Imena

Danas mi je toliko dosadno i toliko izbjegavam učenje da ću napisati čak dva post. Za ovaj drugi su me inspirirali Angel i Wolf.

Kako bih ja nazvala svoju djecu? Nedvojbeno ne imenima koja su mi najljepša, već imenima koja su me nečim asocirala na moje potencijalno dijete.
Čim sam čula Balaševićevu 'Oliveru' zamislila sam neko nadureno crvenokoso derište i odmah sam znala da je to idealno ime za moju kćer.
Sigurno ima milijun ljepših imena od Olivera, ali ja ne vidim ni jedno prikladnije.

Kada sam prvi put čitala 'Priču bez kraja' Michaela Endea odmah sam zaključila da je ime malog zelenokošca koje na svefantazijskom jeziku znači 'sin sviju' jedino ispravno ime za mog sina. Za kojeg se toplo nadam da neće biti crvenokos. Doduše, ime Atrej će vjerojatno glupo zvučati uz moje tipično Slavensko prezime, koje mi ne pada na pamet ikada promijeniti.

Trenutno je veća vjerojatnost da ću ostariti sama i živjeti s mačkama, pa već imam pripremljena imena za kućne ljubimce.
Neovisno o tome hoću li imati mačke ili pse (a možda i samo hrčke), zvati će se Anselmo po Anselmu Canterburyjskom i Georg Wilhelm Friedrich, što je malo kompleksnij objasniti. Sva tri imena pripadaju Hegelu, dok dva od ta tri imena pripadaju i Nietzscheu, ali i Friedrichu II. Pruskom. I po svima njima bih ja nazvala kućne ljubimce, ali ne želim ih imati previše. Najprikladnije rješenje je da jednom dam tri imena. A skraćeno bih ga zvala Frido.
Uzgred rečeno, sve ih visoko cijenim i ne smatram nepoštovanjem nazvati životinje po njima...

Iako, da se ne bojim svinja, mislim da bih kupila jednu-dvije i dala im imena ljudi kojima i inače želim da upadnu u otvoren šaht i slome nogu. Npr. Lovro. Po mom mišljenju to bi bilo idealno ime za svinju.
Ima još idealnih imena za svinje, ali ionako ne bih željela imati previše svinja...

Što se mog imena tiče... Moja majka je došla na pametnu ideju da je pedagoški dati djetetu što kraće ime da bi ga ono što prije naučilo izgovoriti. I tako smo ja i moje sestre dobile imena od tri slova. Ja sam samu sebe zvala Ija do četvrte godine, iako se zovem Iva. Tako da je pedagoška namjera moje mame pala u vodu. Svejedno je ima li dijete ime od tri slova ili tri imena od deset slova. Djeca su ionako glupa i teško im je zapamtiti kako se zovu.
Moje ime mi se, naravo, nikada nije naročito sviđalo, iako sam mogla proći i puno gore. Srećom, pa moji roditelji nikada nisu imali potrebu izvlačiti iz prašine stara obiteljska imena. Imali smo mi i Ferdinanda i Šandoru u obitelji...
Ime Iva mi je suviše obično i u kombinaciji s prezimenom postaje balkanska ženska verzija od John Smith, a ja sam suviše tašta da bih se smatrala dovoljno običnom osobom za tako obično ime...

Ken Lee

No one ken to ken to sivmen
nor yon clees toju maliveh
When I gez aju zavateh na nalechoo more
new yonooz tonigh molinigh
Yon sorra shooo
yes ee shooo, ooo
Ken leeeee
tulibu dibu douchoo
Ken leeeee
tulibu dibu douchoo
Ken leeeee
ken lee meju more

Ako pomno proučite ove riječi shvatit ćete da ne znače apsolutno ništa. No kada je žiri Bugarskog idola upitao stanovitu Valentinu Hasan na kojem jeziku pjeva, odgovorila je, vrlo samouvjereno - na Engleskom.
Ona je, naime, duboko uvjerena da pjeva 'Without you' od Mariah Carey.
Ako bismo Mariah Carey upitali na kojem jeziku pjeva dobili bismo isti odgovor.
Svi znamo koja je od njih dvije u pravu, ali što se njih dvije tiče - one obje pjevaju istu pjesmu, na istom jeziku.

Imala sam jednog prijatelja s kojim sam bila poprilično bliska, iako mi je dao milijun povoda da naše prijateljstvo ne cijenim previše. jednostavno smo prerazličitih karaktera i imamo previše različite prioritete u životu.
Nedavno smo se na vrlo ružan način prestali družiti, barem je za mene to sve skupa bilo jako ružno...
Koliko god ja bila povrijeđena i nesretna trenutno, pokušavam mu baš ništa ne zamjeriti i ostaviti ga u sjećanju kao dragu osobu kakav je ponekad znao biti.
Problem je u tome što je jedno od nas pjevalo 'Ken Lee', a drugo 'Without you'. I naravno da smo oboje uvjereni da pjevamo na Engleskom i da bi to ovom drugom trebalo biti jasno.
Mi nikada nismo pjevali istu pjesmu iako smo bili uvjereni da jesmo.
I čija je sad krivnja što se ne razumijemo? Ne znam, jer još uvijek ne znam tko je od nas dvoje pjevao 'Ken Lee'. Nravno da on misli da sam ja, a ja da je on...

evo i link da čujete tu katastrofu ako već niste: http://www.youtube.com/watch?v=_RgL2MKfWTo

Cirkus

Moram priznati da sam Eurosong onako pobožno pratila zadnji put tamo negdje 1995. Od tada pogledam onako ovlaš par pjesama i glasove.
Iako sam već uspjela naučiti da je za potrebe Eurosonga Izrael u Europi, Azerbajđan mi je ipak bio malo previše. Da ne spominjem i ostale 'europske' države...

Ove godine, koliko sam uspjela vidjeti, bila su dva pravila - ili pokaži noge ili napravi cirkus.
Pa tako su Rusi dovukli par kvadrata leda i tipa na klizaljkama, Latvijci su malo previše gledali Pirate s kariba, Španjolac je zvučao kao Tarkan, aizgledao kao prosječan Amerikanac iz osamdesetih s malo zalizanijom kosom...
Očito su se svi ugledali na Verku Serduchku i Lasha Tumbai od prošle godine. Iako je meni ta pjesma barem bila duhovita. Ove sve su mi bile više tragične nego komične.

Uz jednu iznimku naravno... :)

Na moju omiljenu foru
Prevarim faunu i floru
Da zivot nije postao u moru
Nego od ljubavi,
Ljubavi, ljubavi
Od ljubavi

Kolike protracili smo dane
Lezeci, jeduci banane
Pa spadosmo na niske grane
Bez ljubavi,
Ljubavi, ljubavi
Bez ljubavi

Pokusacu da te poljubim
A ti se pravi luda
Pokusacu da te poljubim
A ti se pravi luda
Pokusacu da te probudim
A ti se pravi budna

Laka je definitivno bio moj favorit jer ljepšu pjesmu već jako dugo nisam čula, a opet i on je napravio cirkus pa pjesma uopće ne zvuči patetično...

Mislim da mi je konačno došlo vrijeme da napravim neke stvari

* da neka prijateljstva premjetim u 'nekada' bez previše gorčine

*da opišem svoj put u Istanbul prije nego mi sve ispari iz glave

*da konačno krenem učiti

S ostalim ću se baviti kasnije

Bezizlazna situacija

Zadnjih nekoliko tjedana imam osjećaj da sam došla do dna. Zadnji put kada sam imala osjećaj da sam došla do dna imala sam 17 godina i posvađala sam se s nekim tamo dečkom čijeg se imena više ni ne sjećam (zapravo lažem, uvjeravam sebe da se ne sjećam, a i bolje zvuči). Znala sam da sam došla do dna jer nisam izlazila iz sobe dva tjedna, slušala sam jako tužnu muziku i bila općenito jadna.
Sada znam da sam došla do dna jer mi je ravno odavde do Australije. Uopće se ne želim maknuti od dna. Čak niti za jedan korak prema gore. Zapravo, mogla bih si donijeti ležaljku, suncobran i knjigu i ostati ovdje zauvijek (ili barem dok ne pročitam knjigu)...

Osjećam se prilično jadno i osamljeno. Još od osnovne škole uvije sam imala neku "najbolju frendicu", doduše skoro svake godine drugu, s kojom bih se čula preko telefona nekoliko sati dnevno, a ostatak vremen abismo ionako provele zajedno u školi.
A ove godine prvi put nemam nikoga s kime bih bila toliko bliska da ga gnjavim svojim problemima.
Prijateljice koje znam iz osnovne i srednje škole baš i nemam namjere terorizirati pričama o ljudima koje ionako ne poznaju i tražiti od njih neke konstruktivne savjete.
Na faksu imama samo frendice koje me vjerojatno doživljavaju kao veliko uho na dvije noge. A meni se ne da beskonačno slušati probleme drugih ljudi . Ja bih da za promjenu mene netko sasluša.
Što se muškog dijela prijatelja tiče, posljednjih nekoliko dana imam osjećaj da sam im postala neiscrpan materijal za ismijavanje. A to nije nimalo laskava pozicija u društvu.
Uglavnom, bilo bi lijepo da me netko počne doživljavati kao ljudsko biće.

Ali to zapravo uopće nije bezizlazna situacija. Prijateljstvo je vjerojatno precijenjeno. A koga još zanimaju tuđi problemi? Trebala bih opet pisati dnevnik i stvar riješena.
To sam shvatila tek danas kad sam počela čitati članak o curama s anoreksijom i bulimijom.
Ne mogu ga više naći pa ne mogu citirati, ali za mene su neke priče bile stvarno šokantne.
Jedna cura je pisala kako se ujutro probudi odlučna u namjeri da zauvijek prekine s povraćanjem, ali bez obzira na njenu odluku zna da će do kraja dana barem jednom grliti školjku potpuno ljuta na sebe i bez nade da će se ikada išta promjeniti. Jer to je jače od nje. Bulimija je sigurno bolest koja može pobjediti jednu petnaestogodišnjakinju.
I ona zna kako povraćanje utječe na njeno zdravlje i svejedno se ne može maknuti iz tog začaranog kruga.
Gotovo kao problemi s drogom. Mislim da ću se zauvijek sjećati jednog dijela iz knjige "Mi djeca s kolodvora Zoo" kada je Christiane napisala da se ponekad zamišljala kao djevojka iz Coca-Cola reklame koja dolazi doma nakon plesa sva vesela i prpošna. Koliko god se ona to trudila zamisliti i dalje je ostajala ono što je bila - 14-godišnja narkomanka.

Prije tri tjedna bila sma u Istanbulu i vrata od kupaonice u mojoj sobi bila su pokvarena. Ako bih ih zatvorila ostala bih zaključana u kupaonici. Tako da ih niti ja, niti cura koja je bila samnom u sobi nismo zatvarale. No jedne večeri ona je otišla van i rekla da se vraća tek idući dan, a ja sam bila toliko umorna da sam svima rekla da idem spavati. Otišla sam u kupaonicu i zatvorila vrata.
Kupaonica je bila veličine 2 kvadratna metra, bez prozora, a ja sam klaustrofobična. Prvih 15 minuta sam vikala i pokušavala dozvati ljude koji su prolazili hodnikom, no shvatila sam da me oni ne mogu čuti.
Već sam u počela razmišljati što ću ja raditi idućih 10 sati u toj kupaonici prije nego me netko pronađe, a onda sam se pogledala u ogledalo.
Tijelom mi se počeo širiti jako ružan osip i shvatila sam da ja neću izdržati toliko dugo zatvorena ako sam već nakon pola sata tako reagirala.
I onda sam počela divljački lupati po vratima i nakon još 15 minuta netko je konačno čuo i izbavio me.
Nikad neću zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti i straha koji me obuzeo kada sam bila uvjerena da ću ostati zarobljena u toj maloj kupaonici.

Stvarno ne znam kako je to kada legneš spavati zarobljen i budiš se zarobljen.
Ja sam čekala da netko dođe i spasi me i bila sam uvjerena da će se to dogoditi, ali opet jedan dio mene bio je siguran da ću ostati zarobljena preko noći.
Kako je moguće živjeti s tim osjećajima?

Na svu sreću, moji problemi su tek problemi djevojke iz Coca-Cola reklame...