dalje ostaje u zraku. Uplašen ko miš sjedim 1500 metara iznad zemlje i cekam svoj red da skocim. To je kao da skacete u bazen, samo sto ovo traje dulje od 5 sekundi. Ispred mene su 3 zene. Ocima im zaželim srecu i one mi na taj isti nacin zahvaljuju. Sad je red na meni. Ustajem i pridržavam se za vrata. Posljedni puta provjeravam da li je sve u redu, da li imam sve što mi je potrebno kako bi preživio i samo jos cekam znak da krenem. Evo me, evo me, evo me! Ja letim!
Padam na tlo zagrebackog Botanickog vrta. Hodam stazicom kojom sam hodao prije malo vise od 5 godina. Tamo je drvo koje me toliko godina ceka. Zaboravio sam kako se zove, samo znam da se nalazi na raskrizju stazica, sa desne strane. Srednje je velicine, zeleno, sa dugackim tankim granama u obliku lukova. Moze se lako proci ispod grana i naci se u samoj utrobi. To je moj dom, moje sigurno mjesto.
Hodam, okrecem se okolo jer ga zelim sto prije pronaci. Nestrpljiv sam, znam da imam jos vrlo malo vremena. I eno ga tamo! Vidim ga! Prolazim kroz krosnje i smijem se ko malo dijete. Miris. Konacno sam opet osjetio taj miris. Ne znam da li ima vise takvih drveca, ali ovo drvo mirise predivno, savršeno. Zato ga i toliki niz godina držim u sjecanju kako bi se opet mogao vratiti.
U toj ekstazi odlucio sam stati. Bilo bi dosta, pomislio sam. Vratio sam se na mjesto gdje sam je ostavio da ceka moj odgovor.
- Jesi li sretan? – upitala me.
Pogledao sam je i shvatio gdje je ostalo ono mjesto koje sam tražio. Bilo je cijelo vrijeme ovdje, u trenutku kada sam zapoceo ovu pricu. Mjesto gdje sam izgubio sebe cekalo je moj odgovor.
- Ne, nisam sretan. Ali vrijeme je da se to promijeni.