12.02.2008., utorak
rađanje skandala
više je razloga zašto ne želim komentirati skandal s butkovićem. jedan od razloga je svakako to što čitava priča ima više rupa od švicarskog sira i što je jezivo nelogična. nesporno je da je butković pogriješio. ali nesporno je također da tu ima više faktora o kojima se ne govori ili se njihova važnost umanjuje: recimo, kako je moguće da urednica u večernjaku čitavu priču (pod geslom "javio nam se u redakciju tralalalala") ima sat vremena nakon službenog demantija vlade (istovremeno kad i radio 101) i nastavlja tvrditi da nije imala pojma o tome da se iz njenog stana šalje lažni intervju, ali je to, eto, nekako saznala u roku pola sata (pod pretpostavkom da joj najmanje pola sata treba da složi tekst i izmijeni izdanje). ili o tome zašto bi novinar nacionala pustio kolegu da najebe, kad je već shvatio kuda priča ide. no, o tome neka drugi govore.
sada čitam po forumima da je butković neprofesionalan. nije da ludujem za njim niti smatram da je genije, ali mislim da nije neprofesionalan. ako je išta, onda je naivan i nesmotren.
kao prvo, butković je očito na temelju NEČEG u toj spornoj novogodišnjoj poruci zaključio da se dopisuje sa sanaderom.
kao drugo, sad se postavlja pitanje kako je mogao pomisliti da premijer ima gmail adresu. ovako: novinar sam 12 godina i većina ljudi s kojima sam intervjue autorizirala mailom ima čudne yahoo, hotmail ili gmail adrese - po novome, svi imaju privatnu korespodenciju na gmailu. dobro, ja govorim o primjerima NAKON obavljenog intervjua, kada se samo čeka autorizacija. u pravilu odbijam intervjue putem maila - osim u slučaju da je riječ o osobi u inozemstvu.
drugo, u svojoj sam 12-godišnjoj karijeri imala preko nekoliko telefonskih intervjua. zadnjih par godina potvrde nekih informacija dobivam na sms. dok sam pratila jedan sektor, imala sam privatne brojeve ljudi o kojima sam pisala i smatram da je to osnovni alat svakog novinara - moraš moći u bilo kojem trenutku doći do odgovorne osobe, pogotovo ako si na poziciji davora butkovića. mogu li ja jamčiti da sam u svakom od tih intervjua pričala baš s tom osobom? ne. i nemojte sada početi o tome da bismo mi novinari trebali obaviti razgovor licem u lice - da, trebali bismo, ali ponekad je to nemoguće. mi vjerujemo - kao što je butković vjerovao - da činimo sve po protokolu. ako imamo broj neke javne osobe, koristimo ga. ponekad smsom. ponekad mailom. ponekad golubom pismonošom - vjerujemo da će nam se reći ako kucamo na kriva vrata. a s obzirom da s kolegama iz "suparničkih" redakcija dijelimo iste probleme - zadnja stvar o kojoj mislimo jest da će nam suparnička redakcija smjestiti kajlu, da se tako izrazim.
ljudi uglavnom imaju čudnovate ideje o novinarstvu. da naš premijer ima - kao što bi bio lijep demokratski običaj - presicu jednom tjedno i da se njegove PR službe javljaju na telefon (bio čovjek na putu pa ga jebe da mu ne dođe prevelik telefonski račun u roamingu), ovo se vjerojatno ne bi dogodilo. ne vjerojatno, sigurno ne. jer bi onda svaki novinar mogao koristiti svoje pravo na informacije, pravo da ih dobije i da ih dobije od javne osobe kojoj je poslao upit. ovako, kad si razni PR-ovci dopuštaju ignorirati zvonjavu mobitela, novinar će napraviti sve da te i tog PR-ovca zaobiđe i da dođe do osobe koju traži.
svi novinari rade tako. smsamo se, mailamo se, šaljemo poruke po onima s kojima smo dobri, šaljemo faksove, dovraga, kampiramo ispred raznih institucija ne bismo li na sekundu ulovili onoga kog trebamo i tko bi nam se ionako MORAO javiti.
sad se priča o srozavanju struke. je, srozala se, ali ne zbog butkovića. o razlozima srozavanja mogao bi se napisati podulji roman. ali jedna je stvar: ovakve egzibicije poput glumljenja premijera i nakon toga objave teksta imaju svoj naziv. zovu se "streljački vod", kad pripremiš teren da dobiješ priču koju si zamislio, a onda od svoje žrtve ne tražiš drugu stranu priče, nego materijal za javno sramoćenje. a izvana sve izgleda pic pic čisto. samo što nije.
još jedna stvar: butković je pogriješio, to uopće ne osporavam. ali nitko od nas nije imun na pogreške i kriva tumačenja. nitko od nas novinara ne može se zakleti - ako je iskren - da nikad u životu neće "popušiti foru". lako je poslije reći, kako nije vidio, kako nije skužio, kako nije posumnjao - to je ista ona fora kao kad na kraju krimića vičeš da si još u trećoj sceni znao tko je ubojica. stavi čovjeka u tu situaciju, daj mu alate koje ima i oduzmi neke koje bi morao imati pa da vidim nepogrešivost. nema nepogrešiviih, nepogrešivi su kanonizirani. svi mi ostali radimo, griješimo, ispadamo naivci, zajebemo se, lupimo glupost - ali na to novinari nemaju pravo? zar stvarno?
sad čitam i komentare da se novinari ne bi smjeli "zbližavati" s onima o kojima pišu. ma hajde. a kako inače doći do nečeg? kako dobiti intervju? kako dobiti priču? kako raditi? novinarski je posao takav i da, zamka da izgubiš objektivnost uvijek postoji. ali da je to sad baš takav skandal, e bome nije. to nije.
editirala sam jučer i maknula tekst. no budući da me pitate, a i citiran je izvan bloga, neka ga tu. iza svega napisanog stojim.
|
- 09:14 -
Komentiraj (26) -
Printaj -
#
|
