Ponekad je dovoljno malo: Johnny Cash na mojoj kompilaciji empetrica za auto pjeva o tome kako je prošlo vrijeme i kako mu je sin izrastao na očevu sliku i priliku i nekako to nije sretna pomisao, nego baš suprotno - iz neke zaboravljene dubine mene prokuljaju suze, ne sad neke prave, razvijene i elaborirane suze, nego neke majušne, smiješne suze, taman dovoljno velike da se svijet predamnom razlije u neki čudnovati impresionistički akvarel, ali nedovoljno velike da bih im dala konkretno ime. Ionako mislim da su sve naše odrasle tuge djeca naših malih, dječjih tuga, naši su odrasli porazi nastavak naših dječjih poraza.
Ponekad se to malo udruži s jučerašnjim malo i prekjučerašnjim malo i sutrašnjim malo i odjednom imam punu glavu uspomena i pun auto duhova. A duhovi su takva bića da neće otići dok se barem malo ne podružiš s njima, saznaš gdje su bili od zadnji puta, razmjeniš poneku uspomenu...
Post je objavljen 23.05.2010. u 10:49 sati.