Dan D

A kakav bi moj dan zapravo bio nego li 'dan D'?
Sve je počelo već oko ponoći kada sam počela bez nekog jasnog povoda nekontrolirano jecati i tresti se. Meni inače nisu svojstveni ovakvi, gotovo mediteranski izljevi emocija, no jednostavno mi se previše toga nakupilo.
Ako zanemarimo činjenicu da se ja zadnjih mjeseci osjećam jednostavno - pogrešno. Ne znam kako bih to drugačije opisala. Sve radim pogrešno, sve radim protiv sebe i jednostavno sam u svakom mogućem pogledu pogrešna osoba.
To ćemo jednostavno zanemariti jer možda je to tek moj subjektivan dojam. Iako bih rekla da nije.

Prije mjesec dana umro mi je djed. Samo tako, odjednom. Bez obzira na to što je on imao problema sa srcem, nitko nije niti pomislio da mu je kraj tako blizu. Došla sam doma i vidjela ga kako leži pokriven bijelom plahtom, a nad njime prikaze u crnom koje nisam uspjela razazbati u tom djeliću sekunde. Taj trenutak, koliko god bio kratak biti će mi dovoljan za čitav život. Slika koju Chagall nikada nije naslikao. A mogao je...

Nikada u životu nisam vidjela mrtvaca i smrt je za mene ostala kao nešto apstraktno. Kada je drugi djed umro prije 10 godina, ja čak nisam mogla ostati u istoj kući s mrtvacem. Previše sam osjećala smrt da bih mogla podnjeti i jedne sekunde boravka u bakinoj kući.
Kada je moj tata umro, jednostavno nisam bila svjesna ničega. Mogla sam automatski raditi sve što i svi drugi ljudi, čak se i smijati, ali bila sam potpuno prazna.
Njega, naravno nisam željela vidjeti. Nisam mogla nekoga koga sam toliko voljela i bila toliko vezana za njega vidjeti mrtvoga. Mislim da tu sliku ne bih mogla podnjeti.

I sada sam bila jednostavno premorena od svega. I od smrti i od života. U dvije godine su mi umrla dva člana obitelji koja su živjela samnom i iskreno da vam kažem, ne mogu to više podnjeti.
Pogreb, karmine, sve... to je sve bilo kao neki odvratan deja vu .
Mislim da svaki čovjek ima svoju granicu nakon koje otupi.

Nedugo nakon pogreba, baki su dijagnosticirali rak. Danas je imala operaciju.
Ja sam danas imala ispit, a sestra obranu diplomskog, nakon koje smo trebali ići na ručak.
Nakon ispita sjedila sam na kavi i nazvala me mlađa sestra koja je vrlo čudnim glasom rekla da ne idemo nikamo, već da oni idu doma.
Ja sam osjećala da se nešto dogodilo. Zapravo, bila sam sigurna da baka nije preživjela trosatnu operaciju.
I to je za mene bio trenutak kada sam prešla sve svoje emocionalne granice. Ja više nisam mogla. Nisam mogla osjećati ništa jer je to previše za jednog čovjeka. Previše i za puno jače od mene.
Srećom, pa sam se naučila u potpunosti isključiti i sasvim suzdržano sam se digla od kave i došla do sestrinog faksa.

Na kraju se ispostavilo da sam pogrešno zaključila i da je bakina operacija dobro prošla. Sestra je jednostavno bila uobičajeno nadurena na čitav svijet i zato je čudno zvučala preko telefona.

Ne znam uopće što bih napravila da je ono što sam pretpostavila bilo istinito. Vjerojatno bih se raspala na komadiće, jer mi već i sada malo fali.


P.S. Ružan dan je zapravo sasvim pristojno završio. Nakon apstinencije od nekoliko tjedana otišla sam na fitness i doslovno uživala u mučenju s glupim utegom od 10 kila (meni je to puno, znate...).
Kada sam hodala do teretane po užarenom asfaltu i slušala 'Na tvom balkonu' na mp3 playeru, osjećala sam se odlično. Bile su mi nekako drage te zagrebačke ulice i bio je lijep dan i ja sam išla na fitness... Jednostavno, kombinacija divnih osjećaja.
A i sretna sam što je sve tako kako jest. Dan je mogao završiti puno drugačije i mislim da bih trebala jednostavno biti zahvalna što nije i uživati...