< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

26.03.2009., četvrtak

kismet (reloaded)

Danas je bio DanPrije. Ili DanPoslije. Nisam sigurna još koji od te dvojice se ukazao. I razmišljam da sam stvarno, stvarno sretna žena.

kismet
Ima onih dana koji se dogode i nakon njih ništa više nije isto.
Dana od kojih pletemo osobne mitove. I pričamo, jer pričamo važnu priču u kojoj smo mi glavni junaci, mi siječemo glave zmajevima i spašavamo princeze ili smo princeze koje nakon godina čamljenja u nekoj zabitoj kuli konačno dočekujemo princa, osloboditelja, spasitelja. Uljepšavamo te dane, urezujemo ih u svoje osobne kalendare, mjerimo vrijeme od njih. Postoji doba prije i doba poslije tog dana. Ako smo sretni, pričamo priču o svakoj minuti tog dana, o svakoj riječi, pogledu, uzdahu, dodiru, psovki. Pričamo priču o milijardu boja za koje ni ne postoje nazivi, možda to i nisu posebne boje, možda je plava uvijek plava, svijetla ili tamna, i nema tisuću i sedam podvrsta, nego samo jednu, zaboga, plava je plava kako god okreneš, ali to je plava u tom danu, u tom jednom jedinom danu i ona nešto znači, baš kao što i tramvaj koji prolazi onuda odjednom nije samo tramvaj koji uvijek prolazi istim putem, nego je to sada kulisa, to je sada stvar koja ima značenje i pričat ćemo, govorit ćemo priču o danu u kojem je nebo bilo baš te neke plave boje i vjetar je mirisao na prve pipke zime i tramvaj je cvilio skrećući u Draškovićevu ili u bilo koju ulicu bilo kojeg grada, i slušat će nas jer se takve priče slušaju, svi ih slušamo u nadi da će jednom, kada i mi doživimo jedan takav dan, netko slušati nas.

A mene fascinira onaj dan prije. Ne bilo koji dan prije, nego DanPrije, onaj dan kada je plava bila plava, i tramvaj je bio tramvaj, i Draškovićeva je bila samo jedna u nizu prljavih gradskih ulica po kojima vjetar nabacuje lišće kao da s njime igra neki čudnovati ulični fliper, i ona žena koja prodaje cvijeće je samo žena koja stoji na tom mjestu dan za danom i prodaje cvijeće na tom mjestu dan za danom i čije lice ne pamtimo kad prođemo kraj nje, jer je to DanPrije, dan u kojem se ništa važno ni sudbinski nije dogodilo, jednostavno dan, dan koji dođe i prođe, i kojeg bismo se teško uopće prisjetili da nije bilo DanaPoslije, a kad se pojavi dan poslije, cijeli se kalendar, svi se naši zemaljski dani nekako preslože prema njemu, on ispadne iz kalendara kao što ispadaju kovanice iz poderana džepa i povuče za sobom sve ostale dane, složi nekakvu nisku i odjednom sve što slijedi kasnije dobiva drugačiji miris, gotovo da možeš opipati vrijeme koje te grli i privija uza sebe, tvoj osobni mit, priča u kojoj si ti junak, vitez, mač koji siječe zmajevu glavu i princeza koja je dočekala spasenje, sve u jednom.

Zamisli, ustaješ ujutro i pereš zube i spremaš doručak i pokušavaš pronaći čarape i kupuješ novine i juriš na autobus da ne zakasniš i čitaš novine ili čitaš novine nekome preko ramena, a taj netko te strijelja pogledom ili se mrgodi i namješta, a ti si misliš kako je sebičan, zašto bi uopće itko sakrivao novine, i je li uopće pristojno zuriti nekome preko ramena, i stižeš na posao taman da sukneš prvu kavu, i smješkaš se konobaru i odrađuješ svojih osam sati, zamarajući se tablicama i porukama i pozivima i ponavljaš isti ritual povratka kući, čitajući večernje izdanje nekome preko ramena, sve do povratka kući, večere i muvanja po stanu, što radiš svaki dan i više uopće nisi ni svjestan milijuna navika koje čine jedan dan, svaki dan, zašto bi ih uopće i pamtio kad tvoje tijelo radi na automatskom pilotu i prolazi sve tvoje dnevne rituale bez zastajkivanja, kao dobra služavka koja čini sve da ti ugodi. I govorimo sebi kako volimo tu svoju rutinu, kako je ona dobra, čini dobro našem zdravlju, nema stresa, mir i nirvana, i sve je gotovo savršeno, mirno i polako teče u nekom usporenom filmu u kojima nema kadrova koji strše i nema akcijskih scena, a onda se dogodi nešto, bilo što, nešto, neki običan događaj koji ti potjera krv po žilama i odjednom sve dobiva smisao, i ustajanje i konobar i kava i posao i virenje preko ramena.

Radiš nešto tisuću puta, ponavljaš kao da iščitavaš neku dobro poznatu priču, a onda se dogodi nešto što to zauvijek promijeni i ti nekako u one sinapse, neurone, štoli, upišeš dan kad si to nešto radio posljednji puta i upamtiš svaki detalj i odjednom je stara navika postala važna, toliko važna da ti tjera suze na oči, ta glupa navika, kao da ti sada netko otme prvu jutarnju kavu, nema je, ukinuto, oduzeto, ne postoji, što bi onda, što bi radio tih 15 minuta ujutro i bi li jutro bilo drugačije nego ranije?

Zamisli da te netko, nešto natjera da daš neki naziv svojim nedjeljnim poslijepodnevima, da im daš smisao, misao, bilo što, bi li onda nedjeljna poslijepodneva bila drugačija ili bi bila ista, bi li zauvijek jednako gledao izležavanje ispred televizora ili bi te nešto natjeralo da promijeniš rakurs?

Zanima me, taj DanPrije, dan prije nego se sve promijeni, a bilo bi dobro, stvarno bi bilo dobro, da bar taj DanPrije donese neku najavu, da vjetar puhne drugačije, da se oblaci razmjeste na nov način, da se dogodi nešto, bilo što, neki znak, mi ljudi stvarno patimo na znakove, neko upozorenje da ti kaže, da ti najavi, da te podsjeti da sutra zapamtiš svaku stvar, svaki pokret, svaki dodir, svaki osmijeh, svako rame preko kojeg se naviruješ, baš sve što možeš upamtiti, jer sutra je dan koji ti preokreće svijet tako da, kada jednom budeš pričao tu priču, ispričaš svaki detalj i kažeš da si, čim si se probudio, znao da je to dan kada ćeš, barem na kratko, vjerovati da je sve moguće, da postoji smjer i putokaz i sudbina.

- 23:43 - Komentiraj (7) - Printaj - #

24.03.2009., utorak

Once a mistake, twice an arrangement, three-times it's jazz!

Uspomena: imam 10 godina i teta me vodi na prvi jazz koncert u životu. Tetak svira klarinet. Ja, naravno, nemam pojma što je to jazz. Ono što čujem je u najmanju ruku čudno. Krivudava, nepravilna melodija, svaki instrument ima svoju melodiju i kao da se međusobno svađaju, neki čudan ritam, šuškanje ritam sekcije, zavijanje klarineta... Ne mogu reći da mi se nije svidjelo. Bila sam zapanjena, začuđena, nisam mogla uopće opisati što mislim o tome što se zbiva ispred mene. Što je to? Glazba? Kakva je to zaboga glazba? A ljudi oko mene lupkaju nogama u ritmu, pucketaju prstima, vruća je ljetna večer, znojave kamene ulice, žamor, zveckanje čaša... Vruće, eto kakvo je bilo - vruće. Vruće oko mene, u mojoj glavi, zbunjujuće, vruće.

Uspomena: kad sam imala 14 godina, imala sam želju samo ući u BP Club. Onako, ući samouvjereno, kao da ondje spadam. Sjesti tamo i slušati. Ušla sam prvi put sa 17. Samouvjereno, odlučno, sigurno, kao da onamo pripadam. Sjela sam za stol, gledala slike po zidovima, slušala onu istu krivudavu, čudnu, šušketavu glazbu koju sam tad polako upoznavala (stvarno polako), naručila svoje piće (mislim da sam novca imala tek za kavu ili nešto takvo) i slušala. I sjećam se, dobro se sjećam, trenutka kad se na pozornicu popeo klavijaturist i sjećam se ženskog kvarteta i kako su - bez mikrofona - grunule. I neke sjajne jazz dame pored mene, sjajni svirači, žamor koji su utišale tim gromkim zajedničkim pjevanjem, konobari koji domahuju iza mojih leđa... Vruće, eto kako je bilo taj prvi put. Vruće.

Uspomena: ušla sam u Dinatonov dućan u centru grada, u onaj dućan u kojem je radio onaj simpatični striček kojeg više nema, onaj dobrodušni čiča s bradom. Tugaljiva ja, tugaljiva jesen, tugaljivo vrijeme oko nas. Sviralo je nešto... sjećam se da sam stala na ulazu iznenađena, i pitala što je to? Što je to, zaboga, a došla sam po Verdija, sjećam se, tad sam svaki mjesec kupovala jedan CD klasika. Čiča se nasmijao, izvukao CD - Miles Davis, Kind of Blue. Sjećam se i pjesme koja me tako opčinila prvi puta: Freddie Freeloader.

Uspomena: vodim prijateljicu na Springtime Jazz Fever. Uzbuđenje, sjećam se tog uzbuđenja. Veliko gostovanje, ne sjećam se više tko. Nije ni važno.
Na kraju, pitam kako joj se svidjelo.
- Nikad ne bih za tebe rekla da slušaš jazz, ti si preživa, nervozna, jazz je za štrebere i šminkere.

I dan danas mi je ta rečenica urnebesno smiješna.

- 16:30 - Komentiraj (5) - Printaj - #

23.03.2009., ponedjeljak

njena tuga

Nestala je na predugo ovaj put.
Predobro je znam da mi njeni odlasci ne bi budili onaj tup osjećaj jeze u trbuhu. Ne straha - strah je osjećaj neizvjesnosti kad bi se nešto moglo dogoditi, a i ne mora. Jeza je onaj osjećaj kad ZNAŠ da se dogodilo. Ili da će se dogoditi. To je osjećaj izvjesnog, sigurnog užasa. Uzimam strah bilo kad, s malo mlijeka i cimeta za van, hvala lijepa. Jezu molim da me zaobiđe. Ali ne zaobilazi.
Kakav je osjećaj znati, pitala me. Kakav je osjećaj znati, vidjeti, razumjeti?
Užasan, rekla sam. Užasan, paralizirajuć, očajan. Jer vidiš, znaš i razumiješ, a ne možeš učiniti ništa.

Predobro je znam da me njeni nestanci ne bi tjerali da zivkam zajedničke poznanike.
I da me ne bi natjerali pogledati sve stranice novina. Pa i one koje prečesto preskačem.
Jeza.
Jeza je crnilo na obzoru, kad se diže vjetar, onaj ledeni vjetar koji te tjera da se skloniš, jeza je vlažan miris šume, jeza je osjećaj nemoći i užasa.

Nestala je na predugo. Skliznula je s obzora zastrašujuće prelako. Jednostavno je nestala. A kad ona nestane, onda zamete sve tragove. Nema je.

Jeza.

Vidjela sam je danas, na tren.
- Jesi živa? Glupo pitanje, znam. Glupo. Ali od stotinu pitanja koja su mi se rojila po glavi, mogla sam se sjetiti samo tog - jesi živa.

- Na žalost, glasio je odgovor.
- 21:47 - Komentiraj (2) - Printaj - #

22.03.2009., nedjelja

imam neku glupu fazu pa se ubijam pitanjima. jedno od njih (među najglupljima je, svakako) zašto me netko odabrao. krenula sam misliti onda obrnuto - zašto sam ja tog nekog odabrala.

mogu se odmah sjetiti valjda sto divnih stvari. ali niti jedna nije ni blizu odgovora. čak ni zbroj nije ni blizu točnog odgovora.

valjda tak znaš da nekog voliš: kad sve stvari koje možeš misliti ne dolaze ni do koljena onima koje možeš osjetiti.
- 11:46 - Komentiraj (14) - Printaj - #

18.03.2009., srijeda

boca istine

Čudno je, zapravo, da nikad ne pričamo o stvarima o kojima bismo najradije pričali.
Umjesto toga pričamo o vijestima, krizama, recesijama. Pričamo o kreditima, partnerima, brakovima, novcu.
Pričamo o izlascima, o budućim izlascima, o slavnim prošlim danima, pričamo o ponedjeljcima, o sastancima, o događanjima, o tulumima.
Pričamo o svemu i svačemu i vješto plešemo oko stvari o kojima bismo, možda, da je društvo drugačije, da je bolji raspored zvijezda, da je dan malo drugačije krenuo, da je... nešto, radije pričali.

Glumimo bliskost, u stvari, zasipavajući se besmislenim telegrafskim izvještajima i nemali se broj puta osjećam kao daktilografkinja koja manje ili više monotonim glasom deklamira što je novo gdje je bila koga je srela što je ona rekla što je taj netko rekao kako se pritom osjećala što je obukla kamo je krenula što planira što je bilo što će biti... i tako dalje, u jednoj velikoj kobasici riječi koja ne znači... pa ne znači gotovo ništa. Mislimo da smo bliski u trenutku dok slušamo tu faktografsku bujicu, taj iskonski džumbus imenica, pridjeva, glagola, interpunkcijskih znakova i ponekog pogleda u kojem pobjegnu tihe riječi koje bismo u stvari najradije prevalili preko usta.

I ne mogu, a da se ne upitam, koristimo li riječi da bismo se obranili od drugih, koristimo li te činjenice, one opće i poznate i one kao intimne i privatne koje se kao govore samo rijetkima (ili se samo nekad šapnu) kao štit da bismo odglumili pravi odnos, pravo prijateljstvo, pravu bliskost, pravi život.

Kad sam bila mlađa, nemali je broj tuluma počinjao ili završavao - u trenutku kad smo svi dovoljno pijani pa više ne postoje hemunzi i ograde i maske koje navlačimo prije izlaska u društvo - slavnom bocom istine. Uvijek su me frapirala neoriginalna pitanja o seksu, simpatijama, perverzijama, glupostima koje mogu izdeklamirati pijana ili trijezna - mislim, ako je najšokantnija činjenica o meni to što sam imala neki broj partnera s kojima sam izvela neke od stotinjak svijetu poznatih poza (a koje postoje tisućama godina, dakle ništa novo pod suncem učinila nisam, nije da sam izmislila sodomiju ili nešto) - ne najšokantnija činjenica, nego najintimnija - dakle, ako je moj seksualni ili emotivni život ono što nekog najviše zanima o meni, onda ću ja odglumiti svoju ulogu, skanjivati se nad odgovorom, izmađijati da sam u stvari zgrožena pitanjem, da ne mogu vjerovati kako je netko pogodio baš tu moju slabu točku, obaviti taj "dare" koji obično uključuje nekakav slinavi poljubac nekome u društvu, što skandaloznija osoba koju treba ljubiti, to bolje i umirati od smijeha, kao hahaha kako je to neugodno. A nije, predstava je.

Voljela bih danas uzeti taj komad stakla, okupiti sebi drage i zanimljive ljude i zagirati taj rulet pogađanja, ispitivanja i smijeha, ali s drugačijim pitanjima.
Zanimalo bi me što je nečija najdraža uspomena, zanimao bi me trenutak nesputanog smijeha, htjela bih čuti kako ljudi prepričavaju one sitne, male, naoko beznačajne trenutke nekog pogleda preko prostorije, neke usputne riječi koje nitko ne razumije, kako pričaju te trenutke oprezno, onako kako neki zaljubljeni filatelist slaže svoje markice u album, htjela bih čuti što ljude pokreće, kada im se dogode oni trenuci anđeoskog smijeha (ima taj neki mit da kad se počneš smijati bez ikakva razloga, baš smijati onako grleno, da ne možeš stati, to je trenutak kad se anđeli smiju s tobom, i to je samo priča, ne vjerujem baš u anđele, ali je lijepa bajka), zanimalo bi me da raspu svoje fotografije i svoje rečenice i svoju prošlost po stolu i da pričaju o sebi tada, kakvi su bili, i što su mislili tada, što su željeli, čemu su se nadali i kako je to sve ispalo na kraju, htjela bih znati, vrteći tu bocu, što sam im ja bila, što im jesam, koji dio njihovih priča činim - jer svi volimo slušati o sebi - i pričala bih im što su oni meni i mislim da si prerijetko govorimo što smo jedni drugima, gdje smo jedni drugima, kakvi smo jedni drugima, bez skrivenih misli i primisli, bez skrivenih motiva, jednostavno sjesti i razgovarati i dočekati jutro u razgovoru, nazdraviti zvijezdama i otići kući znajući da još jedan dan ima svoje ime.
- 22:59 - Komentiraj (18) - Printaj - #

17.03.2009., utorak

something old, something new

Stavit ću tu jedan jako stari tekst koji jako volim.
Nisam ga se slučajno sjetila, ali razlog mojeg prisjećanja njega ostat će tajna.

Najbolji dio s njim mi je što ga nisam izmislila.
I što bih sličan mogla napisati sada, ali bih vjerojatno dio morala izmisliti, ili bolje - zamutiti.

Jedan dio razloga za prisjećanje jest današnje jutro koje me natjeralo da umrem od smijeha najglasnije što mogu i pomislim kako bi netko trebao staviti kameru na glavu i snimati Zagreb od zore do... ne znam, do usred noći.
Naime, u roku deset minuta otkako sam sišla s autobusa od gospođe 60+ sam saznala da su nju njeni starci "udali kao konja", što god to značilo, dobro znam što to znači, o specifičnim udvaračkim navikama bosanskoposavskih mužjaka (doš'o moj stari staroj, uz'o novine i još ih naopako okren'o jer nije znao čitat. a ona jadna pomislila 'gle učena čovjeka' i otišla za budaletinu). Majke mi, ne izmišljam. Onda sam saznala i da se prije podneva pije bijelo vino, a poslijepodne konjak.
Pa sam izašla van gdje me dočekala prvo ciganka s pekinezerom (pekinezerom?!), a potom i jedna mlada ciganka utegnuta u Victoria Beckham trapke koja mi je ponudila da mi gata. Kad sam joj rekla da sori, al fakat ni kune u džepu nemam, onda mi je rekla da će mi ovaj put za džabe, a drugi put ću joj platit nešto. Tu sam pukla i rekla, ajd stara, gataj, i u tri minute saznala da sam važna osoba koja će nešto jako ibervažno napraviti i da imam dobro srce. Kad je vidim drugi put, majke mi ću joj neš dat. Međutim, tetka koja tam dijeli neke letke il nešto me napala da kaj ja pričam s njom, da su to ciganska posla, da pogle je kak izgleda i kak je obučena, da ovo da ono i da kaj mi je rekla. Ispalo je, naime, da je njoj obećala neko nasljedstvo, nešto, pa je sve otišlo vrit.

I onda sam takva nasmijana, umirući od smijeha u stvari, susrela par koji susrećem već mjesecima svako jutro. Dolaze do kompleksa poslovnih tornjeva i provedu par minuta u zagrljaju, i onda svatko svojim putem. Srećem ih već mjesecima i sad mi već dođe da ih pozdravim, mislim stvarno da je red.

No, moj tekst radi kojeg sam ovo pisala.
Želim i vama jedan ovakav dan.
Zagreb je najljepši nakon što ga opere kiša pa se počne presijavati onaj neukusni neon po pločnicima. Još je ljepši nakon kišnih večeri, kad prolaziš i gledaš lica nagurana u izlog nekog od kafića u centru, otvaraju se vrata, zapuhuje te dim, smijeh i poneka odbjegla rečenica...
Ona hoda Zrinjevcem. Ima na zagrebačkim ulicama mnogo ljepših djevojaka od nje, samopouzdanijih, blještavijih, onih koje svoju ljepotu nose kao manifest. Plavokosa je, ne pretjerano lijepa - obična. Obične duge plave kose, običnih crta lica, običnog tijela utegnutog u traperice. Nekog običnog dana, recimo da je dan, a ne večer, i da nije upravo prestala padati kiša, i da moj voljeni Zagreb nije neočekivano bljesnuo, da žurim nekamo, da jednostavno ne gledam..., prošla bi pored mene neprimjećena. Ali Zagreb je savršen, od lokvica vode pod mojim stopalima, do oblačnog neba prošaranog sivim, kao da je to nekakva crno-bijela fotografija, kulisa, a ne nebo, ja imam svo vrijeme na svijetu da s noge na nogu prođem po jednoj od svojih najdražih zagrebačkih ulica, do Glavnog kolodvora, dovoljno sam umorna da mi je glava blaženo prazna, dovoljno sam sretna jer je sve nekako na mjestu, kako bi trebalo biti, i ona mi upada u kadar. Škljoc.
Obična djevojka. Traperice, nimalo šminke, kišobran. Dotjerana, ali ne onako "zagrebački". Nekako - neprimjetno. Zvoni joj mobitel. Približavamo se jedna drugoj, ona po torbici traži mobitel, ja šetuckam s noge na nogu i igram se pogađanja. Tko je zove? Kamo ide? Možda prijateljica. Možda dečko. Možda mama.
Uzima mobitel i smije se u zrak. Ima različitih osmijeha. Glasnih, hihotavih, unjkavih, rezerviranih, tihih, onih stisnutih duboko u usne, onih lažnih, prevarenih, umornih, nasilu istjeranih... A ima i ona rijetka vrsta osmijeha, kad se prvo nasmiju oči, pa obrve i osmijeh se spušta kao zavjesa, prvo na lice, pa na vrat, pa na čitavo tijelo, koje se promatraču na očigled opušta, sve do koraka koji odjednom zapleše po pokisloj ulici. Škljoc.
Ah, igram se pogađanja dalje, ide na prvi dejt. Glas joj titra, nasmijan, vedar, radostan. Sigurno je On. Sigurna sam. Pravim se da me zanima raspored letova na izlogu turističke agencije, a zapravo čekam da prođe pored mene, da otkrijem jesam li u pravu, je li to On s druge strane, taj mogući, potencijalni On, taj netko tko se možda jučer pojavio u njenom životu i natjerao joj smijeh u stopala.
Dobro, dobro - govori ona u slušalicu - čekat ću te, nije bed, stvarno.
Sad se i ja smješkam, onako, možda nije prvi dejt, možda je to rijedak primjer prave ljubavi.
Neki joj se dečko brzo približava iza leđa. Hm.
Poklapa joj rukama oči. Iznenađena je, zbunjena, gleda u slušalicu. Odjednom, iz nje provaljuje smijeh. On se također smije, običan dečko, obična cura, obična večer u po ničemu posebnome gradu.
Htio sam te iznenaditi, govori joj.
Gdje bi htjela ići? pita je.
Definitivno je prvi dejt, zaključujem. Nisu se poljubili, ali stvarno je pitanje trenutka. On ne skida pogled s nje, ona je onako, stidljivo, pognula glavu i gleda ga kroz kosu.
Gledam ih dok odlaze prema Trgu. Prsti im se ovlaš dodiruju, onako, kao slučajno.
I odjednom, nešto je čudno - u gomili ljudi, samo su oni vidljivi dok plešu pločnikom.

Kako često uspiješ vidjeti početak ljubavi, i čežnju, i iščekivanje i radost i - nadu?

- 17:05 - Komentiraj (10) - Printaj - #

14.03.2009., subota

rahatli does self help, II. dio

KAKO POSTATI GURU U 10 LAKIH KORAKA

1. Guru se stvara, a ne rađa. Dobro, poneki se i rode (vidi pod: Dalaj Lama), ali mali guru za široku primjenu, oliti u daljnjem tekstu "Guru za po doma" se sasvim pristojno da uzgojiti u relativno normalnim uvjetima, uz odgovarajući postotak vlage i na određenom kompostu. Idealan kompost za uzgoj gurua je traumatična, disfunkcionalna obitelj. Teško djetinjstvo najbolje je okruženje za uzgoj gurua: dat će mu potreban patnički pogled u daljinu kad bude pričao o "emanaciji ljubavi" i "sveprožimajućoj svijesti". U tim trenutcima može slušateljstvo dovesti do grcanja u suzama spomenom teških momenata nedostatka roditeljske ljubavi i razumijevanja, potpune samoće i izoliranosti od društva jer ga je sve to, naglasit će dramatično, sa sjajem u očima, dovelo korak bliže istinskom osjećanju božje ruke na zemlji. Nemate teško djetinjstvo? Dobro. Možda vas mama nije pustila da s 12 godina odete na koncert Ramonesa našminkani kao da je fašnik, a ne ljeto u Zagrebu. Ili ste možda čitavu osnovnu školu nosili naočale, zbog čeg su vas druga djeca zvali Ćoro. Ili ste bili najviši u razredu. Oni koji su kao klinci imali višak kilograma, zbog čeg su uvijek stajali u kutu i izbjegli šlatanja pomahnitalih razrednih mužjaka idealni su fitness gurui, recimo. Nije nužna duboka trauma - iako je dobro došla i iskoristiva - da biste bili dobar guru. Uzmite bilo koji otužan ili gadnjikav događaj u životu i pretvorite ga u osobnu mantru. Primjerice, "spoznao sam ljepotu života kroz prizmu eminentne smrtnosti nakon što mi je uginuo papagaj Miki".

2. Ako ste ambiciozan roditelj, svoje ćete dijete usmjeravati prema pozivu gurua najkasnije u srednjoj školi. Nemojte mu ili joj, naravno, odmah reći da ga spremate za to časno zvanje. Tutnite mu u ruke Aleistera Crowleyja. Ili knjigu o Tarotu. Začinite s malo Baudleairea i Rimbauda, ubacite pokoji tečaj samorazvoja (radi bolje koncentracije u školi, naravno), dva naramka Fromma i zažmirite na prve znakove lakih droga u kući. Pa kome je, uostalom, malo marihuane naškodilo? Alkohol ionako svi piju, a LSD je svatko probao barem jednom. Ili dvaput. Ili opetovano. Potičite njegov tinejdžerski angst. Kupujte djetetu samo crnu odjeću. Razgovarajte s njim ili njom o besmislu života, nafilajte svoj podmladak nerazumljivim filozofskim citatima i pustite ga u svijet. I najvažnije: potičite dijete na poeziju. Dobro, većina tinejdžera piše pjesme koje bi se dale objaviti u zbirci prigodnog naslova "I hate myself and want to die", ali praksa je važna. Sad kad imate sve elemente dobrog gurua, budite mirni: ostalo će se riješiti samo po sebi.

3. Fakultet je ključan: od malena stvarajte veze i poznanstva koja će vam omogućiti da svoje voljeno dijete upišete na Filozofski fakultet, smjer indologija i filozofija. Nemojte okom trepnuti kada vam dijete ode u Hare Krishne. Nitko se ionako tamo ne zadrži poslije 20. godine, a malo obijanja vrata s prodavanjem sabranih misli iz Baghavat Gite nikome neće škoditi. Neka upozna i Jehovine svjedoke - oni će ga naučiti upornosti. Kupite mu knjige Davida Ickea - razgovarajte s njim o pojavi gmazova među ljudima. Dopustite svojem budućem guruu da kući dovodi raznorazne čupave prijatelje, raznih agregatnih stanja. Na poslijetku, to su njegovi prijatelji s Fakulteta. Ako ste budući guru koji ovo čita, nije kasno da bilo što od navedenog provedete odmah. Skraćena verzija studiranja guruizma uključuje najmanje jednu obavljenu radionicu joge, dva tečaja bubnjanja u krugu, jedan šamanski obred, jedan uspješan i jedan neuspješan pokušaj hoda po žeravici, jedan tečaj transcedentalne meditacije i najmanje jednu poznatu osobu iz neke sekte. Kad to obavite, svakako prionite poslu prizivanja duhova - barem dok se prvi ne javi.

4. Guru treba poraditi na osobnom imidžu. Točnije, mora djelovati kao da ga uopće nema. To je, naravno, samo dojam neupućenog promatrača. U stvarnosti je zapušten look mučenika pomno isplaniran i odabran. Nemojte pretjerivati: prvi put kad vam netko tutne kunu u ruku a da ga niste upoznali sa svjetlošću Božjom, pretjerali ste.

5. Sad kad ste obavili školovanje i prepripremu za gurua, možete se baciti na specijalizaciju. Biti guru je zahtjevno, pogotovo danas kad ih je toliko na tržištu. Tri su ključne stvari za uspjeh: koncentracija, koncentracija, koncentracija. Morate imati plan i program. Razmislite o tome što ćete napisati na svoj letak ili plakat. Mora biti nešto pamtljivo, primjerice, Radionica unutarnjeg mira, Radionica neonutricionizma, Tečaj emanacijskog deprogramiranja, Povratak kultu divljeg papra... Ako imate malo PR-ovskog duha, usmjerit ćete svoj program ka 2012. godini. Radionice pripreme za smak svijeta, radionice dolaska 2012., propagiranje brzinskog osvještenja, pomoć da božjom ljubavi pobijedite recesiju... takve stvari prolaze.

6. Slavni gurui propagiraju smak svijeta otkako je pisane povijesti. Međutim, stvarno slavni gurui, megagurui, uzori svakog gurua koji drži do sebe, jako paze da ne otkrivaju datum istog. Jer, ako se stvarno zakačite na 2012. i nadolazeći Armagedon, što ćete 1.1. 2013. ako se isti ne dogodi? Izgubili ste kredibilitet i kao prekognicist i kao duhovni učitelj! Morat ćete se ponovno izmisliti gostovanjem u nekom talk showu i uvjeravanjem dokonih domaćica da ste u jednoj spiritističkoj seansi prizvali duh Williama Shakespearea! Ili ćete završiti na EZO TV-u uvjeravajući iste dokone domaćice da će im se djeca sretno poudavati, a muž okaniti kladionice. To isto može biti unosno, ali vjerujte mi, želite to izbjeći. Budite neodređeni. Smak svijeta će doći, to je neosporno, ali kada se crni vođa istoka uroti protiv duhovnog poglavara zapada u gradu na 2 crvene rijeke i u trenutku kada jutarnja zvijezda izađe uvečer. Takve stvari želite govoriti svojoj sljedbi. Svijet ide svome kraju, sve se mijenja, jedino mijena stalna jest, ići ćeš vratiti se nećeš poginuti. Ni u ludilu ne spominjite datume.

7. Svaki guru ima svoju Meku. Otputujte nekamo, makar do Kulen Vakufa. Pričajte mistične priče o svojem putovanju i boravku. Spomenite mračne sile s kojima ste se borili, čudesna prikazanja, otkriće svog puta. Zatražite od svoje sljedbe da barem jednom odu u Kulen Vakuf. Ako se ne vrate s nekom čudesnom pričom, izopćite ih za primjer drugima.

8. Gurui su ekscentrični. Dok još imate dnevni posao, odnosno dok se biznis s guruizmom još nije zahuktao, potrudite se ostaviti dobre citate za buduću biografiju. Primjerice, na poslu odbijte sjediti u prostoriji u kojoj se nalazi i vješalica za kapute jer vam to razjebava qi, a i nije po Feng shuiju. Povremeno se na sastancima, dok ostali bulje u powerpoint prezentaciju, poigrajte s kristalima. Zavrištite ako ih netko pokuša dotaknuti i spomenite da sad morate tri mjeseca obredno čistiti rečene kristale. Zatražite slobodan dan na svaki puni mjesec jer je "to vaše vrijeme za duhovnu obnovu". U razgovoru budite blago odsutni, a kada se od vas zatraži mišljenje o, primjerice, brand managementu, duboko uzdahnite, zagledajte se u daljinu i recite nešto poput "to je sve tako profano, pravi smisao je u neizrečenom". Na zajedničkim kavama s kolegama pijte isključivo čaj mozambijske žalfije jer vam on "otvara četvrtu čakru".

9. U govoru koristite fraze poput "eskalacija duhovnosti", "emanentna ljubopitljivost", "slavljenje životnosti", "božanska iskra", "čudesnost kreacije" i slično. Dok ih izgovarajte, vježbajte pogled u daljinu, iznad glave sugovornika, a povremeno se zabuljite sugovorniku u oči i manijakalno mašite rukama.

10. Vi vidite entitete. Razgovarate s njima. Kad, primjerice, kupujete stan, uđite u njega s viskom i provjerite svaki kut. Ponekad objavite pastvi da su vam entiteti savjetovali povlačenje zbog duhovne obnove. Upoznajte svoje bližnje sa svojim duhovnim čuvarima. Redovito se ponašajte kao da je još netko osim vas u prostoriji. Povremeno možete i uplašiti ljude spominjanjem neraspadnutih mrtvaca koji su svuda oko vas. Povremeno prasnite u ničim izazvan smijeh, a kad vas upitaju koji vam je vrag, recite da vam je duh pokojnog Dušana iz ranije spomenutog Kulen Vakufa ispričao dobar vic. Samo nemojte pretjerivati - nemali broj gurua ima velikih problema s dokazivanjem duševnog zdravlja.

Napomena: Autorica je samoprozvani treehugger, ezoterik i duhovni putnik. Niti jednom guru nije nauđeno prilikom pisanja ovog teksta.
- 23:50 - Komentiraj (7) - Printaj - #

10.03.2009., utorak

rahatli does self help, I. dio

10 BRZIH NAČINA DA SI SJEBETE DAN

1. Po jutru se dan poznaje, a tko rano rani, dvije sreće grabi. Počnite tako što ćete snuzati do besvijesti. Ako vam je zadnji trenutak za ustajanje 7 ujutro, znači ako je 7 ujutro posljednji tren da se spremite, operete, pojedete i sve ostalo u punom trku, i uhvatite autobus, ustanite u 7 i 20. Prokunite zlu sudbinu i usput se upitajte zašto niste dobili na lotu ili se udali za Luku Rajića, Romana Abramoviča ili barem za nekog od braće Mamić. Stavite grijati vodu za kavu u mikrovalnu. Nemojte pritom izvaditi metalnu žličicu. Dok perete zube, registrirajte čudne zvukove iz kuhinje. Zaključite da to muž i dijete kvare neki vitalni dio opreme i uskočite pod tuš. Glasno opsujte jer ste opet polupospani otvorili hladnu vodu. Otvorite vruću. Opsujte još glasnije. Izađite iz kade i shvatite da niste uzeli ručnik. Navucite na mokrog sebe odjeću. Uđite u kuhinju i shvatite da ste upokojili mikrovalnu. Prokunite sve bogove kojih se možete sjetiti i ponovno se upitajte zašto niste nikad dobili makar četvorku na lotu. Uputite urokljiv pogled suprugu kad vam Dotičnik kaže da je to zato što nikad niste uplatili listić. Spalite jezik prekipućom kavom. Shvatite da ste zakasnili na autobus koji ste mislili stići i usporite. Imate 20 minuta mira - pustite si zaboravljenu epizodu Seks i grada. Zadubite se u probleme Carrie i ekipe i polako ispijte kavu. O shit, propustili ste i sljedeći autobus. Znači, čeka vas 20 minuta duže tandrkanje po svim okolozagrebačkim selima.

2. U javnom gradskom prijevozu obraćajte pažnju na ljude oko sebe. Izvadite mp3 player iz ušiju. Širom otvorite oči. Stavite naočale. Na kraju krajeva, svijet je lijepo mjesto, čudesno, čarobno, fantastično, na svakom ćošku očekuje vas neki genijalan prizor. Evo, ovaj gospodin ispred vas, nije li on predivan prizor? Pogledajte kako zdušno kopa nos? I još puše kroz nosnice da bi potjerao balu bliže izlazu? Ne bi li bilo šteta to propustiti? I njegov izraz lica kad napipa šmrklj i izvuče ga iz nosnice? I... trenutak kada ga oprezno lijepi na rukohvat! Oh, sreće, oh veselja! S gađenjem podignite ruku s rukohvata usput se pitajuć tko je sve lijepio svoje bale po njemu. U tom trenutku, naravno, tramvaj će zakočiti, a vi ćete se naći u zagrljaju neke oštrogledajuće gospođe s cekerima. Ispričajte se, otrpite prodiku o divnim prošlim vremenima i njezin prezira pun pogled. Svijet je, na poslijetku, čudesno i fantastično mjesto.

3. Postavka "save" je za luzere. Tko je, za boga miloga, vidio snimati dokument na kojem radiš? U ovom trenutku preostaje vam nekoliko opcija: recimo da ste radili kod kuće i da ste si dokument (od svojih 20-ak stranica) poslali na mail. Otvorite dokument s maila. Nemojte ga nikako spremati na hard. Radite na njemu. Dovršite ga. Kliknite save. Ugasite dokument. U trenutku gašenja shvatite da je vaš cjelodnevni rad nestao u bespućima temp foldera. Nazovite tehničku podršku. Otrpite 15-minutne šale na svoj račun. Molite. Preklinjite. Pomirite se sa sudbinom. Ili - imate glupu naviku da si na poslu puštate glazbu. I da tapkate stopalom u ritmu. I da istim tim stopalom klepnete prekidač produžnog. I ugasili računalo. I izgubili sve na čemu ste radili.

4. Glede one glazbe koju slušate na poslu: pustite si nešto, dubokoumno. Promišljeno. Osjećajno. Nešto sa... smislom. Sastavite štoviše playlistu isključivo od manično-depresivnih singer-songwritera koji pjevaju o životu, ljubavi, gubitku, smislu, besmislu, tuzi i suicidu. Podesite postavke na repeat. Potražite riječi na netu. Pročitajte riječi. Suosjećajte s autorom. Prisjetite se vlastite traumatične priče. Uživite se u nju. Zamišljeno se zapiljite u daljinu i počnite, suznih očiju, propitkivati smisao. Sebe. Svijet.

5. Navečer iskoristite sve prednosti MaxTV-a. Na poslijetku, plaćate ga svaki mjesec silne novce da bi vam, jer mu je tako puhnulo, izbrisao pola snimljenih filmova. I da filmovi koje posuđujete iz videoteke imaju crtu posred ekrana zbog čega morate resetirati prokleti stroj. I da vam neki put jednostavno zablokira - iz nepoznatih razloga. Dakle, imate to krasno dostignuće moderne tehnologije i iskoristite ga. Snimite Dnevnik RTL-a. Pa Dnevnik NoveTV. I središnji dnevnik HTV-a. Pogledajte ih. Poslušajte sve te pametne izjave. Razmislite o mudrim riječima Luke Bebića. Nikako ne propustite čuti katastrofične prognoze o svojoj budućnosti. Pogledajte Otvoreno. Ako izdržite budni do kraja, suspregnite poriv da ga presiječete nekom starom epizodom Uvoda u anatomiju. Razmislite o krizi. O recesiji. O globalnoj depresiji. O nadolazećoj turističkoj sezoni. O rebalansu proračuna. Poslušajte izvješća s burze. Pošaljite SMS prijatelju koji još nije povukao svoje dionice s iste. Budući da i prijatelj gleda Otvoreno i budan je, upustite se u polusatno razmatranje o implikacijama krize na svakodnevni život Hrvata. Razmotrite sve najcrnje scenarije. Prisjetite se svih za koje ste u posljednjih mjesec dana čuli da su ostali bez posla.

6. Sada je trenutak da otvorite svu poštu koju ste posljednjih tjedana čuvali za trenutak kada ćete biti dovoljno dobre volje da biste se s njom suočili. Počnite s pismima banaka. Otvorite ga, pročitajte onaj dio u kojem vas banka obavještava da je vaša rata ponovno nešto veća. Prisjetite se da je u posljednjih godinu dana vaša banka povećala ratu vašeg stambenog kredita za 1300 kuna. Upustite se u računicu, što ako banka poveća kamate? Izračunajte ratu u tom slučaju. Kontemplirajte bacanje s drugog kata, ali shvatite da biste, u najgorem slučaju, sjebali susjedu novi BMW. Glasno se zapitajte zašto niste dobili na lotu. Uputite urokljiv pogled suprugu koji vam dobaci, po drugi put u danu, da je to zato što nikad ne uplaćujete listić. Recite Dotičniku da je to zato što nemate love za listić jer već drugi mjesec za redom živite na karticu.

7. Otvorite svoj mail. Puno prijatelja misli na vas, to je divno. Otvorite svaki mail, posve nekritično. Kontemplirajte o povećanju penisa, iako isti nedvojbeno nemate. Odgovorite Musi Kwahageu u Zimbabve koji vas obavještava da za samo 1000 eura možete postati milijunaš jer on ima neku kompliciranu shemu za izvlačenje para iz države. Otvorite svaki powerpoint. Razmislite o jadnoj djevojčici koja već osam godina ima 12 godina i već osam godina skuplja lovu od Microsofta i AOL-a. Proslijedite ga prijateljima. Svim prijateljima. Proslijedite i mailove u kojima vas se obavještava da ste dobili vilu sretnih financija, samo je morate proslijediti na milijun adresa. Guglajte "make money online". Pretplatite se na sve newslettere redom. Otvorite mail s attachmentom čudne ekstenzije. Glasno opsujte kad shvatite da ste si upravo instalirali virus.

8. Najbolji način da izgubite glazbenu kolekciju jest da je vi održavate. To jest, iako će vam suprug nekoliko puta reći da je pametno čuvati sve na D disku, vi uporno ponavljajte da vam se to ne da i držite je na E disku. Jer, uistinu, u čem je razlika? Nemojte reagirati kad vam suprug kaže da mora obaviti neku instalaciju na E disku. Ni ne trepnite kad vas izvijesti da mora obaviti provjeru sustava. Glasno zajaučite kad vas izvijesti da je sve s E diska nepovratno nestalo. Psujte i kunite.

9. Zamolite dijete da spremi igračke u 7 navečer. U 8 zaprijetite sankcijama. U 8.30 uđite u sobu i skinite sve bogove s neba. U 9 dođite pregovarati. U 9.30 ponudite mito. U 10 sami pospremite igračke sveudilj psujući samog sebe i kako se date navući na istu foru dan za danom. Glasno se zapitajte zašto nemate dadilju. Prostrijelite supruga pogledom kad vam kaže da ste ideološki protiv dadilja. Zajaučite zašto nikad niste dobili na lotu i gađajte supruga papučom kad vas, po treći put u danu, podsjeti da je to zato što nikada ne uplaćujete listić. Kontemplirajte odlazak u sportsku kladionicu. Nadurite se na supruga kad vam Dotičnik kaže da to nije dobra ideja jer nije realno da ćete na uloženih 5 kuna dobiti 5000, kako obično izgledaju vaše oklade.

10. U 11 navečer skuhajte si kavu. Prvu. U ponoć skuhajte još jednu. U 1 u noći drugu. U 3 ujutro otvorite blog editor i krenite pisati jer je sad i pticama koje ćurliću pod vašim prozorom jasno da i 46. noć za redom spavanja nema. Dok otvarate blog editor, budite bolno svjesni da ujutro ponavljate igrokaz s kašnjenjem na autobus. Prokunite svoju zlu sreću i glasno se zapitajte zašto nikad niste dobili na lotu. Razočarano pogledajte davno usnulog supruga koji vam ovoga puta ne može dobaciti da je to zato što nikada ne uplaćujete prokleti listić i upitajte se kamo vam je pobjegla mladost kad čovjek spava u ovo doba.


Disklejmer: likovi su posve izmišljeni.
- 04:20 - Komentiraj (10) - Printaj - #

09.03.2009., ponedjeljak

Oblaci. Sivi, teški oblaci. I vjetar. Bezvezan dan, uglavnom. Kolodvor, kao i svaki drugi dan. Umorni ljudi, žene otečenih nogu, jedan srednjoškolski profesor koji uvijek lista novine, jedna žena za koju sam tri mjeseca bila uvjerena da je muškarac, mladi trkač, vozač koji - baš kao i uvijek - kreće minutu prerano.
Bezvezan dan. Namjestila sam se na drijemež, pogasila sve životne funkcije. A onda, eksplozija. Ispod debelih, teških oblaka sunce je tuklo ravno u čelo mojeg autobusa. Žuto, narančasto, crveno, živo ispod sivih oblaka, ispod hladnog vjetra, ispod kiše. Eksplozija na nebu. Plamen.
Osvrnula sam se po autobusu, ravnodušna lica mojih suputnika, psovke vozača, umorna lica vozača u automobilima oko nas, nezainteresirani pješaci. A ipak - znala sam - postoji netko tko gleda. To je dobra stvar, taj sugledatelj, ma kako daleko bio. Taj netko tko bude jednako opčinjen jednim običnim nebeskim divljanjem, jednako začaran, jednako bez daha.

-----

Razmišljam danas o dvije stvari: bilo bi dobro, stvarno dobro da meteorolozi oko osam navečer najave te vjetrove, kiše, snijeg u gorju, šta već i ubace: "sunce sutra zalazi u 17:50, potencijalno fantastični zalasci sunca".

Druga stvar: mislim da bi prijatelji trebali prekidati/rješavati sukobe jednako kao i parovi. "Nije stvar u tebi, ti si divna osoba, stvar je u meni" ili "u ovom trenutku svog života nisam spreman/a na bliske odnose, ali uvijek možemo tulumariti". Takve stvari. Brijem da bi to riješilo podosta problema.
- 19:48 - Komentiraj (5) - Printaj - #

07.03.2009., subota

nostalgija

nostalgija je super stvar - sve dok ne sretneš ljude iz vremena koje budi nostalgiju. sve dok se likovi iz priča ne materijaliziraju ispred tebe. onda nostalgija naglo postane... pa postane nešto kiselo, što je fora samo u ideji, nikako ne u realizaciji.

jednog dana ovo će razdoblje života biti priča koja budi nostalgiju. i pričat ću ljudima iz tadašnje sadašnjosti priče o ovoj sadašnjosti, i današnji će živi ljudi biti samo siluete. do prve prilike, dok ne naletim na neku od oživljenih silueta pa me podsjete na neke zaboravljene boje sadašnjosti, dok mi ne daju pravu perspektivu.
- 13:44 - Komentiraj (6) - Printaj - #

03.03.2009., utorak

25 glupih i nepotrebih činjenica o meni... zato jer mi se piše:)

Da, to je fora s fejsa. I da, pisala sam je već ondje, ali glupo sam napisala pa ću sad opet. Jer mi se piše, jer sam u skribomanskoj fazi i jer ono kaj uistinu pišem još ne želim objavljivati. I jer je ovo moj blog i jer me baš briga:)

1. Kad sam se rodila, deda mi je iz neke strane zemlje u kojoj je tad bio (mislim da je riječ o Austriji) donio plišanog pesa. Smeđeg. Vidjela sam slike, stvarno je ta stvarca nekoć ličila na pesa, međutim, od tad je prošlo 31 i nešto sitno godina i ja i dalje imam istog pesa. Više ne spavam s njim, istina, ali zato mi sad stoji iznad uzglavlja kreveta. Zove se Dina. Dina je prošla sve moje bolesti samnom pa je tako, zbog posljedica istih bolesti kod djece, nekoliko puta prana u veš mašini. Jednom je ostavljena u MUP-u u Petrinjskoj zbog čeg je stara morala ishodovati da je u pola 9 dežurni policajac pusti unutra (mislim da su čarobne riječi bile: hoćete joj vi objasniti da ne može?), prošla je sve moje stanove samnom i dan danas je - oke, trebala bih se sramiti tog priznanja, ali kaj sad - prva stvar koju zgrabim kad sam na dnu dna.

2. Oduvijek imam čudne navike spavanja. Ako je vjerovati starcima, a valjda su donekle mjerodavni, i kao beba sam se budila u čudna doba noći. Što je dobro - zbog te navike nisam propustila auroru iznad Zagreba početkom devedesetih. Što sam starija, te su navike bizarnije. Zadnjih mjesec dana budim se usred noći da bih pisala ili zabilježila što sam sanjala. S druge strane, mogu zaspati stojećki, u kadi, na klupi, na podu, na zvučniku usred partyja, u autobusu... odspavam 20 minuta i probudim se regenerirana kao da sam spavala čitavu noć.

3. Imam posebne prohtjeve glede mjesta spavanja, točnije jedan poseban prohtjev: moram vidjeti kroz prozor. Idealno, prozor je pored kreveta (zato obožavam motovunsku sobu). Ako ne može tako, a onda iz kreveta moram vidjeti kroz prozor. Najbolje spavam zapravo vani, na otvorenom. Ne smeta me tvrda zemlja, ne smetaju me komarci, ne smeta me ništa u stvari. Jednom sam čitavo ljeto spavala vani, u mreži. Najbolje spavanje ikad. E da, i obožavam spavati kraj otvorenog prozora.

4. Nekoliko je osoba presudno odredilo moj život i neizmjerno sam im zahvalna na tome. Jedna od tih osoba je moj djed koji je imao bezgranično strpljenje kada je bila riječ o kopanju po astrološkom atlasu i traženju odgovarajućih zvijezda na nebu. I općenito je bio sjajan lik. Moja prva ozbiljna, zapravo jedina veza prije braka - dečko toliko temeljito sjeban i čudan da mi dan danas nije jasno kako sam mislila da je to prava stvar za mene, ali dugo sam bila uvjerena da je on taj za mene, najbolji, jedini... Naravno, bio je sve samo ne to, ali u cijelom tom džumbusu loših uspomena koje su došle kasnije, imam i neke lijepe uspomene prve zaljubljenosti zbog koje sam mjesecima hodala po nebu. Treća osoba je moja nekad najbolja prijateljica, cimerica, jedno vrijeme najbliža osoba na svijetu. Nije više dio mog života, možda više nikada ni neće biti, ali ono vrijeme koje smo provele družeći se stvarno je dragocjeno - još i danas ponekad razgovaram s njom u glavi kada nisam sigurna u neku odluku. I ne mislim da je to loše niti nostalgično - iskreno vjerujem da su ljudi koji su nam toliko važni u jednom razdoblju života na neki način uvijek ostanu važni. Četvrta osoba isto više nije dio mog života - bile smo bliske i dobre, ali naučila me smijati se. A to je stvarno dobar dar.

5. Život sam uredila prema duhovnim zakonima koje smatram istinitima. Da, ja sam tree hugger, brijem na energije, vjerujem da ništa nije slučajno, vjerujem u smisao i zakone, i totalno mi je svejedno što je to danas nepopularno.

6. Rijetko pišem o svom sinu jer jednostavno ne želim to dijeliti sa svekolikim blogovskim pučanstvom. A on je točka oko koje se vrti moj svemir, bez obzira na sva moja lutanja.

7. Maštam o tome da vidim auroru borealis uživo. Znam sve, gdje, kada, kako, samo nikako skupiti novac. Ali budem, to je jedna od iskrenih želja koje ću si ispuniti. I želim uživo vidjeti erupciju vulkana. Ne stajati na istoj, ali biti dovoljno blizu d a je vidim.

8. Obožavam potpuno beskorisne poklone. Da, raduje me knjiga, obožavam kad mi netko isprži CD, ali najdraži su mi beskorisni pokloni s kojima ne možeš ama baš ništa. Razglednice, kamenčići, gluposti. Fotografije, recimo. Samo da nije korisno.

9. Mrzim sebe vidjeti na slikama. Nefotogenična sam strašno, na svim slikama izgledam čudno jer uvijek iskopam neku nezamislivo retardiranu facu ili pak imam izraz lica "kako meni sada ovo sve ide na živce". Ne volim se slikati i bok. Ali volim fotografije, trenutno mi je desktop zatrpan fotkama koje želim razviti do velikog formata i staviti na zid.

10. Čini mi se da sam možda ovisna o adrenalinu. Volim novinarski posao jer je u velikoj mjeri takav, adrenalinski, a i zato što je jedinstven posao na svijetu kada je riječ o upoznavanju novih ljudi, o saznavanju stvari koje možda ne bih saznala, o novim iskustvima. Volim svoje hobije jer su takvi. Volim kad su stvari nabrijane, kad se nižu događaji jedan za drugim i volim kad je gužva, muving, kad se svašta nešto događa - u takvim situacijama sam najbolja, mirna, najstrplljivija. Živčana i nemirna postanem kad se ne dešava ama baš ništa.

11. O-bo-ža-vam kavu. Obožavam. Instant, nesicu, pravu tursku, sve vrste pržene kave, sve. Kava je od bogova, majke mi. Kava je najbolje nešto što postoji. Ne bih je smjela piti u tolikim količinama u kojima je pijem jer mi podivlja vegetativni živčani sustav, ali obožavam je. Frendovi mi s putovanja često donose razne vrste kava - to mi je najdraži poklon ikad.

12. Treniram boks. Da, boks. Mislim da je to najbolja stvar ikad - za mene. Ništa me toliko ne iscrpi niti toliko napuni energijom. Dobro, postoje stvari koje me pune energijom, ali boks je sjajan po tom pitanju.

13. Obožavam ljutu hranu. Kinesku, i općenito istočnjačku klopu. Samo da je ljuto, kiselo, začinjeno.

14. Najbolji izlazak koji mogu zamisliti uključivao bi gitaru, toplo vrijeme, nekakvu cugu, ali ne za ubijanje, nego onak, za gušt i cjelonoćnu zajebanciju negdje vani. Ili, sjesti u auto i odvesti se na vrh Sljemena, uz dobru mjuzu u autu (i dobro društvu u autu) i cjelonoćnu zajebanciju, pjevanje, smijanje, nešto. Volim izlaziti na koncerte, volim zaružiti po klubovima, ali ne volim one izlaske gdje se u jednoj večeri izmjeni 10 birceva i tri kluba. Više cijenim dobru noć s petoro dragih ljudi, nego nekakvu dernjavu sa 100 nepoznatih. Iako i to ima svog šarma, ali eto, moj idealan izlazak ipak se vrti oko toga da sam vani, s par ljudi koje stvarno volim.

15. Jedna od najljepših uspomena vezana je uz Božić sredinom devedesetih - mislim da je 1997. u igri - kad je neočekivano (neočekivano jer su meteorolozi rekli drugačije) pao snijeg i ja sam plesala po Zrinjevcu samo u nekakvoj bijeloj košulji, ni trijezna ni pijana, i sjećam se da sam bila najsretnija na svijetu.

16. Najdraži film ikad mi je Cabaret. Znam da postoje bolji i značajniji filmovi i da će me bilo koji filmofil na ovu izjavu vjerojatno popljuvati, ali obožavam taj film. Prvi put sam ga gledala u dosta čudnim okolnostima: imala sam nekih 15 ili manje, bila je Badnja večer i bila sam sama doma, a Cabaret je bio na nekom njemačkom satelitskom programu. Nisam razumjela riječi, ali sam bila totalno fascinirana. I gledala sam ga od tada više puta nego što mogu izbrojati i obožavam ga, znam ga napamet. Kad sam down, pustim si soundtrack filma i odvrtim ga cijelog u glavi. I inače sam sucker za mjuzikle, drugi najdraži mi je Moulin Rouge i djetinjasto obožavam Dirty dancing, posebno kad Patrick dođe i veli "nobody puts baby in the corner".

17. Ne znam točno zašto, ali oduvijek sam fascinirana vožnjom. Jedan frend i ja smo se znali vozikati satima (dobro, benzin je bio jeftiniji), tražiti mjesto na kojem nema nikakve rasvjete ni ljudi i tamo sjesti, piti kajjazam, Fantu i mljeti do iznemoglosti. Više nemam takvih frendova, to jest, nikome normalnom to ne pada na pamet.

18. Dobar dio života provela sam u kazalištu. Bila sam stvarno, stvarno loša glumica. I danas imam taj grč u sebi kad trebam nešto javno izvoditi, ali svejedno volim svaki dio stvaranja predstave. Mislim da bih bila dobra u bilo kojem poslu iza pozornice, ali nikada se nisam odvažila na to. Možda jednom...

19. Volim priče. Najdraža priča mi je Onda Mome Kapora, pa slijedi Hazarski rečnik i Ocean more. Svaku od njih može se popljuvati na milijun razina, ali ja ih svejedno volim. Najdraža knjiga ikad mi je Ako jedne zimske noći neki putnik... Knjiga koja me nasmijala, oduševila, fascinirala - sve u jednom. I kako to biva, i Ocean more i Ako jedne zimske noći neki putnik su ostali kod nekog tko ih ne vraća. Pa ti netko, ako ovo čitaš - vrati, molim te.

20. Imam neke čudne navike. Recimo, redovito se zaboravim obrisati kad izlazim iz kade pa onda kapam po stanu jer si zaboravim uzeti i stvari. I nosim novčanik jer sam dragome obećala da ću ga nositi, ali u njemu čuvam samo slipove od bankomata i račune, a lovu držim u stražnjem džepu hlača. I nikad sa sobom ne nosim više od 100 kuna. Ne znam zašto, navika valjda. Ne nosim ni kišobrane, ni ključeve.

21. Kronično sam neorganizirana. Zahvalna sam Gmailu na funkciji automatskog pamćenja adresa jer inače nikad ne bih sredila adresar. Brojeve zaboravim upisati u mobitel pa onda periodično imam akciju traženja broja koji sam izgubila. Zaboravljam na sat. Knjige su mi neorganizirane, glazbena kolekcija (oke, trenutno izgubljena) je također u kaosu, sve je u kaosu:)

22. Guilty pleasure mi je film "What dreams may come". Stvarno ga volim. I klapske pjesme spadaju u tu kategoriju. I pokoja pjesma Elton Johna. I dvije-tri Celine Dion. I čitanje babskih magazina.

23. Da imam nešto love, plovila bih. Htjela sam kao klinka ići na brod, bila sam već spremna, ali neki vrag se ispriječio. Sad to očito neću učiniti, ali voljela bih ploviti. Barem mjesec dana provesti na brodu, to bi bilo sjajno.

24. Iako sam povremeno logoreična kao sam vrag, donedavno sam bila zakopčana do grla. Grozno nešto. A sad ipak pričam, koliko toliko suvislo.

25. Obožavam Long Island Ice Tea. Najdraže piće IKAD. (To pišem za slučaj da se sretnemo negdje vani i poželite me opiti). Ima deci čistog alkohola. Taman.


- 19:38 - Komentiraj (14) - Printaj - #

02.03.2009., ponedjeljak

kako si ti postao tako sjajan?

Ponekad ga gledam dok spava. Prebaci rukice iznad glave i protegne se po krevetu, onako malen, a opet tako velik, mali dječak koji mi je još živo u sjećanju kao mala štruca koja je zaključila da je na maminim rukama najbolje i najudobnije i odlučno odbija biti bilo gdje drugdje.
Ponekad stanem pred njegovom sobom i gledam ga dok se igra, dok izmišlja priče (u malom žutom autiću vozi se, primjerice, opasni lopov koji ima tri pištolja i veeeeliku pušku i ima negdje tenk, ali je zaboravio gdje ga je parkirao).
Ponekad pokušavam biti ozbiljna i mrtvo ozbiljno isfurati neko ozbiljno "ne", a on nekako zna da nisam baš najsigurnija u to "ne" pa dođe, osloni glavu na mene i kaže "vidi me, umiljat!"
Ponekad, dok smo u parku, trebam apaurin i to onaj najjači, jer ga pokušavam pustiti da istražuje i skače i svašta nešto radi, ali on se odlučno sunovraća na glavu, pentra na vrh nečega, skače s čudnovatih visina, glumi Tarzana...
Jednom me crtao. Izgledala sam kao pauk, mislila sam, sve dok on nije kritički pogledao crtež i rekao, "mama, izgledaš kao dugovrati dinosaur" i zavitlao ga u smeće.
Tu i tamo moram odgovarati na čudna pitanja. Primjerice, lako razumije kako je nastao on i kako sam nastala ja, ali nikako shvatiti kako su uopće nastali ljudi. Dobro, i meni je trebalo dok sam shvatila kog me vraga pita. Bog je u stvari, kaže on, čarolija kao Transformersi, je li tako mama? I zašto Štulić kaže "vrag ti mater zemi", zašto jednostavno ne kaže "idi u pizdu materinu?" Ne znam sine, nije poetski, valjda.
Kad naraste, bit će policajac. Imat će ženu i ja ću smjeti čuvat njegovu djecu, ali neću im smjet dati sladoled prije ručka. I neće ta djeca smjeti spavati u njegovom krevetu (pametno), žena će kuhati i hraniti djecu, a on će čitati novine.
On ima sve odgovore i milijun pitanja. Zašto oko tramvajskih tračnica stoji kamenje? Kako avion uzleti? Zašto avioni ostavljaju bijeli trag na nebu? Kako radi puška? Koja je najveća životinja na svijetu? Kako izgleda rebro?
Danas smo ispregovarali 15 minuta igrica, 1 crtić i priču. "Sve to dobijem? Najdraža mamice, ti si najbolja na svijetu! Volim te koliko sva ostala djeca vole svoje mame, sve sam im to uzeo i sad samo ja tebe volim!"

Neću mu reći, ali ima me kako se sjeti. I može dobiti što god mu padne na pamet. Ali neću mu reći. Navodno je to dobro za karakter.
- 22:05 - Komentiraj (9) - Printaj - #
Od svih karakternih osobina kojima se kitimo, najviše cijenim znatiželju i iskrenost. Sve ostalo je nekako manje važno. Mislim čak i da bi u bračne zavjete (kada bi ljudi doista razmišljali o tome što izgovaraju pred matičarem/svećenikom/Elvisom) trebalo uglaviti rečenicu, umjesto one vječne ljubavi, poštovanja i tralala, da ćemo biti znatiželjni do kraja života. Naravno, nehumano padam na znatiželju koju drugi ljudi pokažu, ništa mi nije toliko sjajno i privlačno: ni nekakav sjajan, briljantan intelekt, ni emocionalne lepeze svega i svačega (u zadnje vrijeme stvarno slabo cijenim te emocionalne vatromete) ni nekakva čudesna postignuća. Samo znatiželja, čudesna, predivna znatiželja.

Nedavno sam s jednom bliskom osobom imala razgovor o tome zašto mislim da je nekakva uvjetno rečeno, romantična ljubav vječna, a prijateljstvo nije. U stvari ne mislim. Mislim da je oboje roba s rokom trajanja, priča koja ima svoj početak i svoj kraj. Ali isto tako mislim da se povremeno - istina, rijetko, ali ipak .- dogodi taj neki ispad u svemiru i nađe se dvoje ljudi, muškarac i žena, prijatelji, nebitno sada, dvoje ljudi, koji nekako uspijevaju upamtiti da je jedini način da stvar preživi taj da postavljaš pitanja. Milijun pitanja. I da budeš spreman čuti odgovore, ma kakvi oni bili. Mislim da se tako onda izbjegnu ti grozni ili kiseli krajevi. S druge strane, to je teško. Teško je biti prisutan i pratiti nečije promjene koje ti se možda sviđaju, a možda ne, i ne udariti na njih živom silom i tehnikom. Teško je neki put i pustiti tu drugu osobu da ode svojim putem. Ja samo mislim da je to ispravno, a da je sve ostalo umiranje na rate. Na puno rata, na onoliko rata koliko ima moj ljubljeni kredit za stan u švicarskim francima, fala na pitanju.

Kad smo kod umiranja, još jedna stvar koju bih zakonom zabranila je kompromis. Ne dogovor, kompromis. Ne ide mi u glavu kako itko može misliti da će osoba A (s rješenjem a) i osoba B (s rješenjem B) biti sretne i zadovoljne s rješenjem koje je pola a, a pola b, ali ništa potpuno i ništa do kraja. Zapadna civilizacija dala je sve od sebe ne bismo lil naučili pristajati na kompromise, a posebno me nervira kad se kompromisnost u odnosima smatra supervrlinom. I onda mi kažu da brak opstaje na kompromisima. Ili prijateljstvo. Ne bih rekla. Odnosi opstaju jer za druge ljude radimo ono što oni žele i što im je u određenom trenutku najpotrebnije, a ne ono što mi želimo. Kompromis je dioničarenje ljubavlju i prijateljstvom, a ljudi nisu dionice ni računi.
- 13:05 - Komentiraj (16) - Printaj - #