30
ponedjeljak
lipanj
2008
Dan D
A kakav bi moj dan zapravo bio nego li 'dan D'?
Sve je počelo već oko ponoći kada sam počela bez nekog jasnog povoda nekontrolirano jecati i tresti se. Meni inače nisu svojstveni ovakvi, gotovo mediteranski izljevi emocija, no jednostavno mi se previše toga nakupilo.
Ako zanemarimo činjenicu da se ja zadnjih mjeseci osjećam jednostavno - pogrešno. Ne znam kako bih to drugačije opisala. Sve radim pogrešno, sve radim protiv sebe i jednostavno sam u svakom mogućem pogledu pogrešna osoba.
To ćemo jednostavno zanemariti jer možda je to tek moj subjektivan dojam. Iako bih rekla da nije.
Prije mjesec dana umro mi je djed. Samo tako, odjednom. Bez obzira na to što je on imao problema sa srcem, nitko nije niti pomislio da mu je kraj tako blizu. Došla sam doma i vidjela ga kako leži pokriven bijelom plahtom, a nad njime prikaze u crnom koje nisam uspjela razazbati u tom djeliću sekunde. Taj trenutak, koliko god bio kratak biti će mi dovoljan za čitav život. Slika koju Chagall nikada nije naslikao. A mogao je...
Nikada u životu nisam vidjela mrtvaca i smrt je za mene ostala kao nešto apstraktno. Kada je drugi djed umro prije 10 godina, ja čak nisam mogla ostati u istoj kući s mrtvacem. Previše sam osjećala smrt da bih mogla podnjeti i jedne sekunde boravka u bakinoj kući.
Kada je moj tata umro, jednostavno nisam bila svjesna ničega. Mogla sam automatski raditi sve što i svi drugi ljudi, čak se i smijati, ali bila sam potpuno prazna.
Njega, naravno nisam željela vidjeti. Nisam mogla nekoga koga sam toliko voljela i bila toliko vezana za njega vidjeti mrtvoga. Mislim da tu sliku ne bih mogla podnjeti.
I sada sam bila jednostavno premorena od svega. I od smrti i od života. U dvije godine su mi umrla dva člana obitelji koja su živjela samnom i iskreno da vam kažem, ne mogu to više podnjeti.
Pogreb, karmine, sve... to je sve bilo kao neki odvratan deja vu .
Mislim da svaki čovjek ima svoju granicu nakon koje otupi.
Nedugo nakon pogreba, baki su dijagnosticirali rak. Danas je imala operaciju.
Ja sam danas imala ispit, a sestra obranu diplomskog, nakon koje smo trebali ići na ručak.
Nakon ispita sjedila sam na kavi i nazvala me mlađa sestra koja je vrlo čudnim glasom rekla da ne idemo nikamo, već da oni idu doma.
Ja sam osjećala da se nešto dogodilo. Zapravo, bila sam sigurna da baka nije preživjela trosatnu operaciju.
I to je za mene bio trenutak kada sam prešla sve svoje emocionalne granice. Ja više nisam mogla. Nisam mogla osjećati ništa jer je to previše za jednog čovjeka. Previše i za puno jače od mene.
Srećom, pa sam se naučila u potpunosti isključiti i sasvim suzdržano sam se digla od kave i došla do sestrinog faksa.
Na kraju se ispostavilo da sam pogrešno zaključila i da je bakina operacija dobro prošla. Sestra je jednostavno bila uobičajeno nadurena na čitav svijet i zato je čudno zvučala preko telefona.
Ne znam uopće što bih napravila da je ono što sam pretpostavila bilo istinito. Vjerojatno bih se raspala na komadiće, jer mi već i sada malo fali.
P.S. Ružan dan je zapravo sasvim pristojno završio. Nakon apstinencije od nekoliko tjedana otišla sam na fitness i doslovno uživala u mučenju s glupim utegom od 10 kila (meni je to puno, znate...).
Kada sam hodala do teretane po užarenom asfaltu i slušala 'Na tvom balkonu' na mp3 playeru, osjećala sam se odlično. Bile su mi nekako drage te zagrebačke ulice i bio je lijep dan i ja sam išla na fitness... Jednostavno, kombinacija divnih osjećaja.
A i sretna sam što je sve tako kako jest. Dan je mogao završiti puno drugačije i mislim da bih trebala jednostavno biti zahvalna što nije i uživati...
komentiraj (0) * ispiši * #
28
subota
lipanj
2008
J'accuse
Tiče se maturanata iz Makarske, naravno. U sklopu obaveznog programa povijesti i za srednju i za osnovnu školu uči se drugi svjetski rat. I nitko ne može reći da oni nisu imali pojma što rade i da su mladi i nezreli.
Oni imaju 18 godina. Kada sam ja bila njihove dobi, ili čak koju godinu mlađa, doslovno sam povraćala kad sam gledala 'Schindlerovu listu', o 'Pijanistu' da i ne pričam.
Iako, na sreću, nisam doživjela drugi svjetski rat, simbol svastike je kod mene uvijek izazivao pomješane osjećaje bijesa, gađenja, nemoći, tuge i razočaranja. Da, čiste tuge i razočaranja jer sam dio jedne vrste koja je sposobna za takve gadosti.
Jednom prilikom gledala sam neku predstavu od Histriona na Opatovini. Mislim da 'Ljubica' u pitanju, ali nemojte me držati za riječ. U jednom trenutku spustile su se dvije zastave. Jedna crvena sa ogromnom svastikom na bijeloj pozadini u sredini, a druga također crvena sa žutim srpom i čekičem.
U meni su se javili podjeljeni osjećaji. Jedna od te dvije ideologije mi se gadila i doslovno sam zadrhtala kada se zastava polako spuštala. Kako li je tek bilo ljudima kojima spuštanje te zastave nije bio dio kazališne predstave, već dio svakodnevnog života?
U drugu ideologiju sam vjerovala. Tim je veće bilo moje razočaranje kad sam shvatila što se sve radilo u ime bratstva i jedinstva.
Možda sam ja jednako glupa i naivna bila po pitanju komunizma kao i drugi po pitanju nacizma, no u svoju obranu mogu samo reći da to što je od komunizma postalo nikada nije bilo zamišljeno. Nacizam je u svojoj srži uvijek bio samo mržnja. I ništa više.
Kada sam ja bila maturantica, čitava škola je kao dio obaveznog školskog programa morala ići u kino i pogledati film 'Duga mračna noć'. I to bi trebalo natjerati sve srednjoškolce da pogledaju.
Posebno one koji odlaze na Thompsonove koncerte s ustaškim znakovljem. Netko bi im trebao pokazati kako stvari mogu krenuti jaaako krivo. I krenule su jako krivo. I na jednoj i na drugoj strani. Nakon tog filma više nisam vjerovala ni u što. Zapravo, trebalo mi je jako dugo da dođem k sebi...
Maturanti iz Makarske, ako imaju makar prosječan kvocijent inteligencije, su zaslužili linč. U ime 10 milijuna ljudi koji su izgubili živote u nacističkim koncentracijskim logorima i zbog svog straha koji su ljudi morali proživljavati onih dugih šest godina.
Za vrijeme rata bila sam možda premala da bih puno toga razumjela, ali u meni je ostao intenzivan osjećaj straha koji osjetim uvijek kad osjetim miris pijeska...
U ime ovoga:
Ne razumijem kako netko može naći i jedne riječi opravdanja za takav čin? Nije riječ o djeci s posebnim potrebama, već o punoljetnim osobama normalne inteligencije, potpuno svjesnih toga što rade.
Čak je i opravdanje da nije riječ o nacističkoj, već budističkoj svastici je prozirno i jadno. Sumnjam da se u toj hrpi idiota zapravo kriju potencijalni indolozi. 'Jasenovac i Gradiška stara' i '4.d uber alles' isto nema veze s nacizmom? Ne bih se kladila. Klinci su jednostavno bili suviše glupi da bi znali nacrtati svastiku okrenutu na pravu stranu.
To nikako ne umanjuje njihov čin i samu činjenicu da su oni jedan mračan dio ljudske povijesti odlučili izvuči iz prašine. S ponosom na licu, što možete vidjeti ako pogledate njihove fotografije...
Meni je osobno jako drago što su njihove slike objavljene u novinama, iako su im trebali objaviti i pun identitet. Čisto da se roditelji malo ponose...
Mene ova slika uvijek podsjeća da nikada, nikada ne smijemo zaboraviti što je sve čovjek spreman učiniti. I ja u tome ne nalazim nimalo razloga za zabavu. Ja se toga sramim.
komentiraj (0) * ispiši * #
24
utorak
lipanj
2008
Društvo prevelikih traperica
Sjela je kraj mene na optuženičku klupu, na kojoj sam se ja našla sasvim slučajno i bez nekog vidljivog razloga.
Ona je imala još manje razloga da sjedi tamo. Ja njenoj strani priče u potpunosti vjerujem.
Ja sam optužena kao razmažena, sebična i egoistična osoba koja voli drugima zagorčavati život. Pa to sve dođe na isto, zar ne?
Dugo sam razmišljala i na kraju došla do zaključka da se ne osjećam nimalo kriva. Ako sam ja ikada ikome zagorčala život to sam napravila nesvjesno i za to se ne mogu osjećati krivom.
Moja priča je toliko besmislena i glupa da mi se ne da prepričavati je. Bolje da to ostavim za 'dragi dnevniče...' fazu.
Radi se o tome da sam puno precjenila svoju racionalnu stranu i (iako sam mislila da je to nemoguće) i uspjela se zaljubiti. A znate, ja se ne zaljubljujem... To je rezervirano za likove iz meksičkih sapunica. Ili likove iz bajke. Ja nisam niti jedno niti drugo. Iako se ponekad osjećam da zapravo glumim u niskobudžetnoj sapunici, a gledatelji se dobro zabavljaju na moj račun. Pa možda sam zapravo otkrila smisao života. Mi smo svi glumci u sapunici...
Mogla sam barem dobiti malo bolju ulogu.
Da se vratimo na moju frendicu koja mi je službeno preuzela tron kraljice sapunica.
Njena priča je zapravo sasvim uobičajena i svi koji su pogledali barem jedan nastavak Santa Barbare ili Beverly Hillsa će već nakon prve rečenice znati rasplet čitave drame. Ali vjerujte, nije zabavno kada se dešava vama ili nekom bliskom vama.
Oni su bili prijatelji godinama i kao jedini nespareni u društvu od samih parova bili sasvim naviknuti na stalne dvosmislene primjebe na račun njihovog prijateljstva.
I onda je, naravno, on shvatio da je on zaljubljen u nju. A ona baš i nije bila nešto zainteresirana.
I mi smo na svakoj kavi pomno razmatrale prednosti i nedostatke te potencijalne veze. Ja sam bila na njegovoj strani, iako ga zapravo niti ne poznam jer sam ga smatrala jadnim zaljubljenim dečkom. Ja sam uvijek na strani zaljubljenih ljudi. Bude mi ih nekako žao.
Isto tako mi uvijek bude žao crvenokose djece. Djevojčice se još mogu nadati da će u određenoj dobi uz jako puno šminke možda i ličiti na nešto. I to samo možda... Ali činjenica ostaje da su crvenokosa djeca pomalo ružna.
Pa i ja sam bila crvenokoso dijete i znam kako sam izgledala, a otkad sam krenula u srednju školu pa do danas mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koji su me vidjeli bez šminke.
Totalno sam skrenula s teme...
Ja sam eto bila na njegovoj strani, ona se premišljala. Možda ga je malo i zavlačila. Možda se ponašala prema njemu kao ja prema Turku.
Moj savjet je bio da razmišlja i djeluje brzo jer će se i on i ona na kraju predomisliti. Čim više neće trčkarati oko nje, ona će shvatiti da je zapravo totalno zaljubljena u njega. Tako to obično biva...
I tako je ona odlučila ipak pokušati i veza nije potrajala niti dva tjedna i već se odnekud pojavila neka bivša cura, on je priznao da još uvijek voli tu bivšu curu, bivša cura je optužila nju da joj zagorčava život, njegovi (a i njezini) prijatelji su je optužili da mu je upropastila šansu kod bivše cure...
A ona... totalno zaljubljena. Pa naravo.
A ja sam eto ostala s upitnikom iznad glave.
Zašto se on, a to se ne odnosi samo na njega već i na sve ostale pripadnike muškog spola, ponaša korektno prema njoj samo kad je ona prema njemu gadura? Čim se ona počela lijepo odnositi prema njemu, on se automatski počeo ponašati kao gad.
Zašto jednostavno ne može funkcionirati da ljudi budu ljubazni jedni prema drugima? Ja se ne volim ponašati kao gadura i iskreno, ne volim samu sebe kada se tako ponašam, ali s druge strane ne volim dok se drugi prema meni tako ponašaju. Ako moram birati, radije ću ja biti užasna.
Zašto je tako nemoguće naći osobu pred kojom se možeš ponašati normalno?
Ona je sad zapala u fazu 'živim-na-kavi-i-cigaretama' u kojoj sam ja bila prije nekoliko tjedana. Uzorak je zapravo u potpunosti isti. Ne možeš jesti, ne možeš spavati, ne možeš čak niti plakati... Kad sam pokušala na silu zaplakati spopao me histeričan smijeh...
Ako tome dodate stres zbog ispita, ne čudi previše što smo ušle u društvo prevelikih traperica. Ja sam traperice koje sam nosila prošle godine bacila jer su mi postale stvarno prevelike, a iskopala sam neke koje sam nosila u srednjoj školi (iako ih niti tad nisam nosila jer su mi bile prevelike).
Uglavnom, barem nešto pozitivno u cjeloj priči.
Stvarno mi je žao nekoga gledati kad zapadne u takvu depresivnu fazu. Ja sam se danas osjećala nekako smireno i gotovo sretno. Toplo je, lijepo vrijeme, pala sam ispit jučer (ali to ćemo zanemariti)... Ne mogu se osjećati jadno.
Zapravo, nitko ne može biti konstantno jadan i ogorčen. A ja zapravo nemam čak niti na koga biti ljuta. Pa ne mogu ja nekoga pokušati natjerati da me voli i biti ljuta na njega jer mi ne uspjeva. Mogu biti ljuta jedno na sebe, a ja se baš i ne mogu dugo ljutiti na sebe. Nekako sam si draga ovako blesava...
komentiraj (0) * ispiši * #
22
nedjelja
lipanj
2008
Istok je istočno - part II
Postoje neke stvari koje bih još nadodala o Turskoj. Osim da ih sad sve skupa mrzim jer sam izgubila milijun oklada, vezanih za utakmicu. Mogu se komotno smatrati turskim vlasništvom...
A utakmicu nisam niti gledala. Nemam ja živaca za to...
Ako nekome u Turskoj kažete da ste 'from Croatia' gledat će vas otprilike kao da ste se izjasnili kao stanovnik Sjevernog pola.
Ne znaju oni što je to niti gdje je to. Jugoslavija im je već malo poznatiji pojam, pa sam se ja za potrebe razumijevanja izjašnjavala kao Jugoslavenka. Zadnji put sam to radila sa koliko? 5 godina?
I tako sam ja postala Jugoslavenka sve dok nisam srela nekog Bosanca koji je radio na Egipatskom bazaru. Prvo je umro od smijeha na moje Jugoslavensko porijeklo, a onda mi je objasnio da za njih Croatia ništa ne znači. Mi smo, vjerovali ili ne - iz Hrvatistana, dok su Srbi iz Srbistana.
S obzirom na to da imaju velik deficit svjetloputih ljudi, o njihovoj opsesiji crvenosim i plavokosim curama ne moram niti pričati. Dobila sam više ženidbenih ponuda nego ću ikada više dobiti...
Jedan tip me čak natjerao da gledam gore dolje da mu dokažem da stvarno imam plave oči, a ne leće. Jedan mi je pokazao sliku svoje cure koja mi navodno sliči (barem je cura bila lijepa ;)), iako osim boje kose nije baš bilo previše sličnosti...
Dosta su konzervativni. Što je meni, ruku na srce, odgovaralo. Ali tamo ako vidite nekoga da se ljubi na cesti ili drži za ruke, očito je riječ o strancima.
Turska kuhinja... Hm... Pa takva je da je gospođica bivša vegeterijanka rekla mami da joj napravi bilo što za ručak kad se vrati doma - ali da uključuje meso. Oni jedu stvarno malo mesa.
Za doručak obično jedu svježe povrče i sir i neku zelenu tvar koja ima okus po šećeru, a izgleda kao ona spužva u koju cvjećari azbadaju cvijeće. Nemam pojma kako se zove, stvarno nisam zapamtila.
Ono što mi zovemo kebab, kod njih je doner, a kebab oni zovu malo veće ćevape. S tim da su malo jače začinjeni.
Zapravo, sva njihova hrana je malo jače začinjena. Koliko se ja razumijem u začine koriste dosta šafrana i kima i naravno papra. Bilo da je riječ o riži ili kus-kusu (ne znam kako se piše, a ne da mi se gledati) jade jako začinjeno. Barem za moj ukus. S druge strane, meksikanac koji je jednom prilikom sjedio samnom za stolom je još pola sata paprio hranu jer njemu valjda nije bilo dovoljno začinjeno.
Od turske hrane sam, osim kebaba i donera, probala Lahmacun (što se čita Lahmađan) - tanko tjesto, kao za pizzu otprilike s mesom, lukom, rajčicom i začinima. Oni uz to obično piju Ayran, piće koje podsjeća na razvodnjeni jogurt, ali pošto ja ne volim jogurt, više mi je pasala Cola.
Stavila bih slike, naravno, da se stanoviti kreten udostojao poslati ih.
S obzirom na to da doma uvijek čujem izraze Turska kava ili puši kao Turčin, mislila sam da su oni kavopije i strastveni pušači. Koliko sam aj uspjela vidjeti -ne.
Više piju čaj, što je meni kao ovisnici o crnom čaju izvrsno odgovaralo. Čak je i čaj turska riječ pa se nisam morala mučiti s izgovaranjem. Pohvalili su moj talent za Turski jer sam uz malo vježbe mogla izgovoriti bilo što. Za razliku od njih koji recimo nikako nisu mogli izgovoriti lj, koliko god da su se trudili. To je samo jedan primjer, ima masa riječi čije je izgovaranje za njih bila znanstvena fantastika.
Što se cigareta tiče. oni uopće ne puše neki svoj brend. Pitala sam ih postoje li neke turske cigarete koje puše mladi, samo jednome od njih su bile poznate neke koje puši njegova baka, tako da sam odustala od čitave priče.
Ankara, Istanbul i Eskisehir zapravo čine trokut. Čisto geografski. I međusobno se jednostavno ne podnose. Čak do te mjere da ne razgovaraju.
Zašto je to tako stvarno ne bih znala jer nisam željela slušati još jedno gorljivo objašnjenje od strane Turaka.
Već sam se bila zaletila pitanjem o Ataturku s kojim su svi oni opsjednuti. Recimo da sam bila dovoljno glupa da usporedim Ataturka s Titom. Čisto što se opsesije tiče. Pa i u Jugoslaviji su ljudi bili doslovno opsjednuti s njegovim likom i djelom, tamo negdje pedeset i neke, a sada ga se gotovo nitko niti ne sjeća.
I onda sam slušala predavanje od pola sata o tome kako ih je Ataturk sve skupa spasio, da bi na kraju zaključio da ja to ionako ne mogu razumijeti. Iskreno da vam kažem, niti ne mogu. Mene nikada nitko nije tjerao da živim prema šerijatskom zakonu. Iako, Ataturk je sve reforme uveo koliko se ja sjećam u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Zar bi oni stvarno ostali toliko nazadni da nije njega bilo? Pa valjda bi se netko drugi sjetio sjetio ukinuti sve te gluposti.
Kad smo već kod toga, Ataturk je možda ukinuo obavezno nošenje fesa i feredže, ali uvijek ima pametnjakovića kojima to ne odgovara. Neki bi to i na faks nosili. Mislim, ako je netko toliko primitivan da se drži toga, ok, njegova stvar. Ali na fakultetima ne bi trebalo biti mjesta takvim glupostima.
Ako nisi dovoljno uljuđen da studiraš - nemoj studirati. Iako, ja na ITU nisam vidjela baš nikoga s maramom na glavi. Valjda takve niti nemaju potrebe studirati. Vjerojatno bi si bitno smanjile šansu da se dobro udaju za nekoga tko ih ionako neće puštati van iz kuće...
Ono što u kršćanstvu predstavlja križ, za njih je to Fatimino oko ili 'Evil eye', koje štiti od uroka. Barem koliko sam ja uspjela shvatiti Turka koji mi je to objašnjavao na aerodromu. Uglavnom, u Istanbulu ga možete vidjeti posvuda. U svim veličinama i na svim mogućim mjestima.
Više me baš pamćenje ne služi, jer je prošlo već tri mjeseca, ali definitivno se planiram vratiti tamo ovog ljeta na barem dva tjedna da donekle doživim taj Istanbul. Kao pravi pravcati turist ;)
komentiraj (2) * ispiši * #
14
subota
lipanj
2008
Istok je istočno
Offtopic: u zadnje vrijeme se jako, jako loše osjećam i s obzirom na to da me pisanje obično smiruje, odlučila sam malo opisati kako mi je bilo u Istanbulu, ali malo sam se zanijela. Devet stranica sveukupno...
Moram priznati da me istok nikada nije privlačio. Za mene je zapad, za mene je jug. Istok nikako. Niti sjever.
U Istanbul sam odlučila otići samo zato jer se u njemu održavao godišnji kongres studenata garađevine koji broji okvirno 200 uzvanika. 200 građevinara na okupu? Osobno mi je bilo sasvim svejedno održava li se kongres u Istanbulu ili Zaprešiću.
Nakon brojnih premišljanja, odlučivanja i otkazivanja u zadnji čas u Istanbul nas je krenulo samo dvoje iz Zagreba. Dvije, bolje rečeno.
Ovdje mi nije namjera opisivati Topkapi Sarayi, Aja Sofiju i ostale istanbulske znamenitosti. Kad smo već kod toga Taksim nisam niti vidjela. U Istanbul nisam išla zbog razgledavanja, iako se iz tog razloga mislim vratiti ovoga ljeta
Na aerodromu nam se pridružilo još 28 studenata iz Rijeke, za koje sam ja kasnije postala urbana legenda, ali o tome kasnije.
Čim sam sletila u Istanbul znala sam da ću zavoljeti taj grad. Ne pitajte zašto, jednostavno osjetim kakvu dušu ima neki grad. Zadnji put sam taj osjećaj imala u Madridu.
Nakon što smo došli u hotel uslijedilo je ono dobro staro 'e pa di si kakogoddasezoves' obnavljanje prijateljstva od prošlih kongresa i razmjena. Što je najbolje od svega, čak i ljudi s kojima nisam više od par riječi progovorila dočekali su me kao davno izgubljenog člana obitelji.
Stanovita Flavia iz Rumunjske toliko me srdačno pozdravila da su ljudi vjerojatno mislili da se ako nista drugo, a ono barem redovito dopisujemo. No nas dvije doslovno nismo prije niti riječi progovorile. Kao da je uopće bitno...
Ja sam očekivala da ću vidjeti svog prijatelja Jean-Dominiqea iz Belgije koji je prošle godine na kongresu bio toliko pijan da je zaspao u mojoj sobi na podu i jako iznenadio frenda koji je bio samnom u sobu svojim hrkanjem koje je ovaj prvo pripisao meni. Da ni ne spominjem da on i dan-danas tvrdi da je tip zapravo spavao na krevetu, pa sam ga ja brzo bacila dolje kada sam čula da se otvaraju vrata.
Očekivala sam i par ljudi iz Beograda koje sam upoznala u Rumunjskoj i to je uglavnom to.
I tako smo malo otišle kod beograđana u sobu, malo hodale po hotelu i pozdravljale se s ljudima koji su nam bili iole poznati, da bismo na kraju naletile na grupu studenata iz Eskisehira. Neke od njih sam ja poznavala i ponudili su nam da će ići s nama do dućana (koji smo pokušavale naći). Moram priznati da meni obično tamnoputi dečki nisu nimalo zgodni. Moj idealan tip dečka ima plavu kosu i plave/zelene oči još od kad sam imala 13 godina i stvarno sam bila začuđena što moja cimerica ima toliki fetiš na Turke. Mene stvarno nisu privlačili. Zato sam se i iznenadila kad sam među njima vidjela jednoga koji je čak i meni bio privlačan. Čak sam iz razgovora s njim uspjela zaključiti da nije baš niti beskrajno glup.
Za prvu večer je bio predviđen odlazak u disko, a Turci su nas pozvali da prije toga idemo s njima na plažu. No morale smo odbiti jer sam ja imala problema. Hm, da... Moj problem se sastojao u tome da su vrata od kupaonice bila pokvarena i ja sam, naravno, ostala zaglavljena u kupaonici sve dok me nakon 15 minuta Jeff iz beograda nije uspio izbaviti. Od onda više nismo zatvarale vrata.
No, tko zna što su si oni mislili. Kad kažete da netko ima problema, zvuči kao da ima probavnih smetnji.
U disku sam srela još hrpu ljudi za koje sam zapravo zaboravila da uopće postoje. Na primjer Mišo iz Bugarske koji je bio u sobi s Belgijancem. I tako smo već prve večeri obnovili prijateljstvo i postali malo internacionalno društvo u koje se povremeno uključivao i Francuz Pierre-Ives i Slovenac čije ime mi je promaklo. Mislim da se neću puno prevariti ako kažem da se zvao Janez.
I tako smo se prisjećali dobrih starih vremena, uključujući i moj najgori modni delikt ikada – bubikopf koji sam imala prethodne godine.
Svi su se jako dobro zabavili na račun mene i moje priglupe frizure.
Drugi dan na doručku ja i cimerica smo raspravljale o potencijalno dobrim frajerima na kongresu. Ovdje naravno nije imalo smisla raditi top5 s obzirom da je od 200 ljudi bilo oko 160 pripadnika jačeg spola.
Ja sam joj rekla da je začudo i meni jedan Turak zgodan i kad nije shvatila o kome točno pričam, objasnila sam joj da na sebi ima crnu majicu i koja mu je približna lokacija u tom trenutku. Na to mi je ona odgovorila 'aha, to je onaj koji ti maše'... Bez obzira na to što sam svojevremeno imala bubukopf, rijetko se baš ponašam kao šiparica. Ona još manje. No u tom trenutku smo se obje zacrvenile i zasmijuljile.
Tko zna što si je taj mislio o nama.
Čitav dan smo proveli na gradilištu, koje, ruku na srce uopće nije bilo zanimljivo. Riječ je bila o nekoj bolnici i pripadnom parkiralištu. U svakom slučaju nista pretjerano uzbudljivo. Bilo mi je žao sto nisam uzela opciju razgledavanja kulturnih znamenitosti Istanbula, no pretpostavila sam da ću kad-tad otici u razgledavanje u tih tjedan dana.
Čitav tjedan je zapravo izgledao tako da smo dane provodili na gradilištu. Od 10 do 7 ili 8, nakon toga smo imali predavanje na ITU (tehničkom sveučilištu) i oko 10 smo se vratili u hostel, da bismo oko ponoći isli van.
Taj prvi dan je predavanje bilo toliko dosadno da su rijetki bili oni koji nisu zaspali. Ja i Mišo smo se naslonili jedan na drugoga i lagano drijemali.
Probudilo nas je jedino predstavljanje država u kojem ja na sreću nisam morala sudjelovati jer je dečko iz Rijeke preuzeo inicijativu, ali Mišo je, s obzirom na to da je bio jedini Bugar, morao otići do pozornice da im obznani da on zapravo nema ništa za reći.
Belgijanac je učinio grešku u koracima i priznao da je ove godine donio belgijsku čokoladu. O kojoj sam ja naravno ovisna.
I od onda sam ja pokušavala od njega iskamčiti malo čokolade. Iako, mozda je neupućenim promatračima ispitivanje broja sobe, treptanje očima i namigivanje izgledalo malo sumnjivo. Moj motiv je bila samo i isključivo čokolada.
Kad smo se vratili u hostel moja premorena cimerica je rekla da će odspavti sat vremena prije nego li idemo van, a ja sam znala da ako jednom legnem u krevet da me niti sto zgodnih Turaka i tona belgijske čokolade više neće probuditi.
Spavanje pretpostavljam uvijek i svemu i da se zbog nekoga probudim makar pet minuta ranije ta mi osoba mora biti jako jako draga. Turak nikad nije došao niti blizu te kategorije.
I šta sam uopće mogla raditi nego li sjediti sat vremena u kupaonici i šminkati se. Što god ljudi mislili o tome, za mene je moje lice platno, a šminkanje umjetnost. (a uostalom, izgledam kao da imam leukemiju kada sam nenašminkana)
A ionako nisam imala pametnijeg posla. Cilj mi je bio doći do čokolade zapravo, a opet, mozda i zgodan Turak bude tamo. Iako uopće nisam znala zašto bi njegova prisutnost bila imalo bitna za mene. Ja, naime, imam jedan problem. Bila ja u klubu sa tisuću drugih ljudi ili usred šume sa još samo nekoliko drugih, ako mi se neki dečko svidi ja se u pravilu njemu ne sviđam. Svidi mu se naravno najzgodnija cura tamo. Jer meni se, nažalost, uvijek svide najzgodniji dečki (onako na prvi pogled). Ako nas ima malo i ako sam realno gledajući ja najzgodnija cura tamo, svidjet će mu se druga po redu najzgodnija cura. Ako nema više cura, svidjet će mu se najzgodniji dečko.
To je pravilo koje nema iznimke. Ja se nikad nikome ne svidim. Osim onima za koje mi je apsolutno svejedno što misle o meni.
Ruku na srce ja baš i nemam najugodniju narav i znam da su rijetki kojima cu ostaviti prvi ugodan dojam, a i nisu česti oni koje me smatraju zodnom.
No za Turke sam već od prije znala da su potpuno ludi za crvenokosim curama s plavim očima; barem su me o tome obavjestili oni koje sam upoznala u Rumunjskoj.
I tako sam se spremala sat vremena i umirala od dosade vani. Belgijanac je bio prepijan da bi se uopće sjetio ikakve čokolade, Turka uopće nije bilo na vidiku, muzika je bila očajna i ja sam zaključila da je ova večer totalni gubitak šminke. I nagovorila sam Mišu da me otprati do hostela.
I naravno, točno na izlazu stajao je Turak koji je izgledao kao da nekog traži. I kad me pogledao odmah sam znala koga je tražio...
* * *
- Ne znam, ne znam što da radim - histerizirala sam Miši iduće večeri.
- Da je zadnja večer u pitanju ne bih uopće razmišljala, ali ovako... tko zna kakve sve gluposti mu mogu pasti na pamet.
Već je jučer bio pokazao da je od onih osoba koje se vole držati za ruke i slično. A ja sam od onih emocionalno potpuno zatvorenih osoba kojima takve stvari jednostavno ne odgovaraju. Držati me za ruku u javnosti? Ne bih rekla.
- I tako Mišo, ne želim da me sramoti pred ljudima kod kojih zelim steči kakvo-takvo poštovanje...
- Pa tvoj problem je što izgledaš slatko, pa se valjda od tebe očekuje da zeliš da te neko okolo vodi za ručicu.
Slatko? Jedan problem se javio kad sam upisala građevinu. Više me nitko ne doživljava kao curu. Jedan frend mi je to sam priznao.
I kako da se ja sad naviknem na činjenicu da je jedan Turak toliko zastranio da me smatra slatkom djevojčicom.
Osim toga, dan prije mi je poslao neke porukekoje su bile toliko ljigave da mi se smučilo. Nisu bile vulgarne, samo ljigave. Nisam ih iste sekunde izbrisala jer sma ih htjela pokazati Miši da sa malo nasmijemo.
-I znaš u čemu je još problem. Jučer kad me poljubio jedino o čemu sam razmišljala bilo je kako bih željela da je on jedna druga osoba. Netko tko me uopće ne doživljava...
U mom monologu prekinulo me kucanje na vratima.
-Ok Mišo, otvori vrata i daj mi znak. Ako je Turak ja skačem preko balkona. (bili smo u prizemlju)
I stvarno sam se vec pripremila na veranje preko ograde. Na svu sreću nisam morala isprobavati svoje akrobatske (ne)sposobnosti jer je bila samo moja cimerica. Koja nas je obavijestila da nam više neće smetati i otišla iz sobe.
Nije mi jasno, ako dvije osobe leže na istom krevetu i pričaju, zašto svi to odmah moraju shvatiti pogrešno.
Ja nisam imala baš nikakve namjere, osim da nekog dobro izgnjavim sa svojim dvojbama. On mi je tek kasnije priznao da njegove namjere u početku nisu baš bile tako bezazlene.
Da sam taj dio znala sigurno se ne bih išla petljati s Turkom i još mu to prepričavati.
A ja sam mu puna tri sata tupila o tome kako ja zapravo ne znam točno što želim i kako sam već umorna od svega.
- Iako uopće nisam sigurna što si on misli o meni nakon sto sam mu jučer tako dražesno zalupila vrata pred nosom. Bez brige, rekla sam mu laku noć.
Ja baš ne mislim ulaziti u onaj stereotip cure koju netko upozna u disku i odvuče u krevet petnaest munuta kasnije. Ima i civiliziranijih mjesta za upoznavanje...
-Pa sve ovisi o tome koliko je on zapravo zagrijan za tebe. Znaš imao sam curu iz Turske…
Uglavnom, Turkinje su jako konzervativne, što Turske dečke čini vrlo očajnima.
Super. Ja bih mu trebala biti samo jedan plus na papiru iznad kreveta.
-Neodlučnije osobe od tebe nisam vidio. Ne zeliš ništa više od seksa, a ne želiš samo seks. Što ti zapravo želiš?
- Ne znam, zapravo znam. Nisam sigurna. Znam koga želim, a to definitivno nije taj Turak. Ali zaintrigirao me.
-Ako ne probaš nećeš znati… Kod nas se inače kaže - tko bira...
A ja sam vodenjak po horoskopu, što bi reklo da sam strašno znatiželjna. Čak i prije nego li je došlo do tog razgovora znala sam da se ne želim pitati nego želim znati.
Imam tu nesretnu naviku da kad sam živcana rukom prolazim kroz kosu. Zato je valjda imam sve manje i manje na glavi.
A kad rukom prolazite kroz kosu koja je inače savrseno ravna, i kad nakon tri sata izlazite iz zaključane sobe s osobom suprotnog spola, vjerojatno biste se trebali pripremiti na puno začuđenih pogleda i upitnika iznad glava.
Posebno onih koji su vas dan ranije vidjeli u kompromitirajućem položaju sa jednom sasvim drugom osobom suprotnog spola.
Ako sam u Rumunjskoj dobila titulu predsjednice LC-a koji se ne trijezni, ne želim niti zamisliti kakvu sam laskavu titulu dobila nakon samo dva dana u Istanbulu.
Odlučila sam ipak pokušati i poslala poruku Turku. Dala sam mu punih pet minuta za odgovor, a nakon toga sam se išla istuširati. Kada je nazvao nakon 15 minuta mogla sam mu samo obznaniti da je vrijeme isteklo. Još bih se nekako i mogla presvući iz pidžame, ali šminkati mi se više ne da. A kao što je dobro poznato ja se bez šminke ne šećem po svijetu. Niti po gradilištima.
Kad smo već kod gradilišta taj dan smo vidjeli tunel koji će povezivati Europu i Aziju. Nisam baš bila oduševljena koliko sam mislila da ću biti. Zasigurno je zanimljivije raditi na projektu nego li ga razgledavati. A voditelj je tako očajno pričao Engleski da ga nisam baš ništa razumjela.
Ovo je tunel
Ujutro mi se nije dalo ići na neki tehnički izlet, već sam željela ići konačno razgledati Istanbul. Dogovorila sam se s Mišom i Beograđanima da ako u busu nema mjesta, idemo sami.
Za doručkom sam iskoristila priliku da Miši pokažem tko je taj Turak sa čeličnim živcima ili sa ogromnim fetišem na crvenokose. Ne znam što je gore.
Mišo i ja smo shvatili da se savršeno dobro razumijemo ako pričamo polako, ja na Hrvatskom, on na Bugarskom. I tako smo sirotog Turka komentirali ravno njemu pred nosom.
Rekao je da je zgodan i da je dan prije bio s njim na gradilištu čitav dan i u svakom slučaju bio je palac gore za Turka.
Jedan od organizatora nas je pozvao, zapravo mene, ali ja sam bila uvjerena da se poziv odnosi na sve, u bus broj 2. Ok, pomislila sam, niti danas neću razgledati Istanbul, ali barem ćemo svi biti u istom busu i zabaviti se.
Organizator me pozvao da sjednem kraj njega i tako sam dobar dio puta pričala s njim i kad sam htjela otići do stražnjeg dijela busa kod svojih prijatelja shvatila sam da u čitavom busu poznam ravno dvije osobe – Mikija i Flaviu, koji su sada bili totalno zaljubljeni. Meni su oni divni, ali nikako ne volim parove.
Ne znam što je bilo zabavnije – biti meta stalnih ljubaznosti tog Turka iz organizacije ili drzati svijeću zaljubljenom paru.
Da dan bude još bolji, bus broj 2 išao je u tvornicu drvenih oplata za betoniranje. Gledajte, čak i meni koja studiram građevinu je pao mrak na oči, da ni ne spominjem da sam zaspala za vrijeme prezentacije i probudila se kad me previše ljudi odjednom htjelo fotografirati uhvaćenu na dijelu.
Flavia me pitala želim li ici s njima na Taksim i među ostalima spomenula je da ide i Turak. Dakle divno. Ja tu čitav dan obilazim šugave drvene oplate, a on je vjerojatno ostao spavati u sobi i sad se već sprema za van.
I tako sam na svoj dobro provjeren razmaženo-naduren način odbila zabavu.
Pričale smo o dečkima s kongresa i kada sam joj na pitanje sviđa li mi se koji odgovorila, rekla je da smatra da bih trebala doći jer će on biti tamo.
Ah, kako je divno kad ne moraš trčkarati za nekim jer znaš da ce dotrčati iz centra Istabula na moj prvi sms.
Ne pitajte odakle mi toliko samouvjerenosti, jednostavo sam znala da je tako.
Nakon što sam ga vidjela na ITU i dala si oduška u izderavanju jer sam provela dan tako kako sam ga provela, nadureno sam odbila njegov prjedlog da idem van. Zapravo kad su takve stvari u pitanju durim se rekordno kratko jer inače ne bih takav izlazak propustila ni za sto.
No stvar je u tome sto se ja danima nisam pošteno naspavala i već sam počela gubiti koordniaciju pokreta.
Za večerom sam Miši, Belgijancu i Francuzu obznanila da ja sad idem spavati i da ako imaju imalo zdravog razuma neće ulaziti u moju sobu jer će ih dočekati dobro naciljan jastuk u glavu.
Kao što sam i pretpostavljala dobila sam poruku od Turka da se ako želim vraća iz Istanbula. Ok, znala sam da se ne smijem naviknuti na to. Prvi i zadnji takav u mom životu. Odgovorila sam mu da je jedino do čega je meni trenutno stalo krevet.
I onda sam krenula u kupaonicu...
Već sam prije spomenula svoju polusatnu traumu u kupaonici kada sam os panike dobila osip i bila uvjerena da ću ostati čitavu noć zaključana.
To mi je valjda bila kazna.
I na kraju se opet nisam naspavala. Bila sam previše prestrašena. Čak sam čula cimericu kako ulazi u sobu u pet ujutro koju moja priča nije niti najmanje dirnula. Dakle mogla sam ići van na Taksim umjesto da sam provela pola večeri u kupaonici i ležeći izbezumljena na krevetu pokusavajući zaspati i to sve pod cijenu istih podocnjaka.
Idućeg sam dana išla sam opet na tehničku ekskurziju. Ovaj put svojevoljno. Aja Sofiju, Plavu džamiju i sl. mozete vidjetu u svakom vodiču za turiste. Biti svjedok gradnje Dijamanta Istanbula definitivno ne možete.
Čak mi je bilo drago što Turak ide.
Dijamant i Safir Istanbula biti će (kad budu izgrađeni) dva najviša nebodera u Istanbulu sa stambenim i poslovnim prostorom.
Ovo smo na 7 ili 8 katu. Ove kacige su obavezne, nitko to ne nosi svojevoljno
Zapravo čitav taj dan će mi ostati u najljepšem sjećanju jer je zaista bio pa... ugodan. Turak se zapravo pokazao kao sasvim uravnotežen dečko. Nije imao nikakve ispade koji uključuju držanje za ruke ili slične gluposti. Tako da većina ljudi još uvijek nije imala pojma da mi imamo išta jedno s drugim. Vjerojatno su pretpostavljali da nešto petljamo jer smo čitavo vrijeme bili skupa. Ja sam, moram priznati, potpuno nenaviknuta da netko na bilo koji način pokazuje da mu je stalo do mene. Taj Turak me gledao kao da sam jedina na svijetu. I stalno je bio oko mene, niti na trenutak me nije ostavljao da se dosađujem sama.
Na neki nacin me sokirao koliko je bio drag. Više nisam željela da bude jedna druga osoba jer se ta druga osoba nikada nije ponašala tako prema meni i znala sam da nikada niti neće.
A s druge strane, bilo mi je zapravo svejedno. Odmah u početku je rekao da u petak ide jer se mora vratiti na ispit. Taj dan je bio petak i ja sam ga sasvim ravnodušno pitala kako to da nije otišao. Pa zbog mene naravno, čak je i sve svoje prijatelje natjerao da ostanu još jedan dan.
Na kraju su otišli tek u ponedjeljak i sigurna sam da sam zamjetila neke ljutite poglede od strane njegovih prijatelja.
Ljutiti pogledi nisu dolazili samo od strane Turaka koji su propuštali ispite, već i od velikog dijela ženske populacije koja si je bila dobra s Turcima.
Što je on više bio okružen s curama, mene je to više zabavljalo.
Inače sam po prirodi bezrazložno ljubomorna samo kada nisam sigurna na čemu sam. Ako sam u nešto sigurna sve sumnje i ljubomora nestaju. A bila sam duboko uvjerena da bi on na moj poziv dotrčao iste sekunde. Iako, ne mogu niti biti ljubomorna u slučaju da mi uopće nije stalo.
Nakon obilaska gradilišta išli smo na kuglanje i ja sam pokazala zavidan antitalent, no usprkos tome Turci su mi oduševljano govorili da mi baš dobro ide.
ispred shoping centra u koji smo isli na kuglanje
Na moje cviljenje odlučili odvesti do Taksima, no na kraju je toliko ljudi još htjelo ići da smo odustali.
Opet smo išli u onaj isti stari dosadni disko. U početku nas je bilo ravno troje – ja on i neki njegov frend Njemac koji ga je pitao kako to da nije otišao na ispit, na što je ovaj značajno pogledao u mom smjeru, a Njemac mu je odgovorio da ga potpuno razumije. Ah, kako obožavam kad ljudi pričaju o meni kao da me nema. Možda sam trebala zatreptati očima i zupavo se nasmješiti. Čisto radi efekta.
Turci su kad god su upoznali nekoga iz Hrvatske pitali da li mozda pozna mene, a kako nitko nije imao pojma da je uopće netko iz Zagreba išao, na kraju su pomislili da sam ja neka turska interna izmišljotina.
Ne znam tko se vise šokirao, cure iz Rijeke ili ja kada sam im objasnila da mi se slobodno obraćaju na Hrvatskom jer ga izvrsno razumijem.
-Pa nisi ti valjda...
I tako je ispalo da su upoznale osobu za koju su gotovo tjedan dana mislile da je izmisljena. Kao da upoznate nekoga tko se zaista zove John Doe.
Iako sam dan poslje Miši mogla obznaniti da je bio u krivu i da Turak uopće nije neiskusan, istina je da su Turci puno konzervativniji od nas u nekim drugim stvarima...
Ja sam Mišu i Belgijanca stalno uvjeravala da ću jednostavno doći u njihovu sobu kada ce se najmanje nadati I ukrasti im čokolade, na što su oni meni odgovarali da ako dođem neću dobiti samo čokolade...
Pošto je njihova soba bila blizu sobe od Turaka, kad sam jednom prilikom prolazila s Turkom i njegovim prijateljem odlučila sam pokucati da vidim jesu li dečki u sobi. Otvorio mi je Mišo, obučen samo u bokserice i rekao da se ide tuširati, na što sam ga ja pitala neće li me pozvati da mu se pridružim.
Doduše i Mišo je bio malo zbunjen mojim smislom za humor, no ipak je on Balkanac kao i ja i odgovorio mi je da sam mu uzela riječ iz usta i da samo izvolim. Ja sam mu kroz smijeh odgovorila da ne mogu jer mi je dečko tu, ali da ću svakako navratiti.
Šokiranije izraze lica nisam vidjela u životu. Ja jesam ispričala Turku za onu scenu kad smo Mišo i ja izlazili rašćupani iz sobe i da, mi jesmo 24 sata na dan provodili zajedno svakoga dana i povremeno smo komunicirai pred Turkom na Bugarskom i Hrvatskom što je bio čisti dokaz da pričamo o njemu jer bismo inače jednostavno pričali na Engleskom.
Očito kad ne radimo ništa sumnjivo, nismo niti svjesni sto se sve ljudima može motati po glavi jer nama samima tolike gluposti ne padaju na pamet.
Kada me najozbiljnije pitao da li smo mi zaista samo pričali u sobi upitala sam ga smatra li me zaista takvom idiotkinjom da bih mu to išla prepričavati da je istina drugačija. A uostalom, zar je ikome teško povjerovati da sam ja pričala 3 sata bez prestanka?
Zadnju vecer imali smo oproštajnu zabavu na brodu koji je plovio po Bosporu. Iako je bio svega par stupnjeva ja sam stajala na palubi samo u košulji jer se nisam htjela slikati u jakni. Da znam, nema se tu sto za reci.
Pola večeri je naravno prošlo u naslikavanju na palubi, a onda se Turak negdje izgubio, što meni uopće nije smetalo. Bilo mi je zabavnije tračati s Mišom.
Pogled s broda:
Posto je bila zadnja vecer, neki decki su si očajnički pokušavali naći cure, što je mene i Mišu strašno zabavljalo. Jasam i njemu predlagala sve cure kojih sam se mogla sjetiti, ali niti jednu nije htio. Rekao je da mu je Hrvatica dosta za cjeli zivot, Srpkinja je bila samo jedna i nije mu se sviđala. Predložila sam mu i Makedonku, na šta je odgovorio da je malo prekrupna za njegov ukus.Uglavnom, pravo derište. Toliko me podsjeća na nekoga... ;)
Gori od njega je bio samo Turkov najbolji prijatelj, koji je zapravo isto Turak, iako se možda kaže Turčin, ali mene to odmah podsjeća na nekog čiču s velikim brkovima i sabljom, no zapravo to sad nema nikakve veze. Radi jednostavnosti Turak se odnosi na the Turka, a ostali će biti... pa na primjer prijatelji od Turka.
Svi skupa imaju toliko komplicirana imena da ih se ne isplati učiti napamet. Jedva sam zapamtila ime od Turka jer mi je bilo neugodno kad je shvatio da nemam pojma kako se zove, a znali smo se već pet dana.
Pa definitivno je lakše zapamtiti Iva nego Gunes (Gineš). Zapravo ako volite Irsku pivu i nije...
Uopće ne znam čemu ovolika digresija.
Uglavnom, ja sam Turku spomenula da se jedna Slovenka non-stop mota oko njegovog frenda, što je ovaj njemu odmah prenio. Njegov odgovor je bio - pa ok, ako ne nađem ništa bolje biti će i ona dobra.
Ne mogu vjerovati da netko tako nešto uopće može izjaviti i to još predamnom. Dakle ni on me ne doživljava kao curu. I na kraju nije našao ništa bolje...
Ja, moje koke iz Belgije i Bugarske i neki Turak koji se bezveze ubacio
Najljepši dio večeri mi je bio kad je Belgijanac, mrtav pijan došao posrčući na palubu i donio mi jedinu preostalu čokoladicu. Rekao je da su ih svi odmah razgrabili, ali je jednu sačuvao za mene jer sam ipak ja njegova cura...
U tom trenutku se pojavio Turak i dala sam mu pola čokoladice. Začudila sam samu sebe. Obično slatkise djelim samo s ljudima koji su mi jako dragi.
Iako je kategorija ljudi zbog kojih se budim mnogo viša. Takve ljude mogu nabrojati na prste jedne ruke. Spavanje mi je ipak puno bitnije od slatkiša, tako da osobe koje su mi važnije od spavanja su mi stvarno jako važne.
Turak glatko ispada iz te kategorije jer sam mu dan prije obećala da ću navratiti do njegove sobe prije doručka da se dogovorimo na koji ćemo izlet ići taj dan, a na kraju sam prespavala i doručak i izlet. Bilo mi je bitno jedino da se dobro naspavam.
U ponedjeljak smo svi odlazili. Ja i Flavia smo odlučile skupa naći hostel jer smo imale avion tek dan kasnije. Turak me pitao želim li da oni ostanu još jedan dan na što sam mu mrtva-hladna odgovorila da ide. Stvarno mi nije trebalo da me pet drugih Turaka mrzi do kraja života jer su vec ionako propustili neke ispite zbog mene.
A i stvarno nisam htjala da ostane. Znala sam da će mi užasno faliti, ali zapravo neće mi faliti on nego osjećaj da sam nekome važna u životu. Falit će mi to da me netko gleda onim tupavim oduševljenim pogledom, da me netko uvijek čeka koliko god da sam spora I da netko uvijek čuva mjesto za mene… Nekako sumnjam da će se to ikada više ponoviti I možda bi mi bilo bolje da tako nešto nikada nisam doživjela jer realnost je tolko drugačija…
Najvise će mi zapravo faliti Mišo jer sam s njim provodila najviše vremena i zato jer smo nas dvoje zapravo isti. I Belgijanac, naravno. Vječito pijan i pospanog izgleda, ali uvijek spreman raspravljati o politici balkanskih zemalja. Jer zapravo, o tome smo najviše i pričali. Svatko o svojoj zemlji...
Na rastanku, Turak je zapisivao moju mail adresu i onako usput dodao – ti se nećes javiti jel da? Ne. I mislila sam to. Čemu, na kraju krajeva?
Flavia i ja smo s hrpom Latvijaca otišle u hostel na Sultanahmetu i čitav dan uglavnom razgledavale i kupovale.
Evo par sličica:
(stavit cu kasnije još slika, sada mi se više ne da)
Navečer smo sjedile u predvorju i jele čips.
-Ne bih ovo smjela jesti navečer (iz mene je progovarao fitness-freak).
-Nema veze, nema nam dečkiju ovdje.
-Ja se njemu neću javiti... – tužno sam dodala. Ona je bila šokirana jer ona je naravno sa svojim Makedoncem odlučila ostati u kontaktu.
-Znaš, divno je konačno imati nekoga tko te prihvaća onakvoga kakav jesi i ne pokušava te promjeniti.
Meni to uopće nije divno. Meni se nije činilo da mene Turak prihvaća takvu kakva jesam, već da me baš voli zbog toga kakva jesam.
Nisam znala kako joj objasniti da sam ja već prije nego li sam došla u Istanbl bila toliko zaljubljena da mi se zapravo čitavo vrijeme povraća i da bih bila najsretnija da se tog osjećaja mogu rješiti. Mrzim biti zaljubljena i radije bih da nisam čovjek nego robot.
Kako objasniti da mi je tek sada jasno da me ta osoba nikada, nikada neće voljeti i da se prema meni nikada neće ponašati kao jedan Turak kojeg sam poznavala tjedan dana i da bi mi bilo bolje zaboraviti čitav taj tjedan.
Meni je tih tjedan dana bilo čarobno, ali na kraju se pokazalo da je cijena bila previsoka. Osim što sam pala jedan od najvažnijih kolokvija, pala sam i u depresiju iz koje se ne znam izvuči. Od trenutka kada je avion sletio u Zagreb pa sve do sada, osjećam se toliko nesretno. I ne znam kako se izvuči iz tog začaranog kruga...
Kada sam čitala ovo sto sam napisala, shvatila sam da sam se ja zapravo užasno ponašala. Doduše, ponekad kad samtram da se netko prema meni ponaša grozno, ja se tako ponašam prema njemu, ali onda čitavu noć ne mogu spavati jer se osjećam užasno i jer mi je žao sto sam takva.
U Istanbulu sam se, naprotiv osjećala super i uopće mi nije bilo jasno da se normalna osoba bas tako ne bi trebala ponašati.
Možda bih i inače kada ne zanam što krivo radim trebala sve zapisati pa bi mi mnogo toga bilo jasnije.
Iako nisam ja jedina koja bi trebala tako postupiti.
Kad sam došla doma bila sam razočarana sto se Turak ne javlja. Mišo mi je rekao da opet ne znam što želim i da se ponašam kao klinka.
Nakon deset dana dočekalo me vrlo neugodno iznenađenje. Turak me stavio kao prijatelja na facebooku pa sam mogla vidjeti da je on zapravo već dugo vremena u vezi. Ja nisam nosila foto-aparat u Tursku, pa mi je njegov frend obećao poslati slike jer sam ionako bila na dosta njihovih slika. Kada sam pogledala njegov profil vidjela sam da je stavio sve slike osim onih na kojima sam ja. Iako pouzdano znam da sam na najmanje 20 slika.
Meni je odvratna činjenica da sam nesvjesno dovedena u situaciju da varam nekoga. Ja njegovu curu niti ne poznam, ali sigurno ne bih nepoznatoj osobi napravila nešto takvo. Nisam ja njega pitala ima li curu, ali mislila sam da se podrazumijeva da nema.
I sad se moj moral dovodi u pitanje, iako nikada nikoga ne bih prevarila. A i nemam slike iz Istanbula...
Što je najgore od svega, svi koji nisu bili na kongresu, a poznaju me slali su mi poruke u stilu – čujem da si se jako dobro zabavljala, a nakon deset dana kada ih je on sve stavio na facebook kao prijatelje počela sam dobivati poruke sadržaja – bas mi je žao...
Nakon toga mi je bilo žao sto nisam bila jos veća gadura, ako je to bilo moguće. Mislim da smo sada 1:1, ali ja imam tu nesretnu potrebu uvijek biti u prednosti.
Čuli smo se preko interneta i rekao je da ima lijepe uspomene iz Istanbula i da razmišlja o reprizi, na što sam mu ja odgovorila da mislim da je to super ideja i da dolazim na razmjenu u Makedoniju u 8.mjesecu pa bi i on mogao doći.
Hm... on je iz Izmira, udaljenost Izmir-Skopje je sasvim pristojna. Još ako misli ići vlakom...
Ne znam jesam li mu trebala spomenuti da, iako mislim da je repriza izvrsna ideja, nikako ne mislim sudjelovati u njoj?
komentiraj (0) * ispiši * #
12
četvrtak
lipanj
2008
Mentalno ludilo
Moram priznati da sam i sama podlegla nogometnom ludilu :( A svaki put kazem da necu...
A s Gitak-ludilom sam vec dugo odusevljena, a novi favorit mi je Dena - izbornik huligana i njegova navijacka himna 'Mentalno ludilo'
komentiraj (2) * ispiši * #
