Nestala je na predugo ovaj put.
Predobro je znam da mi njeni odlasci ne bi budili onaj tup osjećaj jeze u trbuhu. Ne straha - strah je osjećaj neizvjesnosti kad bi se nešto moglo dogoditi, a i ne mora. Jeza je onaj osjećaj kad ZNAŠ da se dogodilo. Ili da će se dogoditi. To je osjećaj izvjesnog, sigurnog užasa. Uzimam strah bilo kad, s malo mlijeka i cimeta za van, hvala lijepa. Jezu molim da me zaobiđe. Ali ne zaobilazi.
Kakav je osjećaj znati, pitala me. Kakav je osjećaj znati, vidjeti, razumjeti?
Užasan, rekla sam. Užasan, paralizirajuć, očajan. Jer vidiš, znaš i razumiješ, a ne možeš učiniti ništa.
Predobro je znam da me njeni nestanci ne bi tjerali da zivkam zajedničke poznanike.
I da me ne bi natjerali pogledati sve stranice novina. Pa i one koje prečesto preskačem.
Jeza.
Jeza je crnilo na obzoru, kad se diže vjetar, onaj ledeni vjetar koji te tjera da se skloniš, jeza je vlažan miris šume, jeza je osjećaj nemoći i užasa.
Nestala je na predugo. Skliznula je s obzora zastrašujuće prelako. Jednostavno je nestala. A kad ona nestane, onda zamete sve tragove. Nema je.
Jeza.
Vidjela sam je danas, na tren.
- Jesi živa? Glupo pitanje, znam. Glupo. Ali od stotinu pitanja koja su mi se rojila po glavi, mogla sam se sjetiti samo tog - jesi živa.
- Na žalost, glasio je odgovor.
|
