27.02.2008., srijeda
pismo help desku u svezi prostor-vrijeme kontinuuma i drugih dizajnerskih sitnica
imam neke primjedbe na dizajn ovog postojanja na ovom planetu. a bome i na realizaciju istih. kao prvo, programeru bi netko trebao objasniti da mu je dizajn so not world 2.0. vizuali su kewl, ali već smo ih malo potrošili. a featurei su, u najmanju ruku, zastarjeli. kao prvo, koji je to bullshit sa starenjem? to je bug. ideja o nekakvom razvoju jedinke/entiteta je sasvim okej, ali sve te nus pojave starenja nisu. bore recimo. sijede lasi isto. obješene cice totalno nisu kul. a najgora je vjerojatno nemogućnost da, nakon 25. godine, u 5 ujutro u sebe utrpaš pol litre kole i komad pizze koji stoji već 2 dana i preživiš bez jezivog napada gastritisa.
to dakle, spada u domenu hitnog - poslala bih mail odgovornima ili pejstala problem na help desk.
dalje, koje su to fore sa fiksnim trajanjem dana? 24 sata je bezveze. i zakaj baš 24? kakav je to broj? nije okrugli, ne završava nulom niti peticom, nikakav jubilarni broj. osim toga, što sve možeš napraviti u 24 sata? moj prijedlog popravka ovog očitog buga - zapravo nije bug, nego neinventivno osmišljen dizajn, odnosno to fiksirano trajanje dana - jest da se trajanje dana individualno poštelava. ergo, možda netko voli da mu dan traje, kajjaznam, 15 sati. može. meni bi bilo super da traje 48 sati. zapravo, mislim da bi bilo super da se ubace neki fičeri - tipa ko u doomu kad nađeš onaj first aid kit pa odma ozdraviš, takve điđe, staneš na kamen i odma si odmoren, bez obzira koliko si spavao. to bi bilo super. lejtli ionako jednu noć tjedno probdijem i kaj je najčudnije - ne osjećam taj deficit.
dizajnerski je sfušan i onaj dio sa suncem/mjesecom/nebom. oke, plava je univerzalno lepa boja i totalno je hercik gledat te svjetleće fleke po plavoj plahtici, al fakat bi jednom tjedno mogli dobit neki ekspresionizam, modernizam, kubizam, žvrljalizam pa kajjaznam, zelene pruge gore. ili zlatna srčeka, kad nas opere kičizam. ili crvene točkice. nekaj. ili da sunce malo, ne znam, radi nekaj gore, osim kaj nas feršlogne od ljepote kad izlazi i zalazi. nek radi kolutove ili nekaj.
e i još nekaj kaj treba hitno riješit - ova gravitacija je fakat zakurac. daj si zamisli kolko bismo uštedili tu na benzinu i na očuvanju okoliša da nas ne jebeš s gravitacijskim ograničenjem neg da možemo hop hop skok skok isposkakat do australije. dobro, ako mene pitate, totalno je tripozna i ideja o snovima, to su se programeri naduvali u serverskoj sobi kad su tu liniju koda pisali.
|
- 13:50 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
21.02.2008., četvrtak
I was so much older then...
jednom sam rekla da bih mlađoj sebi, recimo 17-godišnjoj ili 20-godišnjoj sebi zviznula dva-tri šamara, čisto da spriječim daljnje divljanje i čitav niz glupih pogrešaka. danas sam išla tražiti nešto deseto pa se sjetila nekih tekstova koje sam na jednom davno umrlom forumu pisala sa 24 godine, uvjerena u vlastitu pamet, sposobnost rasuđivanja i zrelost. ne da sam bila blesava, tupava i nezrela, nego sam bila dijete. i imala sam tad čudesnu potrebu glumit mesijanskog propovjednika i uistinu me začuđuje da u ove 4 godine imanja bloga (s pauzama, dobro), nisam niti jednom upala u zamku propovijedanja, dociranja, pametovanja, prorokovanja, patetike... dobro, patetike ima ko u priči. no taj tekst i danas u biti potpisujem. vjerojatno bih ga napisala s manje "afektiranja", emocija, patetičnih izjava... ali ga potpisujem. i još u to vjerujem. samo više ne pokušavam ostatak svijeta uvjerit u to. to je taj tekst koji je počeo - sic! - raspravom o pampers pelenama. pa da se malo blamiram i to u vlastitoj butigi, jel.
jesu li pampersice apriori neekološke? nikako.
jest, od platnenih pelena svi smo dobijali osip. neracionalizorana potrošnja električne energije, kreme, cviljenje, cjelonoćno nanašanje... stoji.
i baš su pampersice dobar primjer za seciranje civilizacije i svih njezinih mana.
ali, pogledaj kako sada ide odgoj djece.
klinci su našopani galofaks hranom jer ih majke ne mogu dojiti.
starci spavaju cijelu noć jer se klinci bude mnogo manje - imaju mekane pampersice koje ne žuljaju kožu.
onda se starci ujutro probude, naprave klincu nabrzaka bebipapu ili neki sličan fast food, puknu ga u jaslice i ono je tamo ostavljeno samo sebi do popodne.
onda popodne starci dodju po njega i otfuraju ga doma, gdje ga opet nafilaju bebipapama i humanama i ostalim drekovima.
pa ga puknu na spavanje.
u zaseban krevet da se ne bi previše vezalo uz roditelje.
kad malo porastu, prije spavanja im serviramo teletabise ili pokemone.
ok, sad malo karikiram ali tako je.
pampersice, dječja hrana, sve je to napravljeno da bi se olakšalo roditeljima bavljenje djecom. ali, ja jos nisam čula da je neko dijete patilo u majčinom zagrljaju. niti sam čula majke koje iskreno vole svoju djecu da se žale što moraju 100 puta noću ustati.
NEMA TEŽE STVARI NA SVIJETU OD PODIZANJA DJECE.
I NEMA LJEPŠE STVARI NA SVIJETU OD ODGOJA DJECE.
žao mi je što se to tako prostituira pa danas postoje i akcije (isključivo na zapadu, nota bene) promicanja dojenja.
zaboravljamo tko smo.
zaboravljamo biti ljudi.
stvaramo stvorenja nesamostalna, osjetljiva kao mimoze.
današnji je čovjek u pravom smislu čovječja ribica. osjetljiv, nesposoban sam preživjeti, izgubljen, besciljan.
kada ste posljednji puta sami napravili zimnicu?
znate li da je ljudskom organizmu potrebna zdrava doza mikroba?
znate li da su alergije bolest zapada?
znate li da su platnene pelene potrebne kako bi djetetu ispravno izrasli kukovi?
konformizmu nas uče od malih nogu. sve je lako, za ništa se ne moramo potruditi, sve je ovdje, ne moramo misliti, ne moramo se truditi, ne moramo biti kreativni...
kad smo kod pampersica - one su doista sinonim propadajućeg društva.
rim je uništio sifilis.
nas će unistiti pampersice.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
dobro došli u vrli novi svijet...
pogledaj čemu učimo pampers generaciju.
pogledaj koliko mlade generacije znaju voljeti, ljubiti.
sve se svodi na besmisleno sparivanje tjela, bez osjećaja, bez odgovornosti za svoje postupke, bez smisla, čista mehanika...
mehanički seks.
mehanički posao.
mehanički život.
another brick in the wall.
alkohol, droge, hrana, TV, kompjuteri... živjelo ispunjavanje praznine koja je tolika da će nas jednog dana progutati sve!
a u toj praznini čuči tolika samoća i očaj, toliko izgubljenosti, jada i boli da se u njoj radja ne sjeme nego ogromni fetus zla koje kreće prema tome da proždrije cijelu ovu jadnu planetu koja je možda i najčudesniji kutak svemira.
kako mislimo očuvati ovaj nas planet kad ne znamo voljeti sami sebe, a u našoj smo vlastitoj autodestrukciji skloni uništiti i sve oko sebe - u bijesu, očaju ili nemaru. mišlju, rječju, djelom i propustom.
i sve se opet vraća na pojedinca, ogroman kotač svemira - ili razumljivije kolo sreće - zaustavlja se ponovno na bankrotu. sredi svoj unutarnji nered, ti mali čovječe koji misliš da si spoznao sve i uhvatio boga za bradu, i raj će biti na zemlji.
u lijevoj ruci nosim raj, a u desnoj pakao, rekao je davno schiller.
čudi li što je toliko mnogo dešnjaka?
gnothi seauton stajalo je na vratima pitijinog proročišta.
što će biti?
što jest?
što je bilo?
gnothi seauton. spoznaj samoga sebe.
|
- 13:10 -
Komentiraj (13) -
Printaj -
#
19.02.2008., utorak
zašto je teško...
Pušim već skoro 17 godina. Dobro, u to su uračunati i neki prekidi - dva od godinu i pol i jedan prekid od godinu dana. Ali ukupno gledajući, skoro 17 godina ne izlazim iz kuće bez kutije cigareta - ili barem novca da kupim iste. Ne vraćam se kući bez rezervne kutije i općenito, u pušačkim danima teško da sam mogla doći u situaciju da "nemam" cigareta. Obično sam imala rezervu, a oduvijek sam njegovala naviku sačuvati jednu cigaretu za ujutro. Zato je razumljiv moj bijes koji je gotovo rezultirao prekidom prijateljstva, kad sam na maturalcu u Rimu svoju posljednju - ili prvu jutarnju - cigaretu vidjela u ustima svoje prijateljice i cimerice. Još gore, ona je pušila neke light mentolke, a spomenuta cigareta je bila Davidoff Classic i još ju je - kokoš - ugasila na pola.
Prva cigareta koju sam zapalila bio je - ako se ne varam - Lord. I to bijeli. Mami je ostala kutija od nekog - ona je pušila Filter Jugoslaviju, Zagreb, crveni Ronhill... i ja sam zapalila. Nije mi bilo zlo, ali sam kašljala ko konj i sjećam se odvratnog kiselog, ljepljivog okusa u ustima - kakav je i sad, kad zapalim nakon dugo nepušenja. Prva cigareta je probudila isto pitanje kao i prvi gutljaj kave ili alkohola - zašto to itko svojevoljno stavlja u sebe?
Dakle, nakon tog Lorda, na red je došao bakin Milde Sorte. U tim prvim eksperimentiranjima - koja sam nastavljala iako su mi cigarete bile fuj - dokopala sam se i Astora, plavog. No, prvo pravo pušenje, baš ono pušenje, ne povlačenje dva dima, zbilo se na razrednom izletu na Sljeme. Prijateljica je ponijela maminu Croatiu - presmrdljivu cigaretu. No tu smo počeli - kasnije su nas dočekale nestašice cigareta i natpisi "Prodajemo cigarete na komad". Pušila sam Coronu tad, Opatiju i najgore od najgoreg - Astral. Da, već sam se navukla.
Kasnije sam krala mami cigarete - Zagreb i crveni Ronhill koji je tad imao 21 cigaretu. Kad sam imala novca, kupovala sam tadašnji plavi Ronhill. Kad nisam imala novca, kupovala sam Kolumbo i Filter 160. Jer s cigaretom nisi sam. A i zato kaj se s Kolumbom i Stošom super motalo: primiš jedan čupić duhana, izvučeš iz šuba sve van.
Kad su ukenjali plavi Ronhill, prešla sam na plavi Walter. To je fakat bila kisela cigareta, ali iz nekog razloga obožavana. Pa su onda po njemu išli prčkat i napravili light verziju, usput ubivši plavug Wasu. Kad smo kod toga, nikad mi nisu bile jasne te light cigarete. Mislim, koji kurac? Planinski zrak upakiran u papir? Jednako šteti kao i normalna cigareta, samo je više fuj od normalne.
Zašto je teško... imam problem s rukama. Recimo, dođem koju minutu ranije na autobusnu stanicu i ruka sama počne tražiti cigarete po džepu jakne. Osim što ih tamo nema - jer više kao ne pušim.
Jutarnja kava bez cigarete? Kako da vam kažem - ne valja.
S druge strane, hrpa okusa koje toleriraš dok pušiš više ne valja. Za mene, recimo, cola i općenito ti gazirani drekovi. Slatkiši. Kokice, čipsi i to - bljak.
A opet, ne zapalit cigaretu poslije ručka je... depresivno.
Cigareta poslije seksa?
Prva jutarnja cigareta, uz kavu i novine...
Posljednja cigareta navečer, dok stojim oslonjena na ogradu balkona i brojim zvijezde, ili što se već radi dok gubiš vrijeme...
Zato je teško.
I zato što imam glupi refleks palit cigaretu kad razmišljam o nečem - to je moj ekvivalent Baltazarovog šetanja gore-dolje. I kad sam uzrujana. I kad sam tužna. I uvijek, općenito.
I fakat mi ide na živce - dobro, sad sam koncentrirana na to da prestajem - ali za mjesec, dva, tri, upast ću u ono bahato stanje dobrog osjećaja kad mi cigarete ne trebaju, ne osjećam ovisnost, dišem, imam daha, pluća mi imaju prostora, sva se dobro osjećam, koža mi sjaji, obično i smršavim putem - e onda kad pomislim "ništa mi neće bit od jedne", e to mi ide na živce. Jer zapalim i fakat mi ništa nije od jedne, ali nikad ne stanem na toj jednoj. I idu mi na živce ljudi kao moja prijateljica, koja već godinama puši dvije cigarete dnevno - obje uz jutarnju kavu. Nikad više, nikad manje. Pa ono, da tak mogu pušit, nikad, ali nikad ne bih ni pomislila prestati. Ma da mogu stati na pet cigareta, bilo bi oke. Ali neeeee, ja danas zapalim jednu, u roku tjedan dana sam na kutiji i pol...
No dobro.
Sad neću pušiti pa ću duhovno rasti. Zen i to. Pasmater.
edit jer neke drage mi komentatore imam potrebu prebacit preko koljena: PRESTALA SAM PUŠIT. COLD TURKEY. SAVJET NE TRAŽIM NITI BIH GA DALA. damn. fakat ću se posvadit s ostatkom zemaljske kugle s kojim mi to dosad nije uspjelo ovih dana...
|
- 10:10 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
18.02.2008., ponedjeljak
here we go again
i opet ja ne pušim. treći put na ovom blogu, valjda 176. put u stvarnom životu. i fakat ne znam ko veli da je prestat pušit teško, super je lagano. pogledajte samo koliko puta je to meni uspjelo.
nda. trenutno imam tek bljeskove inspiracije jer skupa s prestankom pušenja i moj mozak prestaje radit. zakreči. što je dobar pavlovljev refleks. loš pavlovljev refleks je potreba da se bacim na svaku osobu koja puši bijeli marlboro i otmem joj isti iz ruke. ili je bar natjeram da puhne u mene. loš pavlovljev refleks su također i trenuci potpune depresije. tipa, ako ne mogu zapalit cigaretu poslije ručka, čemu uopće ić jest? ako ne mogu zapalit cigaretu uz kavu, zašto uopće ustajem? i tako. sve biseran zaključak do bisernog zaključka.
i ne, ne koristim nicorette, niquitine i ostale flastere, kaugume i slične điđe. ne želim ni smanjit pa prestat. doduše, trenutno imam problem prisjetit se zašto ono želim prestat... al budući se mučim već neko vrijeme, glupo mi sad odustat.
najbolji dio je što znam da ovo traje 3 dana. meni traje 3 dana, pojma nemam koliko traje rođaku od ivice iz kukunjevca koji je prestajao pušit grickajuć celer. ili meditirajuć o zenu. dakle, ako mi poželite dat takav ili sličan savjet, nemojte. sva je prilika da ću vam odgrist glavu i ne ispričat se poslije. općenito, ako imate neku neizdrživu potrebu dat mi savjet, nemojte. općenito. od lakiranja noktiju, do pečenja pivskih štangica. mrzim savjete. zapravo to nije istina. ne mrzim savjete sve, nego samo one savjete koje nisam tražila. dosta je lako prepoznati kad tražim savjet jer rečenica obično počinje ovim riječima "što ti misliš o..." ili "kako ti se čini..."
općenito, pušila ja ili ne, a valjda zabogaisusamarijutitapartijusedamsekretaraskojaimeđimurskugibanicu ovaj put ne budem, vrijeme je za promjene. kad mi mozak odkreči pa budem opet u stanju sastavit dvije suvisle bez cviljenja i cendranja na temu "što je meni cigareta i što sam ja njoj", možda napišem i kakve. do tada, primam samo iskaze podrške i uvjerenja u vrhunaravnu snagu moje volje.
p.s. i oooooovaaaaaaaaaaaj, bilo bi dobro da me netko na dnevnoj bazi sprječava da se svađam. lako je moguće i treba to uzet u obzir da me samo pere nikotinska kriza te da ne rasuđujem baš racionalno. enivan?
|
- 16:45 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
12.02.2008., utorak
rađanje skandala
više je razloga zašto ne želim komentirati skandal s butkovićem. jedan od razloga je svakako to što čitava priča ima više rupa od švicarskog sira i što je jezivo nelogična. nesporno je da je butković pogriješio. ali nesporno je također da tu ima više faktora o kojima se ne govori ili se njihova važnost umanjuje: recimo, kako je moguće da urednica u večernjaku čitavu priču (pod geslom "javio nam se u redakciju tralalalala") ima sat vremena nakon službenog demantija vlade (istovremeno kad i radio 101) i nastavlja tvrditi da nije imala pojma o tome da se iz njenog stana šalje lažni intervju, ali je to, eto, nekako saznala u roku pola sata (pod pretpostavkom da joj najmanje pola sata treba da složi tekst i izmijeni izdanje). ili o tome zašto bi novinar nacionala pustio kolegu da najebe, kad je već shvatio kuda priča ide. no, o tome neka drugi govore.
sada čitam po forumima da je butković neprofesionalan. nije da ludujem za njim niti smatram da je genije, ali mislim da nije neprofesionalan. ako je išta, onda je naivan i nesmotren.
kao prvo, butković je očito na temelju NEČEG u toj spornoj novogodišnjoj poruci zaključio da se dopisuje sa sanaderom.
kao drugo, sad se postavlja pitanje kako je mogao pomisliti da premijer ima gmail adresu. ovako: novinar sam 12 godina i većina ljudi s kojima sam intervjue autorizirala mailom ima čudne yahoo, hotmail ili gmail adrese - po novome, svi imaju privatnu korespodenciju na gmailu. dobro, ja govorim o primjerima NAKON obavljenog intervjua, kada se samo čeka autorizacija. u pravilu odbijam intervjue putem maila - osim u slučaju da je riječ o osobi u inozemstvu.
drugo, u svojoj sam 12-godišnjoj karijeri imala preko nekoliko telefonskih intervjua. zadnjih par godina potvrde nekih informacija dobivam na sms. dok sam pratila jedan sektor, imala sam privatne brojeve ljudi o kojima sam pisala i smatram da je to osnovni alat svakog novinara - moraš moći u bilo kojem trenutku doći do odgovorne osobe, pogotovo ako si na poziciji davora butkovića. mogu li ja jamčiti da sam u svakom od tih intervjua pričala baš s tom osobom? ne. i nemojte sada početi o tome da bismo mi novinari trebali obaviti razgovor licem u lice - da, trebali bismo, ali ponekad je to nemoguće. mi vjerujemo - kao što je butković vjerovao - da činimo sve po protokolu. ako imamo broj neke javne osobe, koristimo ga. ponekad smsom. ponekad mailom. ponekad golubom pismonošom - vjerujemo da će nam se reći ako kucamo na kriva vrata. a s obzirom da s kolegama iz "suparničkih" redakcija dijelimo iste probleme - zadnja stvar o kojoj mislimo jest da će nam suparnička redakcija smjestiti kajlu, da se tako izrazim.
ljudi uglavnom imaju čudnovate ideje o novinarstvu. da naš premijer ima - kao što bi bio lijep demokratski običaj - presicu jednom tjedno i da se njegove PR službe javljaju na telefon (bio čovjek na putu pa ga jebe da mu ne dođe prevelik telefonski račun u roamingu), ovo se vjerojatno ne bi dogodilo. ne vjerojatno, sigurno ne. jer bi onda svaki novinar mogao koristiti svoje pravo na informacije, pravo da ih dobije i da ih dobije od javne osobe kojoj je poslao upit. ovako, kad si razni PR-ovci dopuštaju ignorirati zvonjavu mobitela, novinar će napraviti sve da te i tog PR-ovca zaobiđe i da dođe do osobe koju traži.
svi novinari rade tako. smsamo se, mailamo se, šaljemo poruke po onima s kojima smo dobri, šaljemo faksove, dovraga, kampiramo ispred raznih institucija ne bismo li na sekundu ulovili onoga kog trebamo i tko bi nam se ionako MORAO javiti.
sad se priča o srozavanju struke. je, srozala se, ali ne zbog butkovića. o razlozima srozavanja mogao bi se napisati podulji roman. ali jedna je stvar: ovakve egzibicije poput glumljenja premijera i nakon toga objave teksta imaju svoj naziv. zovu se "streljački vod", kad pripremiš teren da dobiješ priču koju si zamislio, a onda od svoje žrtve ne tražiš drugu stranu priče, nego materijal za javno sramoćenje. a izvana sve izgleda pic pic čisto. samo što nije.
još jedna stvar: butković je pogriješio, to uopće ne osporavam. ali nitko od nas nije imun na pogreške i kriva tumačenja. nitko od nas novinara ne može se zakleti - ako je iskren - da nikad u životu neće "popušiti foru". lako je poslije reći, kako nije vidio, kako nije skužio, kako nije posumnjao - to je ista ona fora kao kad na kraju krimića vičeš da si još u trećoj sceni znao tko je ubojica. stavi čovjeka u tu situaciju, daj mu alate koje ima i oduzmi neke koje bi morao imati pa da vidim nepogrešivost. nema nepogrešiviih, nepogrešivi su kanonizirani. svi mi ostali radimo, griješimo, ispadamo naivci, zajebemo se, lupimo glupost - ali na to novinari nemaju pravo? zar stvarno?
sad čitam i komentare da se novinari ne bi smjeli "zbližavati" s onima o kojima pišu. ma hajde. a kako inače doći do nečeg? kako dobiti intervju? kako dobiti priču? kako raditi? novinarski je posao takav i da, zamka da izgubiš objektivnost uvijek postoji. ali da je to sad baš takav skandal, e bome nije. to nije.
editirala sam jučer i maknula tekst. no budući da me pitate, a i citiran je izvan bloga, neka ga tu. iza svega napisanog stojim.
|
- 09:14 -
Komentiraj (26) -
Printaj -
#
09.02.2008., subota
čuvam noć od budnih
Kupio mi je novo odijelo i penjući se u vlak ostao sam bez jednoga gumba — Sjećam se, o sjećam se, .... Jer sada mi se čini da smo svi bili pomalo ludi ...On je u posljednjem ratu ostao u strahu od promišljeno krivo shvaćenih riječi, bez svojih prijatelja koji su svi odselili, on je već osamnaest godina bez ..Tako sam se vratila kući bez svog mobitela! Dobro i nije bio nešto, ... Pa razne sitnice, desetak sobnih satova, baterije svih profila, nekoliko velikih, a svijet u mom oku. To je barem lako razumljivo. Svi mi vidimo svijet na svoj način. Neki kroz ružičaste naočale, neki bez njih. Kada došao je maćehinoj kući, I kad pokušao je u nju penetrirati i ući, ..... Majice, šalice, slike, jastuci, torbice, igračke, satovi Također, pohvalno je što su svi instruktori u petak popodne za vrijeme radionica kada je nestalo struje na cijelom području grada održali svoje satove Osim toga kazali su mi da sam imao čudnovat običaj i često čitave satove .... I ljudi i kuće, i konji: svi mi se u sjećanju čine jednaki, bez svoje Jednom smo dečku svi koji smo imali dali satove i on ih je sve koliko je mogao ..... auti jure ko ludi i djeca ne smiju sama preko nje bez mame ili tate Kuću sam u zadnjim izdisajima njezina života viđao kao djete Stanuje u kući koja ima spomeničku vrijednost, graditeljsku, jer je sagrađena 1857. .... Zagreb bez urara, satove ćemo popravljati u Beču! U kući sam zatekla supruga kako nemirno korača amo-tamo NEKA VAM SVI SATOVI U KUĆI IDU POTPUNO KRIVO!
čim dođe kapljica na njega pa smo se probudili svi u kući osim njega. U kući u Medulinu, u kojoj sam živio, bilo je nekoliko soba koje su preko zime bile prazne. ... na čijim satovima smo si dopuštali nepojmljive slobode. Svi u bandu mi kazu da sam konzerva, i jesam! Unijeli smo ga jedva u kuću, bio je potpuno mokar dok ću ja cijelim putem kući pjevušiti sebi u bradu onu. ljubavnu stvar B. B. Kinga U takvom svijetu, sjećate se, svi vole jednu partiju i jednog vođu “Ne idem dušo, ti si očito ovdje nova, ovo je Moj Maleni, praunuk, svi u obitelji su ..... pjevušila je neke zaboravljene melodije sa satova pjevanja, «Oče mudri Smaug» kazaše sinovi svi u jedan glas, «već razmišljaš sat vremena, ..... i djele taktike kako krasti djecu u kući straha » kaže Smaug ljutito Svi se slažu u jednom – Hefnerova palača bila bi idealan dom duhovima ludim, ja i moje bezinteresno sviđanje i radoznalost bez smjera
ne, nisam poludjela.
dobro, jesam, pet ujutro je, a ja čekam da zasvijetli dan.
u srednjoj smo imali igru, zapravo, ne znam što je to bilo, nasumično smo pisali rečenice koje su izgovarali ljudi oko nas, bilo neke gluposti s odmora, bilo odgovore na satu, a i neke profesorske izjave. nismo birali što, jednostavno bi uzeli komad, potpuno nasumično, cvak cvak i pisali. imala sam pune bilježnice te buke.
neka vrst toga je i ovo gore: tražila sam jednu davno objavljenu i nagrađenu pjesmu i ovo su mi bili pogoci na gugletu. počela sam čitati i bilo mi je smiješno kako se slaže pa evo, dijelim s vama... malo buke u pet ujutro. jer kod mene je mukla tišina.
|
- 04:54 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
07.02.2008., četvrtak
vlak
stavila je posteljinu na prozor.
gledam bijelu posteljinu kako se njiše na - osmom? desetom? možda dvanaestom - u svakom slučaju negdje visoko i razmišljam kako ljudi stavljaju vjetriti posteljinu na prozor, a ispod prozora im prolazi jedna od najprometnijih zagrebačkih ulica. zašto misliš da će ti jastuk bolje mirisati ako se u njega utisne smrad stotinjak kamiona? ili valjda misle da zagrebački smrad ne dopire kada si visoko.
u stvari, ne znam dopire li. ne sjećam se. s mog šesnaestog kata nebodera vidio se čitav zagreb. ponekad je noću izgledao kao one deke koje bake štrikaju i heklaju pa onda iglom spajaju razne komade, ne znam kako se zovu te deke, one smiješne koje obično završe u nekoj škrinji jer su one za većinu u rangu onih krpa pribijenih čavlićima na zid. uopće se ne da opisati kako izgleda zagreb sa šesnaestog kata nebodera, a da se ne koriste klišeji i istrošene metafore. izgledao je kao bakina deka, izgledao je kao božićne lampice na boru, izgledao je kao da je netko na baršunastu košulju ugradio led diode.
ponekad sam noću ležala u krevetu i gledala kako sjene klize niz moje zidove. nevjerojatno, čak i sada kad pomislim na to, nevjerojatno kako farovi visoko dopiru.
ona je stavila posteljinu na prozor i ta posteljina sad, uz vjetar koji puše, ne prejako, ali što ja znam kako jako puše tamo gore, uglavnom ta posteljina sad visi s prozora, čitav poplon se nekako savio prema dolje i dobro, možda me vara udaljenost, možda mi se samo čini, ali meni izgleda kao da će svakog trenutka pasti.
može li te ubiti poplon? ili jastuk? da ti padne na glavu s tog nekog visokog kata, može li te ubiti?
razmišljam, baš bi dobro, dobro bilo da taj poplon, ako već mora pasti, sleti nekako meni, u taj moj autobus, da sleti zajedno s jastukom pa da se sklupčam i stisnem i pokrijem i nastavim spavati dok autobus kruži svojom dugačkom rutom. ili još bolje, da me nekako premjeste, mene i poplon i jastuk, u neki vlak, ali neki vlak koji dugo, dugo vozi, neki vlak koji putuje danima. i ne trebam ništa, samo jastuk i poplon i svoje mjesto u vlaku i vrijeme, vrijeme da spavam u tom vlaku koji ide nekamo, da se povremeno probudim i znatiželjno pokušam dokučiti gdje sam, kao da će mi kamenje i grmlje uz prugu nekako otkriti gdje se nalazim, i da povremeno kroz prozor koji netko otvori, kroz prozor koji ja otvaram dok pušim na hodniku, doplovi miris suncem spaljenog kamena i mora i da znam da sam na jugu i da istovremeno ludujem jer ne mogu dočekati i da sam nekako žalosna što smo već stigli i što putovanje nije dulje trajalo. bilo bi super da se možeš stisnuti ispod poplona, možda na nekom brodu, i prespavati i kišu i sunce i vjetar i ne vrijeme, spavati, spavati, spavati danima.
|
- 11:17 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
06.02.2008., srijeda
iz poluprofila
čekala sam da prođe dan.
banalno - čekaš da prođe nešto što će proći s tvojom dozvolom ili bez nje.
ultimativni gubitak vremena.
čekala sam da prođe dan pa da mogu ponovo početi disati bez one neke sumorne praznine u želucu koja me tjera na povraćanje. i uopće - odakle ta potreba za fizičkim metaforama? praznina u želucu, bol u srcu, a sve se u stvari svodi na pogrešno usmjerene elektrone koji putuju mojim sinapsama.
ali eto, povremeno čekam da prođe dan.
da netko dođe, nazove, ukloni ovaj osjećaj neprepoznatosti.
kad je postalo nepristojno plakati? kad je postalo neprihvatljivo pričati o nesretnosti. o usamljenosti. o želji da budeš viđen, a ne analiziran. o želji da budeš doživljen, a ne skiciran.
zaboravimo podsmjehe na trenutak.
zaboravimo moje pogrešne odluke. zaboravimo - ti virtualni ti i ja, sve virtualnija ja - što sam mogla biti a nisam.
glupo je nešto željeti jer si nekoć davno poželio nešto drugo.
čekala sam da prođe dan, stvarno sam čekala, pogledavala sam na sat, znalački ubijala vrijeme.
već dugo nisam plakala u dvoje. već dugo nisam plakala točka.
ponekad mislim da bih plakala koliko je ono već kišilo u macondu, samo da jednom počnem.
pa ne počinjem, već čekam da prođe taj dan, ti dani, čekam da umor u meni prevlada tupost i da konačno zaspem.
sve sam dalje, zapravo, na horizontu ljudi koje poznajem. točka. blink na radaru. samo naslućeno postojanje.
|
- 00:30 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
|
