Proći će i to. I oblaci će proći, i ovaj će se teški zrak ipak razvodniti i prestat će mi njegovi ljepljivi prsti kliziti niz vrat. Ponekad kad udahnem, svijet ima okus višanja, ponekad svijet postane divlje crven, savršena kulisa za sitne male laži i male prevare koje zaboravimo i kad se dogode.
Kažu mi ljudi koji me poznaju mimo ovih piksela - iako nisam sigurna koliko se ikada odmaknemo od toga - da sam apstraktna. Mislim da nisam.
Kada bih pisala pravi dnevnik, kada bih umjesto ovog bloga otvarala notes i pisala nešto poput "dragi dnevniče", sumnjam da bi izgledalo bitno drugačije.
Jedino bih možda preskočila metafore za tugu i rekla, sjedim kraj prozora i gledam kako zeleni Zagreb (a stvarno jest zelen odozgo) drhti ispod mene, kako poskakuje, kako škripi, izvija se i giba s lijeva na desno, s desna na lijevo, vječna košnica, vječni pokret, vječni nemir. I rekla bih, da pišem u teku, da sam samu sebe toliko puta izmislila da je vrijeme da to učinim ponovno.
|
