Marketing
Istok je istočno - part II
Postoje neke stvari koje bih još nadodala o Turskoj. Osim da ih sad sve skupa mrzim jer sam izgubila milijun oklada, vezanih za utakmicu. Mogu se komotno smatrati turskim vlasništvom...
A utakmicu nisam niti gledala. Nemam ja živaca za to...
Ako nekome u Turskoj kažete da ste 'from Croatia' gledat će vas otprilike kao da ste se izjasnili kao stanovnik Sjevernog pola.
Ne znaju oni što je to niti gdje je to. Jugoslavija im je već malo poznatiji pojam, pa sam se ja za potrebe razumijevanja izjašnjavala kao Jugoslavenka. Zadnji put sam to radila sa koliko? 5 godina?
I tako sam ja postala Jugoslavenka sve dok nisam srela nekog Bosanca koji je radio na Egipatskom bazaru. Prvo je umro od smijeha na moje Jugoslavensko porijeklo, a onda mi je objasnio da za njih Croatia ništa ne znači. Mi smo, vjerovali ili ne - iz Hrvatistana, dok su Srbi iz Srbistana.
S obzirom na to da imaju velik deficit svjetloputih ljudi, o njihovoj opsesiji crvenosim i plavokosim curama ne moram niti pričati. Dobila sam više ženidbenih ponuda nego ću ikada više dobiti...
Jedan tip me čak natjerao da gledam gore dolje da mu dokažem da stvarno imam plave oči, a ne leće. Jedan mi je pokazao sliku svoje cure koja mi navodno sliči (barem je cura bila lijepa ;)), iako osim boje kose nije baš bilo previše sličnosti...
Dosta su konzervativni. Što je meni, ruku na srce, odgovaralo. Ali tamo ako vidite nekoga da se ljubi na cesti ili drži za ruke, očito je riječ o strancima.
Turska kuhinja... Hm... Pa takva je da je gospođica bivša vegeterijanka rekla mami da joj napravi bilo što za ručak kad se vrati doma - ali da uključuje meso. Oni jedu stvarno malo mesa.
Za doručak obično jedu svježe povrče i sir i neku zelenu tvar koja ima okus po šećeru, a izgleda kao ona spužva u koju cvjećari azbadaju cvijeće. Nemam pojma kako se zove, stvarno nisam zapamtila.
Ono što mi zovemo kebab, kod njih je doner, a kebab oni zovu malo veće ćevape. S tim da su malo jače začinjeni.
Zapravo, sva njihova hrana je malo jače začinjena. Koliko se ja razumijem u začine koriste dosta šafrana i kima i naravno papra. Bilo da je riječ o riži ili kus-kusu (ne znam kako se piše, a ne da mi se gledati) jade jako začinjeno. Barem za moj ukus. S druge strane, meksikanac koji je jednom prilikom sjedio samnom za stolom je još pola sata paprio hranu jer njemu valjda nije bilo dovoljno začinjeno.
Od turske hrane sam, osim kebaba i donera, probala Lahmacun (što se čita Lahmađan) - tanko tjesto, kao za pizzu otprilike s mesom, lukom, rajčicom i začinima. Oni uz to obično piju Ayran, piće koje podsjeća na razvodnjeni jogurt, ali pošto ja ne volim jogurt, više mi je pasala Cola.
Stavila bih slike, naravno, da se stanoviti kreten udostojao poslati ih.
S obzirom na to da doma uvijek čujem izraze Turska kava ili puši kao Turčin, mislila sam da su oni kavopije i strastveni pušači. Koliko sam aj uspjela vidjeti -ne.
Više piju čaj, što je meni kao ovisnici o crnom čaju izvrsno odgovaralo. Čak je i čaj turska riječ pa se nisam morala mučiti s izgovaranjem. Pohvalili su moj talent za Turski jer sam uz malo vježbe mogla izgovoriti bilo što. Za razliku od njih koji recimo nikako nisu mogli izgovoriti lj, koliko god da su se trudili. To je samo jedan primjer, ima masa riječi čije je izgovaranje za njih bila znanstvena fantastika.
Što se cigareta tiče. oni uopće ne puše neki svoj brend. Pitala sam ih postoje li neke turske cigarete koje puše mladi, samo jednome od njih su bile poznate neke koje puši njegova baka, tako da sam odustala od čitave priče.
Ankara, Istanbul i Eskisehir zapravo čine trokut. Čisto geografski. I međusobno se jednostavno ne podnose. Čak do te mjere da ne razgovaraju.
Zašto je to tako stvarno ne bih znala jer nisam željela slušati još jedno gorljivo objašnjenje od strane Turaka.
Već sam se bila zaletila pitanjem o Ataturku s kojim su svi oni opsjednuti. Recimo da sam bila dovoljno glupa da usporedim Ataturka s Titom. Čisto što se opsesije tiče. Pa i u Jugoslaviji su ljudi bili doslovno opsjednuti s njegovim likom i djelom, tamo negdje pedeset i neke, a sada ga se gotovo nitko niti ne sjeća.
I onda sam slušala predavanje od pola sata o tome kako ih je Ataturk sve skupa spasio, da bi na kraju zaključio da ja to ionako ne mogu razumijeti. Iskreno da vam kažem, niti ne mogu. Mene nikada nitko nije tjerao da živim prema šerijatskom zakonu. Iako, Ataturk je sve reforme uveo koliko se ja sjećam u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Zar bi oni stvarno ostali toliko nazadni da nije njega bilo? Pa valjda bi se netko drugi sjetio sjetio ukinuti sve te gluposti.
Kad smo već kod toga, Ataturk je možda ukinuo obavezno nošenje fesa i feredže, ali uvijek ima pametnjakovića kojima to ne odgovara. Neki bi to i na faks nosili. Mislim, ako je netko toliko primitivan da se drži toga, ok, njegova stvar. Ali na fakultetima ne bi trebalo biti mjesta takvim glupostima.
Ako nisi dovoljno uljuđen da studiraš - nemoj studirati. Iako, ja na ITU nisam vidjela baš nikoga s maramom na glavi. Valjda takve niti nemaju potrebe studirati. Vjerojatno bi si bitno smanjile šansu da se dobro udaju za nekoga tko ih ionako neće puštati van iz kuće...
Ono što u kršćanstvu predstavlja križ, za njih je to Fatimino oko ili 'Evil eye', koje štiti od uroka. Barem koliko sam ja uspjela shvatiti Turka koji mi je to objašnjavao na aerodromu. Uglavnom, u Istanbulu ga možete vidjeti posvuda. U svim veličinama i na svim mogućim mjestima.
Više me baš pamćenje ne služi, jer je prošlo već tri mjeseca, ali definitivno se planiram vratiti tamo ovog ljeta na barem dva tjedna da donekle doživim taj Istanbul. Kao pravi pravcati turist ;)
Post je objavljen 22.06.2008. u 19:28 sati.
