Od svih karakternih osobina kojima se kitimo, najviše cijenim znatiželju i iskrenost. Sve ostalo je nekako manje važno. Mislim čak i da bi u bračne zavjete (kada bi ljudi doista razmišljali o tome što izgovaraju pred matičarem/svećenikom/Elvisom) trebalo uglaviti rečenicu, umjesto one vječne ljubavi, poštovanja i tralala, da ćemo biti znatiželjni do kraja života. Naravno, nehumano padam na znatiželju koju drugi ljudi pokažu, ništa mi nije toliko sjajno i privlačno: ni nekakav sjajan, briljantan intelekt, ni emocionalne lepeze svega i svačega (u zadnje vrijeme stvarno slabo cijenim te emocionalne vatromete) ni nekakva čudesna postignuća. Samo znatiželja, čudesna, predivna znatiželja.
Nedavno sam s jednom bliskom osobom imala razgovor o tome zašto mislim da je nekakva uvjetno rečeno, romantična ljubav vječna, a prijateljstvo nije. U stvari ne mislim. Mislim da je oboje roba s rokom trajanja, priča koja ima svoj početak i svoj kraj. Ali isto tako mislim da se povremeno - istina, rijetko, ali ipak .- dogodi taj neki ispad u svemiru i nađe se dvoje ljudi, muškarac i žena, prijatelji, nebitno sada, dvoje ljudi, koji nekako uspijevaju upamtiti da je jedini način da stvar preživi taj da postavljaš pitanja. Milijun pitanja. I da budeš spreman čuti odgovore, ma kakvi oni bili. Mislim da se tako onda izbjegnu ti grozni ili kiseli krajevi. S druge strane, to je teško. Teško je biti prisutan i pratiti nečije promjene koje ti se možda sviđaju, a možda ne, i ne udariti na njih živom silom i tehnikom. Teško je neki put i pustiti tu drugu osobu da ode svojim putem. Ja samo mislim da je to ispravno, a da je sve ostalo umiranje na rate. Na puno rata, na onoliko rata koliko ima moj ljubljeni kredit za stan u švicarskim francima, fala na pitanju.
Kad smo kod umiranja, još jedna stvar koju bih zakonom zabranila je kompromis. Ne dogovor, kompromis. Ne ide mi u glavu kako itko može misliti da će osoba A (s rješenjem a) i osoba B (s rješenjem B) biti sretne i zadovoljne s rješenjem koje je pola a, a pola b, ali ništa potpuno i ništa do kraja. Zapadna civilizacija dala je sve od sebe ne bismo lil naučili pristajati na kompromise, a posebno me nervira kad se kompromisnost u odnosima smatra supervrlinom. I onda mi kažu da brak opstaje na kompromisima. Ili prijateljstvo. Ne bih rekla. Odnosi opstaju jer za druge ljude radimo ono što oni žele i što im je u određenom trenutku najpotrebnije, a ne ono što mi želimo. Kompromis je dioničarenje ljubavlju i prijateljstvom, a ljudi nisu dionice ni računi.
|
