..like a rose on the grave of love..

Danasnji su odnosi vrlo komplicirana stvar. Ponekad mogu cak i pricati sa nekim vec po ne znam koji puta bez da ga se kasnije sjetim, bez da razmisljam o njemu, bez da pomislim kako taj netko jos uvijek postoji. To vecinom nije nikada da budem iskrena, ali ja si tako volim govoriti. Vjerojatno tako sama sebi dajem objasnjenja zasto sam nesto napravila ovako, a nesto onako. I na kraju jos i ispadne da su svi zadovoljni i tko bi rekao da smo na to potrosili samo gram svoga truda. Kazem, ti odnosi su zaista komplicirana stvar.
Da zapocnem pricu sa mjestom gdje sam te cekala morala bih zapoceti sa lažima. Vjerojatno su godine obrisale taj trag i progutale su ga, kako mi to volimo danas reci, vaznije stvari. Prva stvar koje se sjecam je stolica. Stolica s moje desne strane na kojoj je lezala tvoja poklonjena slika. Danas doduse u ovome trenutku skluplja prasinu jer ceka neko svoje bolje mjesto, no bez obzira na to, jos uvijek ju smatram neprocjenjivom i znam da ce jednoga dana to i biti. Ne samo zato jer je tvoja.
Da li ste se ikada zapitali kome putuju nase misli? Na koje mjesto ih odlazemo ili da li ih netko cuje? Ili jos vise pojednostavljeno, kome mi govorimo u svojim mislima? Volim si govoriti da u nama zive neki covjeculjci ili pak neke nase stare duse kojima je dosadno pa nas tjeraju da pricamo u sebi kako bi ih malo zabavili. Tako mi odmah sve izgleda ljepse. Svijet bi zaista mogao biti saren da imamo barem malo vise maste.
Pitala sam se dugo jesi li me uopce pogledala, no koliko se sjecam, tada sam jos bila premirna i presramezljiva da bih te pogledala u oci i povisenim glasom za pitala: „Kome pobogu ja cijelo vrijeme pricam?!“ Prikovala si svoje oci nekoliko centimetara dalje od moga tijela, u ljude sto su slucajno prolazili, zene koje su prije rucka odlazile na trznicu, bicikl koji je bio naslonjen na onu sivu zgradu. Danas se volim nasmijati tome mada ne znam zasto. Taj pogled dug valjda 2 sata necu nikada zaboraviti. Da si me samo minutu poslije nakon sto smo se pozdravile i izrekle nas prvi „Bok, vidimo se uskoro“ pitala o cemo smo razgovarale ili sto je trebala na kraju biti svrha svega toga, ne bih imala pojma. Sjecam se da mi je proslo kroz glavu da nisi mozda neki luđak, psihopat il nesto trece.
Volim trenutak kada zastanem, u tisini i potpunom miru budem stopljena sa svojim umom na nekoj visoj razini i u tom stanju prisjetim se sto sam i tko sam bila prije recimo 4,5 godina. Koga sam voljela, o cemu sam pisala, kojim sam se stvarima smijala. Volim taj trenutak jer me obavija toplinom i tjera osmjeh na lice. Ne bojim se sto mi nosi buducnost jer znam da ce biti predivno i savrseno. Jedva cekam.
Tvoja je kosa oduvijek bila nekako šarena. Neki ljudi svoju masku nose na licu cisto zato jer smo navikli da se maske tamo stavljaju. A sto ako postoji maska i na glavi? Sto ako je to tvoja maska? Simbolicno, naravno. Probaj naci smisao ako mozes.
Tvoj je dah klizio po toj ustajaloj tisini i stapao se sa slucajnim pogledima usmjerenima u pravcu tijela. Da sam pogledala sto si naslikala znala bih tocno kako si se osjecala. Tisina se na kraju zavukla u nase kosti i drhtajima razvukla kozu u grimasu slicnu govoru. Bilo je neceg teatralnog u tvojoj odsutnosti i mojoj zbunjenosti. U tvojoj gutajucoj bljuvotini i mojoj nevinoj ( ti bi rekla promisljenoj ) ( ne)opreznosti.
Neki ljudi jednostavno cine nase srodne duse. Također, sve sto kazemo i o svemu sto pisemo postoji i razlog i sve ima svoju svrhu. To su jedne velike puzzle za koje treba vremena da dođu na svoje mjesto i samo spretni su u stanju to napraviti. Dakle znaci, srodne duse. Nedavno sam ih odbacila i zakljucila da je to termin izmisljen kako bi utjelovio nesto veliko, nesto puno vece od onog sto on predstavlja, a ja ne volim takve termine pa ih rađe zaboravim i izbrisem sa popisa. Ali u redu, pretpostavimo danas da si ti u pravu i da postoje. Ako smo u stanju podijeliti svoj zivot na segmente, onda smo mozda i u stanju iza svakog tog segmenta postaviti jednog covjeka.
Iza jednog segmenta mog zivota stojis ti sa svojom sarenom kosom, dalekim i dubokim pogledom i rjecima kojima si u stanju tisinu pretvoriti u pjesmu.


Slikarice, placam svoj dug

Nase su rijeci vec istrosene i blijede
Sve sto cemo pomisliti u skoroj nam buducnosti
Sakrit ce tihi spijun skriven iza nase sjene
U zbirci svojih omiljenih (ne)objasnjenih događaja
Ostat cemo sami u zakrpanom nistavilu
I traziti rijeci da objasnimo smisao
Necemo ih naci

Nase su rijeci vec izrecene i odaslane u svijet
Pa se ponekad zapitamo da li nase misli jesu jos uvijek nase
Zamagljenog pogleda buljit cemo u prazninu
Jer mozda ce nam danas ona otkriti svoju tajnu
A mi cemo postati veliki i jaki
I smijati se iza zamagljenog stakla crne limuzine
Ili mozda necemo

Mozda cemo pricati price kao sto ih On prica, prisjecati se svoje mladosti, sto bi dakle znacilo da ju prvo trebamo prozivjeti, i uvijek zapocinjati „ Bilo je to davne 2009/2010 i ne sjecam se...“ Konacno cemo mozda opjevati ljubav i pustiti ju da se razlije po tom svetom papiru ili cemo ipak odabrati kurve koje nas tako pohotno privlace i tjeraju da se zapitamo jesmo li jos uvijek dovoljno moralni da se odupremo. Na kraju ce ispasti onako kako je to oduvijek predviđeno za nas: postojati ce treci nacin. Ipak, hocemo li ga prihvatiti? Hocemo li reci u redu, ovo sam ja, biti cu zena i biti cu muskarac, biti cu dijete i sestra, biti cu sto god pozelis/m? Jednom cu u dosadi napisati nesto poput „Misli da je odjednom Bog usao u nju no ne shvaca da cemo svi placati zbog tog. Uskoro ce me poceti osuđivati jer sam odbacila šablonu, no ja sam spremna, ja sam jaka, ja to mogu.“, a ona ce me tada zaista poceti osuđivati i prilijepiti mi jednu koju cu vjerojatno i zaista zasluziti. Uvijek kad pomislim na to odustanem od pisanja o sebi i vratim se zamaskiranosti i kompliciranosti koja mi danas predstavlja vec prilicno udobnu fotelju.
A sto ako cemo na kraju ipak odustati od velikih stvari, izmigoljiti iz te prevelike cahure u kojoj smo se tako dugo skrivali i prihvatiti da su za nas ipak samo male stvari. Hocemo li to ikad napraviti? Vjerojatno ne. Mi smo preponosni za odustajanje.
Pisati u „neodređenosti“ je korisno kada mislis da ne znas nista pametno napisati.

Tko li ce biti dostojan
Proviriti ispod tvoje haljine i
Zavuci ruku cak i iznad crnih haltera?
Kome ces otvoriti oci kad ga ljubis
I tko ce vratiti tvoj pogled kad ga skrenes u stranu?
Cije ces tijelo sad sa ljubavlju milovati,
Za koliko ces ljubavi ovog puta sebe prodati?
Smanji cijenu, daj im lutku za tu istu,
Pa neka ljube, drkaju i svršavaju po plastici konacno.
Znas li ti, tko ce tebe biti dostojan?

UVOD U NJEZINU NUTRINU
Dragi, zar ne znate da ste vi kod mene samo u prolazu? Ja sam vlasnica umjetnickog butika, ja sam prevrtljiva nakaza sa tisucu i jednom maskom. Ako me zelite uhvatiti, nabavite prvo dobru pušku!


TEŠKO JE BITI MODERAN
Kratko cu odigrati svoju prvu vaznu ulogu. Kratko, ali vrlo vazno, publiko draga! Staviti cu prije pozlacenu kopcu u kosu, stegnuti, brzim pokretima rukom prosarati kroz nju sa sprejom i evo duso, spremna sam!
Honey, honey, cekaj svoju ljepoticu, mooolim te. Znas da mi nije lako hodati u ovim novim Gucci cipelicama. Joj, kad smo vec kod toga, hvala na njima, taman su mi trebale za danas.
– blink, blink –


ZADOVOLJSTVO JE U ISCEKIVANJU
Publika je ovoga puta doslovno stajala na nogama. Usta otvorena, oci otvorene, srce otvoreno! Ma sve je bilo otvoreno za nadolazecu divu. Jer ona ce promijeniti nasih 10 minuta, ona ce nasim minutama dati smisao i dati nam onaj pravi, toliko trazeni smisao zivota. Probajte si samo zamisliti u glavi ta gladna tijela, ta mala, sicusna, njoj tako nevazna tijela. Psi. Maleni psi su to bili.


10 MINUTA SLAVE
Trenutak kada se pojavila. Nema se tu što puno opisivati. Na stotine srca je stalo, tlakovi narasli, suze potekle, znoj se cijedio. A ona nije ni okom trepnula. Sto je tocno odglumila? Nitko se tog ne sjeca..

U SAMOCI SI UVIJEK TI
Nakon toga se bog zna kako nađes u svoja 4 zida. Ovog puta si sam. Tko si ti ono, što si, što radiš ovdje uopce? To su samo pitanja u prolazu.
Skinula je vec napola otklizalu kopcu sa kose, zatim njeznim pokretima skinula periku i na kraju obrisala ono što je ostalo. Laganim je, vec uvjezbanim pokretima skinula današnju masku i pomislila kako je današnja uloga zbilja odlicno odrađena.

Upravo zbog njega ja se danas usudim
Preliti tintu preko bijele praznine,
Zamisliti jedan drugi svijet i udahnuti
miris zelene trave, tako posebne u njemu.
Ostavljam svoj prototip nasred trga,
Pustajuci da me diraju,
Prljaju svojim rukama, cak i svlace
I natrag oblace po njihovom ukusu.
Nije vazno.
Nisam vise tu.
Promatram se iz nekog međuprostora,
Navlacim crnu haljinu na potpuno savrseno tijelo,
Uvjezbanim pokretom popravljam precrveni ruz
I hvatam nevidljivu ruku.
Hodamo.
Mi hodamo u letu.
Moje se tijelo u nedostatku tezine grci,
Savija se u kolute
I jedino sto ostaje
Je tiho pucketanje pilecih koscica.
Sad sam samo zvuk sto luta zrakom
U potrazi sa svojim objektom strasti.
Uhvati me u glazbalo i zasviraj po mojim organima.
Zasviraj, a moja kosa ce sa tobom pjevati.
Ugurat cemo se u bijele oblake i
Svirati requiem svojim starim tijelima.
Promatrat cemo se s visina kako bi shvatili
Koliko je smijesno nase vanjsko oblicje.
A zatim cemo se opet spustiti poput bogova,
Pokupiti ostatke i
Sa plasticnim osmjehom
Prosetati
Gradom
Lutaka.

U2 - ONE


Is it getting better
Or do you feel the same?
Will it make it easier on you now?
You got someone to blame
You say
One love
One life
When it's one need
In the night
One love
We get to share it
Leaves you baby if you
Don't care for it

Did I disappoint you?
Or leave a bad taste in your mouth?
You act like you never had love
And you want me to go without
Well it's

Too late
Tonight
To drag the past out into the light

We're one, but we're not the same
We get to
carry each other
carry each other

One

Have you come here for forgiveness?
Have you come to raise the dead?
Have you come here to play Jesus?
To the lepers in your head


See we
Hurt each other
Then we do it again
You say

Love is a temple
Love a higher law
Love is a temple
Love is a higher law
You ask me to enter
But then you make me crawl
And I can't keep holding on
To what you got
When all you've got is hurt

One life
With each other
Sisters and my
Brothers
One life
But we're not the same
We get to
Carry each other
Carry each other

One...
One...

Can You hear us coming Lord
Can You hear us call
Feel u

Ja se predajem nepovezanosti i grlim ju lancima jer oni su za sada ti koji nas cine jedinstvenima. Povezanima. Mi smo sada jedno.
Dragi moji, konacno dobrodosli u moj svijet predanosti i ovisnosti!
Bol je nakon toliko godina ustupila svoj tron ljubavi.
Iskrenost. Propadala sam ne u njoj, vec kroz nju. U zadnje vrijeme ju vise ne podnosim. Nepotrebno je pitati zasto.
Pisem o sebi. Ja uvijek pisem o sebi. U potrazi za drugim svjetovima, u potrazi za zvjezdama, dalekim galaksijama i svemirskim brodovima. Jedva cekam kad nas otmu.

Godinama zarobljena dusa
Sada konacno ugleda svjetlo dana
I sve sto vidje
Bijahu oblaci plavi i oci moje voljene drage.

Danas opet kazem – za ljubav cu zivjeti. A za ovo ovdje cu disati. Za ovo mjesto se vrijedi raskomadati i na koljenima, zatvorenih ociju, skupljati dio po dio..
Sada konacno znam kako je to ponovno moci disati!

Jos daleko je mjesto
Gdje anđeli spavaju,
Jos daleka je zemlja
Gdje ceka me besmrtnost.

Vise ne citam Nju. Barem ne za sada. Mozda cu sutra. Iako znam da ni sutra ne ce biti sada.
Ona je velika, ali ja znam da sam jos veca! Jednog dana reci cu to i drugima.
Kad stanes mozes se proglasiti mrtvim. Nepismene ruke vise nicemu ne koriste.
Danas sam sigurna da ce svijet biti moj. Kog briga za sutra!

P p p p p onavljamo se o da da da da
Sve su izgubljene duse povezane, ovo je mjesto poput grobnice (odvratno predivno – doslovno to mislim)
1,2,3,4 i evo nas opet. Sve iste. Sve razlicite. Sve sa tuznim klaunovskim osmjehom.
Zene su tu da osjecaju sa nama, da pomognu. Niti nas vezu.
Naelektrizirane, biserne, ultraljubicaste niti
- nasmijesite se smrti, bit ce najljepsa od najljepsih jer mi smo The Zene (haha)
(nisam pateticna, smijem se, nasmijesite se i vi)
Bolna ljubav ili ljubavna bol? Cemu dati prednost i
Cemu pisati o boli ako si sretan (to ja sebe svaki dan pitam ali jos ne znam, valjda jer je lakse?)
ovo je poput koraka, kazem sama sebi
kad dođem do 1000 mozda cu pronaci Pricu
(prica je u meni, skriva se ispod luđacke kosulje)
I i i i i i streeeeesi ju van!!!!
Zaplesimo zajedno jer mi ne znamo plesati - nasa tijela ne predstavljaju kalup

Ja jednostavno ne znam ostati na istoj temi. A imala sam najbolju namjeru i najjaci osjecaj. Ide mi to na zivce. Istrustrirana sam tom glupom Pricom. Slikarice ti si kriva.

Ali lijepo je. Zaista je lijepo jer oslobađa. To je sve što mi treba. Ona i Ovo.

Napomena: od jucer sam ovisna o pokeru:P ako tko zeli nek se javi:P