Sjela je kraj mene na optuženičku klupu, na kojoj sam se ja našla sasvim slučajno i bez nekog vidljivog razloga.
Ona je imala još manje razloga da sjedi tamo. Ja njenoj strani priče u potpunosti vjerujem.
Ja sam optužena kao razmažena, sebična i egoistična osoba koja voli drugima zagorčavati život. Pa to sve dođe na isto, zar ne?
Dugo sam razmišljala i na kraju došla do zaključka da se ne osjećam nimalo kriva. Ako sam ja ikada ikome zagorčala život to sam napravila nesvjesno i za to se ne mogu osjećati krivom.
Moja priča je toliko besmislena i glupa da mi se ne da prepričavati je. Bolje da to ostavim za 'dragi dnevniče...' fazu.
Radi se o tome da sam puno precjenila svoju racionalnu stranu i (iako sam mislila da je to nemoguće) i uspjela se zaljubiti. A znate, ja se ne zaljubljujem... To je rezervirano za likove iz meksičkih sapunica. Ili likove iz bajke. Ja nisam niti jedno niti drugo. Iako se ponekad osjećam da zapravo glumim u niskobudžetnoj sapunici, a gledatelji se dobro zabavljaju na moj račun. Pa možda sam zapravo otkrila smisao života. Mi smo svi glumci u sapunici...
Mogla sam barem dobiti malo bolju ulogu.
Da se vratimo na moju frendicu koja mi je službeno preuzela tron kraljice sapunica.
Njena priča je zapravo sasvim uobičajena i svi koji su pogledali barem jedan nastavak Santa Barbare ili Beverly Hillsa će već nakon prve rečenice znati rasplet čitave drame. Ali vjerujte, nije zabavno kada se dešava vama ili nekom bliskom vama.
Oni su bili prijatelji godinama i kao jedini nespareni u društvu od samih parova bili sasvim naviknuti na stalne dvosmislene primjebe na račun njihovog prijateljstva.
I onda je, naravno, on shvatio da je on zaljubljen u nju. A ona baš i nije bila nešto zainteresirana.
I mi smo na svakoj kavi pomno razmatrale prednosti i nedostatke te potencijalne veze. Ja sam bila na njegovoj strani, iako ga zapravo niti ne poznam jer sam ga smatrala jadnim zaljubljenim dečkom. Ja sam uvijek na strani zaljubljenih ljudi. Bude mi ih nekako žao.
Isto tako mi uvijek bude žao crvenokose djece. Djevojčice se još mogu nadati da će u određenoj dobi uz jako puno šminke možda i ličiti na nešto. I to samo možda... Ali činjenica ostaje da su crvenokosa djeca pomalo ružna.
Pa i ja sam bila crvenokoso dijete i znam kako sam izgledala, a otkad sam krenula u srednju školu pa do danas mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koji su me vidjeli bez šminke.
Totalno sam skrenula s teme...
Ja sam eto bila na njegovoj strani, ona se premišljala. Možda ga je malo i zavlačila. Možda se ponašala prema njemu kao ja prema Turku.
Moj savjet je bio da razmišlja i djeluje brzo jer će se i on i ona na kraju predomisliti. Čim više neće trčkarati oko nje, ona će shvatiti da je zapravo totalno zaljubljena u njega. Tako to obično biva...
I tako je ona odlučila ipak pokušati i veza nije potrajala niti dva tjedna i već se odnekud pojavila neka bivša cura, on je priznao da još uvijek voli tu bivšu curu, bivša cura je optužila nju da joj zagorčava život, njegovi (a i njezini) prijatelji su je optužili da mu je upropastila šansu kod bivše cure...
A ona... totalno zaljubljena. Pa naravo.
A ja sam eto ostala s upitnikom iznad glave.
Zašto se on, a to se ne odnosi samo na njega već i na sve ostale pripadnike muškog spola, ponaša korektno prema njoj samo kad je ona prema njemu gadura? Čim se ona počela lijepo odnositi prema njemu, on se automatski počeo ponašati kao gad.
Zašto jednostavno ne može funkcionirati da ljudi budu ljubazni jedni prema drugima? Ja se ne volim ponašati kao gadura i iskreno, ne volim samu sebe kada se tako ponašam, ali s druge strane ne volim dok se drugi prema meni tako ponašaju. Ako moram birati, radije ću ja biti užasna.
Zašto je tako nemoguće naći osobu pred kojom se možeš ponašati normalno?
Ona je sad zapala u fazu 'živim-na-kavi-i-cigaretama' u kojoj sam ja bila prije nekoliko tjedana. Uzorak je zapravo u potpunosti isti. Ne možeš jesti, ne možeš spavati, ne možeš čak niti plakati... Kad sam pokušala na silu zaplakati spopao me histeričan smijeh...
Ako tome dodate stres zbog ispita, ne čudi previše što smo ušle u društvo prevelikih traperica. Ja sam traperice koje sam nosila prošle godine bacila jer su mi postale stvarno prevelike, a iskopala sam neke koje sam nosila u srednjoj školi (iako ih niti tad nisam nosila jer su mi bile prevelike).
Uglavnom, barem nešto pozitivno u cjeloj priči.
Stvarno mi je žao nekoga gledati kad zapadne u takvu depresivnu fazu. Ja sam se danas osjećala nekako smireno i gotovo sretno. Toplo je, lijepo vrijeme, pala sam ispit jučer (ali to ćemo zanemariti)... Ne mogu se osjećati jadno.
Zapravo, nitko ne može biti konstantno jadan i ogorčen. A ja zapravo nemam čak niti na koga biti ljuta. Pa ne mogu ja nekoga pokušati natjerati da me voli i biti ljuta na njega jer mi ne uspjeva. Mogu biti ljuta jedno na sebe, a ja se baš i ne mogu dugo ljutiti na sebe. Nekako sam si draga ovako blesava...
Post je objavljen 24.06.2008. u 23:17 sati.