Ima puno ljepote u ovom gradu, u njegovoj kiši, u oblacima koji ga pokrivaju kao jastuci, u tom žućkastom sivilu koje se proteže do daleko u ravnicu, u krijesničavim svjetlima daleko ispod...
Gledala sam je jutros kako oslanja bradu na ruku, kako gleda u daljinu, kako polako, zaklanjajući dlanom oči, briše suzu. Gledala sam je jutros kako podiže glavu hrabro i gleda u daljinu, zaustavljajući dah dok objašnjava kamo netko njen ide jutros, dok pokušava biti hrabra i zadržati se pred nekim kog ne poznaje. Gledala sam je jutros, iza kulise zagrebačke magle i ptica koje presjecaju to gusto žutilo i nisam mislila ništa.
Ponekad treba magla, taj gusti sirup iznad grada, ta ljepljiva smola koja čini da počnemo misliti što bi bilo i što bi moglo biti i tko je mogao biti i ono najgore - tko smo mi mogli biti. Ili - u mom slučaju - tražimo rješenje paradoksa da se usamljenost smanjuje kako se prostor do drugih povećava.