Bezizlazna situacija

Zadnjih nekoliko tjedana imam osjećaj da sam došla do dna. Zadnji put kada sam imala osjećaj da sam došla do dna imala sam 17 godina i posvađala sam se s nekim tamo dečkom čijeg se imena više ni ne sjećam (zapravo lažem, uvjeravam sebe da se ne sjećam, a i bolje zvuči). Znala sam da sam došla do dna jer nisam izlazila iz sobe dva tjedna, slušala sam jako tužnu muziku i bila općenito jadna.
Sada znam da sam došla do dna jer mi je ravno odavde do Australije. Uopće se ne želim maknuti od dna. Čak niti za jedan korak prema gore. Zapravo, mogla bih si donijeti ležaljku, suncobran i knjigu i ostati ovdje zauvijek (ili barem dok ne pročitam knjigu)...

Osjećam se prilično jadno i osamljeno. Još od osnovne škole uvije sam imala neku "najbolju frendicu", doduše skoro svake godine drugu, s kojom bih se čula preko telefona nekoliko sati dnevno, a ostatak vremen abismo ionako provele zajedno u školi.
A ove godine prvi put nemam nikoga s kime bih bila toliko bliska da ga gnjavim svojim problemima.
Prijateljice koje znam iz osnovne i srednje škole baš i nemam namjere terorizirati pričama o ljudima koje ionako ne poznaju i tražiti od njih neke konstruktivne savjete.
Na faksu imama samo frendice koje me vjerojatno doživljavaju kao veliko uho na dvije noge. A meni se ne da beskonačno slušati probleme drugih ljudi . Ja bih da za promjenu mene netko sasluša.
Što se muškog dijela prijatelja tiče, posljednjih nekoliko dana imam osjećaj da sam im postala neiscrpan materijal za ismijavanje. A to nije nimalo laskava pozicija u društvu.
Uglavnom, bilo bi lijepo da me netko počne doživljavati kao ljudsko biće.

Ali to zapravo uopće nije bezizlazna situacija. Prijateljstvo je vjerojatno precijenjeno. A koga još zanimaju tuđi problemi? Trebala bih opet pisati dnevnik i stvar riješena.
To sam shvatila tek danas kad sam počela čitati članak o curama s anoreksijom i bulimijom.
Ne mogu ga više naći pa ne mogu citirati, ali za mene su neke priče bile stvarno šokantne.
Jedna cura je pisala kako se ujutro probudi odlučna u namjeri da zauvijek prekine s povraćanjem, ali bez obzira na njenu odluku zna da će do kraja dana barem jednom grliti školjku potpuno ljuta na sebe i bez nade da će se ikada išta promjeniti. Jer to je jače od nje. Bulimija je sigurno bolest koja može pobjediti jednu petnaestogodišnjakinju.
I ona zna kako povraćanje utječe na njeno zdravlje i svejedno se ne može maknuti iz tog začaranog kruga.
Gotovo kao problemi s drogom. Mislim da ću se zauvijek sjećati jednog dijela iz knjige "Mi djeca s kolodvora Zoo" kada je Christiane napisala da se ponekad zamišljala kao djevojka iz Coca-Cola reklame koja dolazi doma nakon plesa sva vesela i prpošna. Koliko god se ona to trudila zamisliti i dalje je ostajala ono što je bila - 14-godišnja narkomanka.

Prije tri tjedna bila sma u Istanbulu i vrata od kupaonice u mojoj sobi bila su pokvarena. Ako bih ih zatvorila ostala bih zaključana u kupaonici. Tako da ih niti ja, niti cura koja je bila samnom u sobi nismo zatvarale. No jedne večeri ona je otišla van i rekla da se vraća tek idući dan, a ja sam bila toliko umorna da sam svima rekla da idem spavati. Otišla sam u kupaonicu i zatvorila vrata.
Kupaonica je bila veličine 2 kvadratna metra, bez prozora, a ja sam klaustrofobična. Prvih 15 minuta sam vikala i pokušavala dozvati ljude koji su prolazili hodnikom, no shvatila sam da me oni ne mogu čuti.
Već sam u počela razmišljati što ću ja raditi idućih 10 sati u toj kupaonici prije nego me netko pronađe, a onda sam se pogledala u ogledalo.
Tijelom mi se počeo širiti jako ružan osip i shvatila sam da ja neću izdržati toliko dugo zatvorena ako sam već nakon pola sata tako reagirala.
I onda sam počela divljački lupati po vratima i nakon još 15 minuta netko je konačno čuo i izbavio me.
Nikad neću zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti i straha koji me obuzeo kada sam bila uvjerena da ću ostati zarobljena u toj maloj kupaonici.

Stvarno ne znam kako je to kada legneš spavati zarobljen i budiš se zarobljen.
Ja sam čekala da netko dođe i spasi me i bila sam uvjerena da će se to dogoditi, ali opet jedan dio mene bio je siguran da ću ostati zarobljena preko noći.
Kako je moguće živjeti s tim osjećajima?

Na svu sreću, moji problemi su tek problemi djevojke iz Coca-Cola reklame...