23.05.2010., nedjelja
cats in the cradle
Ponekad je dovoljno malo: Johnny Cash na mojoj kompilaciji empetrica za auto pjeva o tome kako je prošlo vrijeme i kako mu je sin izrastao na očevu sliku i priliku i nekako to nije sretna pomisao, nego baš suprotno - iz neke zaboravljene dubine mene prokuljaju suze, ne sad neke prave, razvijene i elaborirane suze, nego neke majušne, smiješne suze, taman dovoljno velike da se svijet predamnom razlije u neki čudnovati impresionistički akvarel, ali nedovoljno velike da bih im dala konkretno ime. Ionako mislim da su sve naše odrasle tuge djeca naših malih, dječjih tuga, naši su odrasli porazi nastavak naših dječjih poraza.
Ponekad se to malo udruži s jučerašnjim malo i prekjučerašnjim malo i sutrašnjim malo i odjednom imam punu glavu uspomena i pun auto duhova. A duhovi su takva bića da neće otići dok se barem malo ne podružiš s njima, saznaš gdje su bili od zadnji puta, razmjeniš poneku uspomenu...
|
- 10:49 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
21.05.2010., petak
odgovorni
Svaki puta kada otvorim neku društveno-političku temu na ovom blogu, iznenadim se kako smo brzi u osudi. Kada sam ovdje pisala o novinarima koji pohrle osuditi - a povodom navijača koji je bacio ili navodno bacio petardu - u komentarima se mahom lamentiralo o novinarima koji nemaju morala, osjećaja za pravdu, poštenja i tako dalje.
To je samo pola istine.
Cijela istina je da mi kao društvo, svi mi koji živimo u Hrvatskoj ili na drugi način pripadamo - gravitiramo - njenom krugu, nemamo pravičnosti, poštenja, morala, radne etike... (dopunite po želji). Mislite vi da novinari žive u nekom imaginarnom pravičnom oblaku, u kojem se sve radi i misli i čini prema načelima istine i pravde, dok ostatak države (sada ne govorim o vrlim nam političarima) živi izvrdavajući pravila, zakone i postulate moralnog i čestitog ponašanja? Ne. Novinari žive kao dio ovog društva i njihova djela ocrtavaju stvarnost našeg svijeta.
Novinar nije provjerio činjenice?
Koliko činjenica provjerite prije nego osudite nekog, onog navijača koji je priveden? Onog policajca koji je ostavio oružje i izravno skrivio dvije tragedije? Onog pljačkaša banke? Onog selebritija koji je na naslovnicama jer se razvodi? Ne provjerite.
Dok je vrijedilo 0 promila, iznenađivalo me koliko razumnih i pametnih ljudi mirno krši taj propis ili se glasno svađa s njime. Poštujete li BAŠ UVIJEK i BAŠ SVUDA ograničenja brzine? Biste li prijavili susjeda koji tuče dijete? Biste li se umiješali u tučnjavu? Biste li stali i pomogli nekome tko leži na cesti?
Nemojte odgovarati, ovo nije takav tekst. Ne zanima me u stvari tko za sebe drži da je čestit i pravičan. Moje mi iskustvo dodatno govori da je takvih iznimno malo, najmanje među onima koji hrabro pojure reći da su oni puni integriteta i humanosti. Svijet u kojem živimo najbolji je dokaz za tu moju tvrdnju.
|
- 16:45 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
18.05.2010., utorak
maturanti
Ove će godine biti punih 15 godina otkako sam ja maturirala. Djeca koja su rođena te godine već idu u srednju školu. I ta djeca danas gledaju ove maturante kako viču "gotovo je, gotovo!" i rado bi - sigurna sam - rado bili u njihovoj povorci.
Gotovo je, viču maturanti.
Dragi moji maturanti, generacijo 2010., nije gotovo. Tek počinje.
Dosad su vam dali milijun savjeta. Učite jezike jer jezici su budućnost. Naučite se služiti računalom. Upišite dobre fakultete jer znanje je moć. Nađite nekog tko će vas voljeti i skrasite se - ali nemojte još odmah, prvo malo živite i izdivljajte se da vam kasnije ne bude žao. Nađite dobar posao, zasnujte obitelj. Vozite pažljivo, koristite kontracepciju, klonite se droga. Ne možete živjeti na rafiniranom šećeru i junk foodu. I nemojte miješati alkohol.
Da me danas netko pita - a srećom me ne pita jer nitko ozbiljno ne shvaća curu koja u 30-ima paradira u martama - rekla bih vam da je bitno samo jedno: nemojte igrati igre. To je jedini komad životne mudrosti koji sam usvojila tijekom godina. Uvjeravat će vas da se nešto mora raditi baš na neki način. Uvjeravat će vas da uspijevaju samo oni s dobrim vezama i da za uspjeh morate žrtvovati sebe. Uvjeravat će vas da su vaše ideje glupe i da morate željeti manje. I povjerovat ćete. Neki među vama će u jednom trenu shvatiti da su to laži. Neki neće.
Ja vam želim da zauvijek zapamtite ovaj osjećaj moći koji sada imate. I da vam uvijek bude ovako jasno tko ste i što ste. I kada se prvi puta suočite s potrebom kompromisa, kada prvi puta netko od vas zatraži da učinite nešto što osjećate da niste vi, što god to bilo i u kojem god obliku došlo, želim vam da se sjetite ovog osjećaja. I želim da vam se onda probudi neko čvrsto i divlje mjesto u vama, neko mjesto koje će vrlo odlučno i glasno reći, ne, neću to. Ja nisam to. Ja nisam taj. Ja nisam ta.
I želim vam da ne odustanete. I da vam slomljeno srce ne bude izgovor da više ne volite. I da su strahovi odraslih isto što i čudovišta koja vrebaju ispod kreveta - ako upalite svjetlo i pogledate dolje, nećete otkriti ništa.
To vam želim. Ali opet, ja imam 33 godine i još nosim marte i jednom godišnje priuštim si dočekati budna zoru, i jednom godišnje napravim nešto glupo i blesavo i malo neodgovorno, čisto da osjetim kako mi srce mrvu brže kuca, pa možda nisam najbolji savjetodavac.
|
- 10:06 -
Komentiraj (18) -
Printaj -
#
09.05.2010., nedjelja
brzi na osudi, spori na praštanju
Prije nekoliko je godina Zagrebom harao serijski silovatelj. Napao je nekoliko žena, jedna mu je - ako se dobro sjećam - pobjegla. U jednom su trenutku policajci uhapsili potencijalnog krivca. Preko čitave je naslovnice jednog dnevnog lista stajala njegova fotografija s privođenja, zajedno s imenom i prezimenom. Pokazalo se, koji tjedan kasnije, da su bili u krivu. Linčerska je naslovnica pala u zaborav.
Danas naslovnice čereče 20-godišnjaka koji možda jest, a možda nije bacio tu nesretnu petardu koja je oslijepila policajca. Poanta je da ne znamo što se dogodilo i tko je krivac.Možda je to dete. Možda nije. Ne znamo, ali smo ga osudili.
Kako smo onda bolji od rulje? Ah, da, katran i perje čine razliku.
Znam, opet ispravljam krive Drine.
|
- 22:01 -
Komentiraj (10) -
Printaj -
#
05.05.2010., srijeda
magleno jutro
Ima puno ljepote u ovom gradu, u njegovoj kiši, u oblacima koji ga pokrivaju kao jastuci, u tom žućkastom sivilu koje se proteže do daleko u ravnicu, u krijesničavim svjetlima daleko ispod...
Gledala sam je jutros kako oslanja bradu na ruku, kako gleda u daljinu, kako polako, zaklanjajući dlanom oči, briše suzu. Gledala sam je jutros kako podiže glavu hrabro i gleda u daljinu, zaustavljajući dah dok objašnjava kamo netko njen ide jutros, dok pokušava biti hrabra i zadržati se pred nekim kog ne poznaje. Gledala sam je jutros, iza kulise zagrebačke magle i ptica koje presjecaju to gusto žutilo i nisam mislila ništa.
Ponekad treba magla, taj gusti sirup iznad grada, ta ljepljiva smola koja čini da počnemo misliti što bi bilo i što bi moglo biti i tko je mogao biti i ono najgore - tko smo mi mogli biti. Ili - u mom slučaju - tražimo rješenje paradoksa da se usamljenost smanjuje kako se prostor do drugih povećava.
How can I convince you it's me I don't like
And not be so indifferent to the look in your eyes
When I've always been distant
and I've always told lies for love
|
- 08:48 -
Komentiraj (2) -
Printaj -
#
03.05.2010., ponedjeljak
Proći će i to. I oblaci će proći, i ovaj će se teški zrak ipak razvodniti i prestat će mi njegovi ljepljivi prsti kliziti niz vrat. Ponekad kad udahnem, svijet ima okus višanja, ponekad svijet postane divlje crven, savršena kulisa za sitne male laži i male prevare koje zaboravimo i kad se dogode.
Kažu mi ljudi koji me poznaju mimo ovih piksela - iako nisam sigurna koliko se ikada odmaknemo od toga - da sam apstraktna. Mislim da nisam.
Kada bih pisala pravi dnevnik, kada bih umjesto ovog bloga otvarala notes i pisala nešto poput "dragi dnevniče", sumnjam da bi izgledalo bitno drugačije.
Jedino bih možda preskočila metafore za tugu i rekla, sjedim kraj prozora i gledam kako zeleni Zagreb (a stvarno jest zelen odozgo) drhti ispod mene, kako poskakuje, kako škripi, izvija se i giba s lijeva na desno, s desna na lijevo, vječna košnica, vječni pokret, vječni nemir. I rekla bih, da pišem u teku, da sam samu sebe toliko puta izmislila da je vrijeme da to učinim ponovno.
|
- 13:46 -
Komentiraj (6) -
Printaj -
#
02.05.2010., nedjelja
Voljela bih da sam...
Jedna krasna blogerica ovako počinje svoj post
Na sjevernoj strani tvrđave u Terezinu nalazi se sljedeći tekst:
"Volio bih da sam živio i druge živote. Volio bih da sam bio mornar na malom brodu za Braziliju. Volio bih da sam bio mudrac u planinama Himalaja, vlasnik bara u luci gdje bi me ujutro budile sirene brodova i sunce nad vodom. Volio bih da mi se sad rađa dijete."
To je napisao Gavrilo Princip.
A ja bih voljela da sam otišla na Kosovo kad sam to željela, bez obzira na rat i na bombardiranje.
Voljela bih da sam otplovila za Afriku.
Voljela bih da sam se probudila usred pustinje.
Voljela bih da dobro raspoznajem zviježđa i da sam naučila letjeti.
Voljela bih da imam svoju emisiju na radiju.
|
- 18:55 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
|
