28.09.2007., petak
life of surprises
You can keep the good times, righteousness
The best parting line
Rather then pretend we are A1 ultra fine
Shall I be the first then to say what we have found
There's something in our lifetime won't let us settle down
Moram se odviknuti od toga da skice svog života smještam u okvir nekakvih opskurnih pop pjesmuljaka. Kao prvo, to je mnogo bolje već obavio Nick Hornby. Kao drugo, malo sam prestara da svaki problem rješavam slaganjem playlisti i snimanjem kompilacija koje - utvaram si ja - razgoljuju sve ono što ja mislim da jesam ili se bojim postati. I kao treće, stvarno je vrijeme da prestanem prekapati po arhivi zaboravljenih pjesmuljaka, citata iz filmova ili mudrih događaja iz knjiga i nuditi njih kao odgovore na neka pitanja koja su - a imam 30 godina, više ne prolazim kroz ona fatalna, sudbinska, kismetovska prepoznavanja kad upoznaš nekoga tko ti klikne, sjedne na prvu, s kojim se odjednom povežeš kao da se znate zadnjih 27 života, a tek ste pola pive ispijuckali zajedno - više usmjerena nekakvom održavanju konverzacije i izbjegavanju tišine (jer tišina je, znate, danas prilično nezgodna stvar i ljudi koji šute su nezgodni ljudi), nego nekakvom stvarnom interesu.
Darling it's a life of surprises
It's no help growing older or wiser
A u biti... čitam tuđe blogove i oni koje volim i poštujem počesto su kriptični, a ipak imam dojam onog davno prošlog kismeta, božanske noge u moju guzicu ponekad, ponekad kad shvatim da ima i drugih kao ja, koji neupoznati od mene žive mojim životom. Kako se svi samo razotkrivamo na ovim bezličnim ekranima, prosipamo svoje tuge, želje, nemire, štogod, i sve to ide, ide lagano i bivamo prepoznati pa se osjećamo dobro pa se nastavimo otkrivati, razotkrivati, pokazivati, iskazivati, samo nam fali nekakva zastavetina i šal od svile pa da razmotamo te svoje prevrijedne osjećaje kao nekakvu trobojnicu (to je danas u modi) i mašemo njome preko blogova. Eto, i ja imam te neke osjećaje, znate, ja sam poseban.
Never say you're bitter Jack
Bitter makes the worst things come back
Ne vrednujem visoko cinizam. Ne vrednujem posebno ni sarkazam ni finu, prikrivenu, otvorenu, kakvuvećhoćete ironiju. Na mojoj ljestvici nekakvih ljudskih vrijednosti iskrenost kotira iznimno visoko. Glupa sam, neprilagođena, kronično smotana i potpuno naivna kad je riječ o drugim ljudima. Samo me pitaj i sve ću ti reći. Nema skrivanja, nemam za to volje, živaca, želuca... sve to na stranu, nemam za skrivanje talenta.
Never let your conscience be harmful to your health
Let no neurotic impulse turn inward on itself
Just say that you were happy, as happy would allow
And tell yourself that that will have to do for now
Razjebavam samu sebe neurotičnim ispadima i pokušajima kreiranja nekog "lili vanili" svijeta u kojem se možeš barem jednom dnevno nasmijati iz guzice. I dići potom tu cijenjenu starku, zaboraviti da si prestar za neke stvari i pustiti noge da te vode kud već noge vole voditi, a suprotno općem mišljenju, gdje je srce kao najvažniji faktor, tralalalala, noge su silno pametna stvorenja i rijetko zaboravljaju kojim su putem jednom prošle. Ne znam mehanizam tog nožnog pamćenja, ali znam da pamte kao stogodišnje kornjače, nekako se sližu sa svakom ispljunutom žvakom na asfaltu, upamte raspored neonskih odsjaja, a posebno dobro i svaki posrtaj i idu, idu, sve dok se ne umiješa to cijenjeno srce ili još cijenjenija glava.
It's a hell of a ride but a journey to dust
And there's nothing pathetic listing clothes she'd wear
If it proves that I had you, if it proves I was there
Say 'I remember that,' oh
Razjebava me ova jesen temeljito. Sve je kao okej, sve je kao idealno, sve konačno sjeda na svoje mjesto... kao. Ali razjebavaju me te sitnice, komadići puzzlea mog života nekako su izbrisani zajedno s nekim ljudima. Fakat, ponekad ti treba dokaz da si živio život.
I've been made the guest who stayed forever
To je nekako poanta.
Ako iz ove zbrke poante uopće ima.
And I'm pounding out messages loud on the drum.
The rumours have started that we are both young.
|
- 00:30 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
19.09.2007., srijeda
seks na blogu
Baš sam jednim okom škicala telku (drugim prevodila nešto ultra zanimljivo), kad hooray!, moj najdraži citat iz Seks i grada, mislim da je 3. sezona, kad Samantha (meni definitivno najdraži lik) hoda s tipom čija sperma je malo funky.
Evo što ona kaže na temu blow jobova kao takvih:
Adam: Come on, give me a little BJ, up and down a couple times, you're done, it's easy!
Samantha: Easy? You men have no idea what we're dealing with down there. Teeth placement, and jaw stress, and suction, and gag reflex, and all the while bobbing up and down, moaning and trying to breathe through our noses. Easy? Honey, they don't call it a job for nothing!
Nemam (objavljivih) komentara, al odvalim svaki put.
|
- 00:35 -
Komentiraj (28) -
Printaj -
#
13.09.2007., četvrtak
cure su teške
Veli meni moje zlato danas da svi dečki u njegovoj grupi imaju cure.
- Pa jel ti imaš?
- Imam.
- A kak se zove?
- Pa ne znam.
- Kak ne znaš?!
- Pa mama, nismo se još upoznali. Al dovest ću ti je. Zapravo, znaš kaj, imam dve cure. Ona prva mi je već dosadna.
- Pa jesi joj rekao da ti je dosadna?
- Nisam.
- A jesi ti nju uopće pitao da ti bude cura?
- Nisam. Al mi je dala da joj diram štrample.
- I sad ti je dosadna?
- Aha. Al ova druga nije.
- A kaj mora imat tvoja cura?
- Dugu kosu.
- I kaj još?
- Niš.
- Pa mora valjda bit dobra prema tebi.
- Ma ne baš.
- Pa nećeš valjda neku koja te gnjavi?
- Ma gle mama, mi dečki smo jači od cura. I zato mi njih moramo čuvati, kužiš?
- Otprilike.
- Samo znaš kaj, teško je imat curu.
- Stvarno?
- Aha. Onda narastu pa su teške. Al ja svoje mogu dignut i nosit, uopće mi nisu.
i kaj da mu čovjek na to veli?
|
- 00:29 -
Komentiraj (19) -
Printaj -
#
06.09.2007., četvrtak
bluz babljeg ljeta
ide mi na živce ova kiša. i ide mi na živce jakna koju iz ormara izvlačim puno prerano. idu mi na živce i vjetar i oblaci i lišće i to što su dani sve kraći i što navečer sjedim umotana u deku, i ide mi na živce ovaj sumorni osjećaj koji je bespravno uselio u moju glavu i sad odbija iseliti pozivajući se na pravnu državu i pravo očuvanja postojećeg stanja ili kako se već zove ta situacija kad ti netko zaposjedne tvoje vlasništvo, u ovom slučaju cijenjeni duševni mir i dobar osjećaj, a onda odbije iseliti jer je već uselio i dok ti pokreneš sve kotačiće pravne države prošle su godine i godine i u međuvremenu je taj netko izrodio mnogo malih nekih i sad je cijela priča toliko komplicirana da se zovu novinari i policija i ti ispadaš zločinac iako cijelo vrijeme ponavljaš, hej taj netko je lopov, nisam ga pustio, sam se uselio, zaposjeo, stavio natpis "hrvat, zauzeto" i odbija otići. gnjavi me taj podstanar i najradije bih ga letvom zatukla, iscipelarila, poslala ćelave momke bez vrata i skrupula da mu vježbaju aerobik na kičmi, ali znam da ne smijem jer bi mene, da to učinim, pravna država strpala u rešt, uostalom navodno je za dušu dobro i malo tuge, samo je pitanje koje tuge i u kojim količinama, i ima li ta tuga ikakvu svrhu ili je samo tužimo iz čiste lijenosti da je jednostavnom kemijskom reakcijom pretvorimo u nešto dobro i korisno, nešto što te ne tjera u bluz i nešto što te ne tjera da jednu te istu pjesmu slušaš na repeatu, nešto što pokreće, neku pozitivu, ali tuga je kažu mudri ljudi, dobra, dobro je biti tužan i tužiti, tugovati, plakati, jedino mi se čini da nije dobro kad stoti put, ma milijunti put plačeš zbog iste stvari, zbog istih razočaranja i više onda nije stvar u tuzi, tuga onda postaje živčanost jer ne znam kako drugi, ali ja stvarno ne mislim ostatak svog života oplakivati nešto što je bilo i prošlo i gotovo i svršeno i u što nema povratka jer je eto tako i ne da mi se više objašnjavati da ne pretjerujem, da je to doista to što govorim da jest, ne da mi se više pričati, žaliti se, misliti, analizirati, najradije bih da sve nestane, ali mi se ne sviđa što sve to nestajanje znači, i da, ide mi na živce što su mi prsti hladni dok ovo pišem i ide mi na živce vjetar koji me ledi dok na balkonu pušim stotu cigaretu, a posebno mi ide na živce, živcira me, ljuti, bjesni me taj moj vječiti ideal o samorazvoju, o nekom ispravljanju vlastitih krivih spojeva, a to sam dovela do savršenstva tako da više ni ne gledam sebe kao sebe, nego kao sklop spojeva, kad pritisneš ovu tipku dobiješ to, kad pritisneš onu iskoči nešto drugo, želim u životu biti krojačica, to je plemenito zanimanje, činiš ljude sretnima, želim biti sretna točno tu gdje jesam i prestati živjeti život kako bi mi ga kundera opisao, dovraga.
|
- 00:49 -
Komentiraj (20) -
Printaj -
#
|
