31.10.2007., srijeda
30 činjenica o meni
Opet neki polumeme koji se ovaj put ne širi kontaktno nego više "svi-činite-kao-ja-to-nas-vrlo-zabavlja" sistemom. Našla sam kod teeje ovaj popis i baš mi je nekako guba. ergo, mua u 30 činjenica.
5 stvari koje volim:
Glazba
Prije par godina radila sam u jednom dnevnom listu gdje su me zvali "slušalica" jer nisam skidala walkman s ušiju. I danas je manje-više tako. Nekako ne mogu zamisliti trenutak kad me vijest o dolasku nekog opskurnog benda u bližu ili dalju okolicu neće izbacit iz cipela i kad ću prestat gnjavit sve ljude koje znam da mi napržavaju čudesa. Još se nisam riješila navike da ljudima pri prvom posjetu prekopavam CD kolekciju. A ako mi je netko simpatičan, redovno ću poharat i isprepržit sve kaj ima, a ja ne znam. To mi je umjesto upoznavanja.
Krimi sapunice
To tako zove moj muž. Konkretno to su CSI-jevi (redom: CSI, CSI NY i CSI Miami iako prezirem ter mrzim Carusa the ray ban molestera), pa Bez traga, pa Zaboravljeni slučaj pa sve BBC-jeve krimiće (Optuženi!) i čudnovate britanske krimiće tipa Midsomer murders iako nitko ne bi trebao više bit živ tamo koliko ih se pokoka u svakoj epizodi, obožavala sam Oz... pa Nijemi svjedok, pa ona serija britanska gdje otvaraju stare slučajeve, ne znam sad kak se zove... Sve kaj ima krimi ili forenzički prizvuk rulz!
Koncerti
Koncerti rulz. Treba mi doza bar jednom mjesečno e da bih bila uravnoteženo i normalno stvorenje koje nisam. Sve me veseli: ako su daleko i put i povratak i nabrijavanje u autu i napržavanje putnih CD-a i đipanje na istom i ako je koncert bio dobar, kasnije mutavo blejanje oko sebe... Sve.
Knjige
Još kao klinka sam razvila specifičan poremećaj da čitam sve, od etiketa na bocama šampona do enciklopedija (prva i najdraža je bila Svijet oko nas, obožavala sam je iščitavati...). I danas čitam sve što mi padne šaka, često po nekoliko knjiga odjednom. Trenutno se bavim Lažima u koje se uvjeravamo, God delusionom, Zenom i umjetnošću održavanja motocikala i Janisary treejom. Moj pedantni suprug ne može vjerovati hrpici knjiga koja mi stoji kraj kreveta i svako toliko čujem isto predavanje koje slušam od djetinjstva: zašto knjige ne stoje na mjestu? ti to čitaš? što od toga? nemoguće.
Plivanje
Prije dosta godina odvažila sam se otići na bazen kao oblik rekreacije. Bila sam užasnuta: sat i pol sam plivala e da bi preplivala svega 700 metara i dahčući izašla iz bazena. Onda sam si zadala cilj: ući u formu da preplivam maraton. Plivati sam naučila s 5 godina, al sam ronila već s neke 3 i obožavam more, doslovno ne izlazim iz njega (oke, zadnje 4 godine sam uglavnom u plićaku pomažući junioru da zašprica sve babe u radijusu 10 metara), ali bazeni... A onda sam se zaljubila i počela ići svakodnevno. I tući svoje rekorde. Tvrdoglava i žilava kakva jesam, stvarno mogu izdržati čuda, što me svaki put iznenadi, s obzirom na to koliko zadnjih par godina nisam u formi. I u utorak sam opet na bazenu. I u četvrtak. Pa opet u utorak...
5 stvari koje ne znam a voljela bih znati:
Pjevati i svirati
Navodno imam sluha. Kažem navodno jer ja samoj sebi nikak ne zvučim. Svojedobno su hvalili moj alt, ja bih sebe ipak stavila u više registre. Navodno taj moj glas ne zvuči loše, opet ja nemam pojma. Pjevam kad se napijem, obično. Zapravo uvijek. I pjevam kad se vozim, zapravo nafrljim radio do daske i urlam. Najbolja antistres terapija, preporučujem. Želim, fakat fakat želim naučiti svirati gitaru. Pa onda bas. Bas rula, to je kralj među instrumentima. I saks isto. Lastane, jesam li prestara?
Organizirati se
Spadam među kronično neorganizirane ljude. Ne toliko što se obaveza tiče, što velim to i napravim, nego što se društvenih odnosa tiče. Nikako to meni ne ide, s prijateljima se dogovaram za kavu najmanje 6 mjeseci. A onda u jedan vikend naslažem 7 kava.
Naučiti roniti
Ono, za pravo. S bocama i to. Nije neizvedivo, ali dosad nisam uspjela skupiti pare ili - kao ove godine - nisam prismrdila moru na dovoljno dugo da to obavim.
Skočiti padobranom
Kad sam imala 16, htjela sam se upisati na padobranstvo. Pa stari nije dao s argumentom da nema namjeru plaćat moje samoubojstvo. I da nek igram šah ak mi je do sporta (nije me pustio ni na kajak ni na alpinizam ni na speleologiju). Kasnije sam i krenula na tečaj, ali se ispostavilo da taj klub voli ljude hitit na dalekovod pa sam odbila skakat s njima. A bi ja to, fakat. Evo, da sad moram sastavit listu želja, ovo bi išlo na prvo mjesto, skupa s ronjenjem.
Urediti se
Ovak, ja sam tulavo žensko. Stvarno. Ne znam spariti stvari na sebi, ne znam kaj mi dobro stoji, i uglavom sam prilično ravnodušna prema tome pa mi se nemali broj puta dogodi da odem od doma u gornjem dijelu trenirke. Dobro, to možda ima i veze s tim kaj ujutro ćorim sve dok ne dođem do posla.
5 stvari koje me fasciniraju:
Lijepe žene
Ne serem, majke mi. Lijepe žene, ne samo zgodne, nego baš žene koje se lijepo nose i znaju kak da se isprezentiraju su mi ono, fascinacija.
Ekstroverti
Oke, odrasla sam u obitelji u kojoj svi urlaju pod normalno, tipa "daj mi donesi čašu vode jebomupasmater". A dio formativnih godina sam provela u dalmejši i među ljudima koji ti pod normalno nakon dvije rečenice ulaze u onaj privatni prostor oko tebe, grle te, pričaju kao da se znate sto i pedeset godina. Fasciniraju me ljudi koji bez jebemti iznose stvari o sebi, koji su neposredni. Valjda je to zato kaj ja nisam takva pa mi se to sviđa. Ili su u šumi, kajjaznam.
Vjerski fanatici
Bilo kojih vjera, uvjerenja, denominacija i sekti. Sve primam. Nema mi ničeg tak dobrog kao slušati o tome zašto netko vjeruje da je nešto nekakvo, a ne drugačije.
Ljudi koji se prijavljuju na milijunaša
Bez lažne skromnosti, mogla bih bez jebemti do 32000. A ako bude sreće, i više. Ali ubijte me, ubijte, da sjednem tam i da me Tarik pita koja rijeka teče ispod savskog mosta, ispucala bi sva tri džokera koji sam jebeni tremaš. A ovi dođu, pojma nemaju i ne jebe ih to. Došli ljudi po lovu za pokrit minus.
Split
Doista volim taj grad. Odselila bih odmah tamo samo da nađem dobar posao. A fascinira me jer je tamo centralno misaona imenica, nitko ne zna kako se zovu ulice pa ljude tražim na živopisnim mjestima kao što su "stara slobodna" (a nitko se više ne sjeća da je tamo bila) ili "ulaz na pazar" (zadnji put sam nabrojala barem 4 ulaza na fakin pazar), nitko ne jebe prometne znakove ni propise i splićanke ekšuli pričaju kao u malom/velom mistu, ono podboče se rukom o bok i udri. A ja se odmah zaljubim.
5 stvari koje ne volim:
Alkohol
Nepismene ljude
Udrugu Grozd
Poriluk
Druge vozače na cesti
5 stvari kojih me sram:
Panični napadaji
Nije da me sram, nego sam svjesna koliko su glupi i bespotrebni da bih samoj sebi odšarafila glavu.
Površnost
Ne u svemu, ali u ponečemu. Kad me stisnu rokovi, recimo.
Moj konfekcijski broj
Koji nije strašan ni bed, ali toliko me nervira da ni mužu ne želim reć.
Neki bivši s kojima sam hodala
Morali biste ih vidjet/upoznat da shvatite zašto.
Smotanost
Ono, padnem na ravnom. Spotaknem se o vlastito stopalo. Razbijam sve oko sebe. Ma ono, horor.
5 stvari koje želim:
Otići u Portugal/Finsku/New York/Las Vegas
Dobiti pilotsku dozvolu
Ali nakon padobranske...
Upisati i završiti faks
Najmanje 1 godišnje otpičit na neki koncertino negdje vani
Recimo, vidjet Madonnu live. Iako je ne slušam i ne volim, to bih voljela.
Bit svome sinu mama kakvu zaslužuje
|
- 12:19 -
Komentiraj (21) -
Printaj -
#
30.10.2007., utorak
ocvala ambicija
razmišljam upisati faks. ne onaj koji sam studirala, to je nemoguća misija. nego jedan drugi, među rijetkima koji daju studij uz rad. i sad zovem frenda koji je te struke, doktorat, iskustvo, ovo ono.
kaže on da je to dobar faks, izvediva misija, po bologni je sad kao jednostavnije završit jer ispiti imaju samo 500 stranica.
treba kao volja, upornost, malo racionalnosti...
i vrijeme.
jedino čeg nemam.
|
- 16:32 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
29.10.2007., ponedjeljak
zima je bila sa puno snijega...
ne, nitko nije čekao za travnik vezu, iako bi bilo fora da je netko čekao nekakvu vezu, za bilo koji mali grad s karte koji nekako postaje važan i značajan kad ga se spomene u nekoj tužbalici pa jedva čekaš da stigneš u taj vražji travnik, a kad tamo sivi socijalizam i bezlični kolodvor.
čitavo poslijepodne pokušavam zbrojiti koliko nas je bilo - 13 mislim. baš zgodan, dobar broj 13.
suprotno općem mišljenju, rijetko me hvata nostalgija. ako išta, mislim za sebe da sam tip koji prilično lako napušta mjesto na kojem je do jučer bio.ili bila, ako ćemo biti politički korektni.
ali danas mi je nekako pri duši ta zima, 1997. godine, kad je, ako dobro pamtim, doista bilo podosta snijega. ne radi ljudi s kojima sam se tad voljela smijati, nego radi toga što se život tad činio tako neiscrtan. još je postojalo bezbroj mogućnosti, još smo tek nazirali obrise osoba koje ćemo postati ili želimo postati, još smo mogli sve i željeli sve i sve se još moglo dogoditi, iako smo vjerojatno negdje znali ili naslućivali da se jednostavno neće dogoditi jer se uglavnom ne događa, odnosno u jednom nam se trenutku vjerojatno mora dogoditi taj život na koji nas upozoravaju, jer se događa svima, zašto bismo zaboga mi bili iznimka, dogode se muževi, žene, djeca, krediti, roditelji, pogrebi, razvodi, svađe, slomljene kosti, bolnice, padovi, neuspjesi, dugovi, čekovi bez pokrića, dogodi se umor i radni vikend i dogodi se spavanje čim sjediš dulje od dvije minute, i dogodi se da davnašnje prijatelje sretneš u prolazu i ne znaš što bi im rekao, oni eto idu na drugo dijete, a ti se pitaš, dobro više se ne pitaš na glas, ali se pitaš, što dovraga znači ići na dijete i je li itko ikad stigao na dijete, ali oni idu na to dijete, a ti si dovoljno društveno svjestan da izgovaraš nekakav kliše, tipa, drago mi je zbog vas, hajde da se vidimo jednom, moramo, piće, kava, ne mogu tad, dijete ima sportske aktivnosti, a onda sam na iventu pa je poslije nekakav miting šefova, ali hajde da se vidimo jednom, stvarno moramo. nitko ne želi da mu se dogodi taj neki život, ali se dogodi. jebeš 20 godina ako ne možeš piti preloše vino i lajati na mjesec i ako tvoje tijelo nije u stanju sagorjeti sve kao nuklearni reaktor, i cjelonoćne pijanke i pizzu u 6 ujutro i kavu kod marija u 7. nitko ne želi prokleti mobitel i nitko ne želi upisivati sastanak s nekad najboljom prijateljicom u rokovnik uz napomenu, stara ne znam dal radim vikend, lako moguće, imam doma dva registratora stvari, imaš 20 godina i ti ZNAŠ, siguran si da ćeš ti to drugačije, bolje, spontanije. imaš 20 godina, sve još može biti, sve se može dogoditi, još imaš force i vremena odabrati boju, smjer, putanju. naravno, bit ćemo prijatelji zauvijek, dovraga, i za 10 godina ćemo se nalaziti kod sata, i boris će i za 10 godina uvijek kasniti i ja ću i za 10 godina popizdit nakon 10 minuta i otić pit kavu kod marija jer me boli ona stvar za borisa koji kasni i nek se jebe stoka, ako misli da ću ga uvijek čekati.
a život se dogodi. dogodio se. negdje između te 20. godine i sadašnje 30. godine, dogodilo se. odjednom se sve iscrtalo, uredilo, usmjerilo. dogodio se taj slavni život na koji su nas upozoravali.
pa se udajemo, rastajemo, prekidamo, a uglavnom pokušavamo pronaći dio te čarolije, tog čarobnog trenutka kad osjećaš da je moguće sve. da sad kažem da je moguće sve lagala bih kao pas, naravno da nije, moj život je sabijen u okvire koje sam mu postavila, i dobri su ti okviri, drže me na zemlji jer imam tendenciju otplahutati, eto kaže mi prijateljica kojoj prema glasu znam izraz lica i što je najbolje nakon 3 godine neviđanja pogađam, i eto, govori ona dok ćaskamo u nedjeljno jutro, oduvijek si govorila da ti je potrebno sidro.
pa da, sidra su dobra, sidra te čine živim, daju smisao zraku, vodi, putu, plovidbi, sidra su skroz ok, ali zar ti ne nedostaje ona čarolija kad svaku grešku lako popraviš jer je nekako rana, friška, lagana, a sad imam dojam da je svaka greška fatalna, vodi te na sud, u minus ili u poreznu upravu, dovraga, razumiješ?
zima je bila, istina. ali da budem sasvim iskrena, čitav se taj osjećaj da sabiti u jednu noć, suludu, začudno trijeznu noć, u noćno kupanje na -15 na tuhelju, koje je divna stvar, jedino je gadno ući i izaći, u čekanje zore na zagorskim bregima, na ska ritam u noći. tad možeš sve, možeš ostaviti sve i otići u cirkus, možeš još biti s kim želiš i doživjeti da to požališ, možeš zamisliti da si se zaljubio i povući to nazad, na kraju krajeva, uvijek imaš zaštitnu mrežu drugih 12 luđaka. a onda se mreža raspline i subotnja poslijepodneva postaju potpuno bezlični dio tjedna, skoro kao nedjeljna jutra koja bi, da na svijetu ima humanosti i pravde, netko trebao zabraniti.
|
- 01:45 -
Komentiraj (16) -
Printaj -
#
23.10.2007., utorak
da sam milijunašica...
evo, da recimo na lotu 7/39 (jel bi mi netko mudar objasnio u čem je fora sa tim 7 od nešto, 6 od nešto, jokerom nešto jer mislim da ne znam ni ispunit listić) dobijem taj jack pot od 6,5 milijuna kuna... skoro milju eura - iako se kod mene primjenjuje onaj vic o škrcu koji moli boga da dobije na lotu pa mu ovaj nakon godina molbi veli uplati više taj jebeni listić - i postanem milijunašica, što bih? to je super pitanje za čavrljanje uz kavu - što bi da osvojiš milijun ili milijune?
pa ovako, prvo mislim da bih pala u nesvijest. ozbiljno. ne znam ni kak izgleda novčanica od soma kuna jer uvijek na bankomatu dižem 100-200 kuna, taman da imam za kavu i cigarete, a i lovu nosim u džepu pa imam paranoju da ću je izgubit, no dobro nebitno, dakle da dobijem te milijune definitivno bih opandrčila na patos. jel netko vidio par milijuna na hrpi? koliko to kvadrata prostora uzme? jednu aktovku? više? manje?
moj muž veli da bi uložio lovu u dionice ili fondove, ubrao veliku pinku nakon godinu-dvije i otišao u penziju. ja pak mislim da je to moja lova, nikakva bračna stečevina i brijem da bih prvo otpatila stan da nisam u dužničkom ropstvu sljedećih 30 godina. pa da se stvarno mogu zvati posjednicom stana.
onda... vjerojatno bih uzela godišnji. od godinu dana. lijepo bi doma gledala daytime tv, sve humoristične i ine sapunice, dokumentarce o životinjama, talk showove, hrvatsku danas i hrvatsku uživo i dobro jutro hrvatska. i išla bih na matineje u kino u srijedu, recimo. to je guba dan za ić u kino u 11 ujutro. doma bi lijepo kuhala, spremucnula, peglala, čitala, duhovno se uzdizala. išla bih na plac svako jutro, onda popila kavicu i pročitala novinice, prošetala doma s noge na nogu, prošetala do teretane, lijepo provježbala jutro, malo se saunirala, kozmetičirala, lickala, mickala... išla bih na bazen 2 puta tjedno, igrala tenis bar jednom tjedno, vodila dijete na sportove, igraonice, kazališta, kina, muzeje...
otišla bih na krstarenje. naručila kamion djidja s amazona. otišla bih u new york. i london, jer veli zrine da tamo treba dulje boraviti. i u portugal. i u sao tome & principe, što je moja dream destination.
al brijem da mi se ne bi dalo. vjerojatno bih si kupila knjige, sigurno zapravo. i uredila stan do kraja. i nakupovala bih si cd-a i dobru liniju s dvometarskim zvučnicima. i platila bih si jedan tečaj.
i fakat ne znam na kaj bi više trošila. vjerojatno bih na kraju stavila lovu tam di mi muž veli i vratila se radit jer bi riknula od dosade. eto, lijepo velim da sam dosadna. predosadna čak i za milijunaša.
|
- 11:29 -
Komentiraj (21) -
Printaj -
#
18.10.2007., četvrtak
muke po donorima genetskog materijala
postoji taj neki kult roditeljstva u koji ne smiješ dirati. tipa, s roditeljima moraš, ali moraš imati nekakav odnos. ipak su ti roditelji. okej, možda nećete biti bliski i to, ali morate se viđati na povremenim ručkovima, blagdanima, obiteljskim skupovima, rođendanima... čula sam i da se stvari mijenjaju kad sam postaneš roditelj - kao imaš više razumijevanja za one koji su tebi podarili svoj fantastično kvalitetan genetski materijal te usput učinili čuda na tvom odgoju i socijalizaciji. [ovo je maksimalno ironična rečenica. štoviše, da je više ironična, povraćala bi u ekran.]
jednom sam vidjela neki veliki test u cosmu, mislim. tipa, najdraži majčin savjet.
svijet po mojoj majci izgleda ovako: uvijek nosi čisto donje rublje za slučaj da te pogazi auto ili da padneš pod tramvaj ili iz nekog drugog razloga završiš u bolnici [doktori se naravno neće baviti tričarijama kao što je spašavanje mog života, nego mojim higijenskim navikama], nemoj uzimati slatkiše od nepoznatih ljudi, a ako uzmeš prvo operi ruke pa tek onda jedi, rad je stvorio čovjeka, a peglanje ženu, kuća bez zavjesa je nemoralna, ali samo ako pritom zavjese ne vise ko kurvina guizica [tm], lijepo vrijeme za vikend služi da organiziraš veliko spremanje, a ne izlet i of kors - najbolje je da se ubiješ ako se ikad pretvoriš u svoju majku [ovo je također njen poučak].
touche.
|
- 15:52 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
09.10.2007., utorak
prokleti auto
razbila sam auto. to jest, nepoznati genijalac, elijeni mesarske eksperimente radili na njegovu spolovilu, je digao šaht da jezero na samoborskoj cesti lakše nestane, naravno nije postavio znak, spolno općio s bodljikavim prasetom, a ja naletjela na njega. i sad krepava, ošlo je sve što otić može, pojma nemam jel zato ili zato kaj vozim prokleto opelovsko smeće, nije za drugo nego da u njemu sadim mrkve i paradajz.
prije par mjeseci me zvao neki lik i ispitivao stupanj zadovoljstva opelovim proizvodom, što bi reko moj frend bosanac, dabogda mu apoteka menza bila. kako sam zadovoljna? bacila bih ga u savu, eto kako sam zadovoljna, samo da nisam ekološki svjesna i da do prije par dana nije bio u 100-postotnom bančinu vlasništvu.
moj registar rezervnih dijelova (c) Zrine je već izračunao koliko će nas tisućica kuna ta avantura doći i stvarno si želim da mogu mrcinu izubijat sjekirom, jebemu, ispada da samo za popravke auta radim.
malo bjesnim, da. ali što biste vi na mom mjestu da se lijepo u subotu vraćate od frizera (da, da imam novi friz), sretni, veseli, probuđeni, dan je pred vama, tralalalala, i u sljedećem trenutku čujete lomljenje metala od kojeg se ježi koža i što vam momentalno stvara jednu misao u glavi: ubit će me muž. dobro, nije me ubio, malo je problijedio, pozelenio i umuknuo na par sati, čula sam da se NIKAD ne vozi bliže rubu ceste baš zato što možeš naletit na otvoreni šaht (helooou?! kaj smo mi ruanda?), jer je naravno normalno da se šahtovi otvaraju bez upozorenja, mislim fakat nisam za vozača, tak sam poginula skoro kad sam iza zavoja na autoputu naletjela na saobraćajku, propisno obilježenu upozorenjima čak 20 metara prije iste.
a onda ovlašteni servisi, don't even get me started. otišla sam tip da mi promijeni štosdenfer jer sam pri parkiranju malo razbila maglenku, a i muž je imao udar. velim mu da mi auto ronda i zanosi u jednu stranu. "to vam se prenosi zvuk od štosdenfera", veli genije koji je ko bog posao preko veze dobio. oke zvuk, pokušam ja opet, ali auto nosi u lijevo. "ma to se vama gospođo čini." obožavam to kad me mehaničari uvjeravaju da patim od halucinacija. uglavnom, ispalo je da se jedan držač letve volana olabavio, što genijalci u ovlaštenom nisu mogli vidjeti, tvrdili su mi poslije. pa me onak podsmješljivo gledaju, kao gospodična tu vam je kuuuuupluuuung, tu vam je gaaaaaas... i sve bi ja to rekla oke jer fakat ne poznam ni aute ni njihov ustroj, da isti ti genijalci nisu frendici ulili ulje umjesto tekućine za stakla. oke, u pitanju je bio renault, ali svejedno.
popizdila sam, ukratko.
sva sreća pa ovaj majmun danas odlazi na muse.
kategorije: bjesnilo, amok, rant, pižđenje, auti. (religija i seks jer u tom smjeru i po toj poznatoj narodnoj basni o bogu, majci i ljubavi spominjem svoj auto)
|
- 10:14 -
Komentiraj (34) -
Printaj -
#
02.10.2007., utorak
ambicija
kad sam bila mala, bila sam uvjerena da ću jednoga dana postati pisac. baš pravi pisac. Pisac. prvi sam roman - i to ilustrirani, viteško-pustolovni roman s ljubavnom potkom - napisala s 8 godina. lijepo sam ga uredila, prepisala čistopisom, ilustrirala poput Bajki naroda svijeta koje sam u to doba gutala, i sakrila na dno radnog stola (imala sam tad onaj arhitektonski radni stol kojem se gornja ploha dizala pa je ispod nje bio prostor za držanje papira). no majka ga je otkrila i hvalila se tim mojim uratkom prijateljima. što je, ako ćemo iskreno, čisti bezobrazluk pa sam ja taj romančić likvidirala.
i tako sam piskarala, sastavljala priče i zaplete i dvije godine kasnije napisala priču o ratu iz perspektive dječaka koji je upravo nagazio na minu ili nešto pa se sve događa u totalnom slow-motionu, odnosno sve do kraja priče ne kužimo da dečko zapravo umire. i nije priča bila loša, sad kad je se sjetim. ali sam je odnijela svojoj zveki (zvjezdani ladiki) i zamolila je da je pročita. što ona i jest učinila - pred šokiranom rahatli i ostatkom njezine dramske grupe.
ne sjećam se što sam radila sljedeće 2-3 godine, nešto vjerojatno jesam jer sam u 7. i 8. razredu curama pisala ljubavna pisma/pjesme po narudžbi. meni su bile glupe, ali curke su se izoduševljavale.
u srednjoj me oprao teži slučaj puberteta pa sam počela dramiti bez razloga, slušati tiljka u mraku i pisati teške, dramatične i iskrene obdukcije srca u stihovanom obliku. što se isto svidjelo nekim izdavačima, ali to je bila 1992./1993. pa nije bilo love. nešto je izašlo, mislim, u nekom zborniku. kasnije sam pisala dramolete (nezanimljivo) i pjesme u prozi (nešto zanimljivije), a neko sam se vrijeme intenzivno furala na marqueza (neverovatna i tužna istorija nevine erendire i njene bezdušne babe bila je knjiga koju sam tad obožavala) - a tko zna, zna da je unutra novela na par stranica koju je marquez napisao u jednoj rečenici.
pa sam pisala priče, novele, pizdarije koje su čak i prolazile urednike, ali ih ja nisam htjela objaviti. i pjesme isto. ništa od toga više nemam, ako vas slučajno zanima, bacila sam.
sad bih ja rado pisala, ali nekako se bojim da sam ono malo inspiracije što sam je imala iscrpla u mladim godinama. jedino o čemu bih sad pisala su egzistencijalistički proljevi o tome kako je teško usklađivati obitelj i posao, raditi ko majmun i negdje u postupku ne zaboraviti da si ti još ti. nezanimljivo štivo jedne 30-godišnje neurotične babe koja polako počinje shvaćati da si bez čitave mreže suradnika koji obavljaju prljave poslove za tebe osuđen na ples po rubu potpune neurotičnosti.
|
- 12:05 -
Komentiraj (28) -
Printaj -
#
|
