Oblaci. Sivi, teški oblaci. I vjetar. Bezvezan dan, uglavnom. Kolodvor, kao i svaki drugi dan. Umorni ljudi, žene otečenih nogu, jedan srednjoškolski profesor koji uvijek lista novine, jedna žena za koju sam tri mjeseca bila uvjerena da je muškarac, mladi trkač, vozač koji - baš kao i uvijek - kreće minutu prerano.
Bezvezan dan. Namjestila sam se na drijemež, pogasila sve životne funkcije. A onda, eksplozija. Ispod debelih, teških oblaka sunce je tuklo ravno u čelo mojeg autobusa. Žuto, narančasto, crveno, živo ispod sivih oblaka, ispod hladnog vjetra, ispod kiše. Eksplozija na nebu. Plamen.
Osvrnula sam se po autobusu, ravnodušna lica mojih suputnika, psovke vozača, umorna lica vozača u automobilima oko nas, nezainteresirani pješaci. A ipak - znala sam - postoji netko tko gleda. To je dobra stvar, taj sugledatelj, ma kako daleko bio. Taj netko tko bude jednako opčinjen jednim običnim nebeskim divljanjem, jednako začaran, jednako bez daha.
-----
Razmišljam danas o dvije stvari: bilo bi dobro, stvarno dobro da meteorolozi oko osam navečer najave te vjetrove, kiše, snijeg u gorju, šta već i ubace: "sunce sutra zalazi u 17:50, potencijalno fantastični zalasci sunca".
Druga stvar: mislim da bi prijatelji trebali prekidati/rješavati sukobe jednako kao i parovi. "Nije stvar u tebi, ti si divna osoba, stvar je u meni" ili "u ovom trenutku svog života nisam spreman/a na bliske odnose, ali uvijek možemo tulumariti". Takve stvari. Brijem da bi to riješilo podosta problema.
|
