kad sam bila mala, bila sam uvjerena da ću jednoga dana postati pisac. baš pravi pisac. Pisac. prvi sam roman - i to ilustrirani, viteško-pustolovni roman s ljubavnom potkom - napisala s 8 godina. lijepo sam ga uredila, prepisala čistopisom, ilustrirala poput Bajki naroda svijeta koje sam u to doba gutala, i sakrila na dno radnog stola (imala sam tad onaj arhitektonski radni stol kojem se gornja ploha dizala pa je ispod nje bio prostor za držanje papira). no majka ga je otkrila i hvalila se tim mojim uratkom prijateljima. što je, ako ćemo iskreno, čisti bezobrazluk pa sam ja taj romančić likvidirala.
i tako sam piskarala, sastavljala priče i zaplete i dvije godine kasnije napisala priču o ratu iz perspektive dječaka koji je upravo nagazio na minu ili nešto pa se sve događa u totalnom slow-motionu, odnosno sve do kraja priče ne kužimo da dečko zapravo umire. i nije priča bila loša, sad kad je se sjetim. ali sam je odnijela svojoj zveki (zvjezdani ladiki) i zamolila je da je pročita. što ona i jest učinila - pred šokiranom rahatli i ostatkom njezine dramske grupe.
ne sjećam se što sam radila sljedeće 2-3 godine, nešto vjerojatno jesam jer sam u 7. i 8. razredu curama pisala ljubavna pisma/pjesme po narudžbi. meni su bile glupe, ali curke su se izoduševljavale.
u srednjoj me oprao teži slučaj puberteta pa sam počela dramiti bez razloga, slušati tiljka u mraku i pisati teške, dramatične i iskrene obdukcije srca u stihovanom obliku. što se isto svidjelo nekim izdavačima, ali to je bila 1992./1993. pa nije bilo love. nešto je izašlo, mislim, u nekom zborniku. kasnije sam pisala dramolete (nezanimljivo) i pjesme u prozi (nešto zanimljivije), a neko sam se vrijeme intenzivno furala na marqueza (neverovatna i tužna istorija nevine erendire i njene bezdušne babe bila je knjiga koju sam tad obožavala) - a tko zna, zna da je unutra novela na par stranica koju je marquez napisao u jednoj rečenici.
pa sam pisala priče, novele, pizdarije koje su čak i prolazile urednike, ali ih ja nisam htjela objaviti. i pjesme isto. ništa od toga više nemam, ako vas slučajno zanima, bacila sam.
sad bih ja rado pisala, ali nekako se bojim da sam ono malo inspiracije što sam je imala iscrpla u mladim godinama. jedino o čemu bih sad pisala su egzistencijalistički proljevi o tome kako je teško usklađivati obitelj i posao, raditi ko majmun i negdje u postupku ne zaboraviti da si ti još ti. nezanimljivo štivo jedne 30-godišnje neurotične babe koja polako počinje shvaćati da si bez čitave mreže suradnika koji obavljaju prljave poslove za tebe osuđen na ples po rubu potpune neurotičnosti.
|
