30.08.2007., četvrtak
rahatli 3.0 beta
Danas kada punim 30...
...primijetila bih nešto: ljudi su totalno opsjednuti slatkom pticom mladosti. Stalno neke mudre poslovice slušam, o đačkom dobu, o mladosti koja brzo prođe i savi koja tiho teče, svima je najbolje bilo u srednjoj ili na faksu, svi smo u dvadesetima bili mladi, ludi anarhistični, a sad nam je, kaže jelte narodna mudrost, vrijeme da postanemo odgovorni stari dosadni prdonje koji idemo na team buildinge i čitamo knjige o unaprjeđenju poslovanja namjesto slyvie plath. E pa ovako: u srednju se ne bih vratila ni da me kolju. Ni da mi nokte čupaju. ni da me peku žaračem. ni da me bace u kotao sa zmijama. (oke serem. da mi zmijama priprijete, ziher bih se vratila).
Je, tulumarili smo. Je, bila sam mlada, lep(š)a, utegnutija, drskija... ALI. jebote, al u pubertetu svaki problem izgleda GLOMAZAN. ono, nije te nazvao neki papak s kojim si progovorila sveskupa 5 riječi i ti sad razmišljaš o ispijanju otrova a la juliška. ili su ti starci zabranili da se opijaš i drogiraš. šta koji cazzo oni misle da su?
a bome ni u dvadesete (do 25. negdje) ne bih više, fala. sve je bilo nakrivo, čudno, nejasno. a i nemrem si zamislit više da idem van barit frajere. barit? frajere? ideš...
nego, kad to sve zbrojim, brijem da će tridesete bit zelo kul. ovo dosad je bila razvojna verzija, ovo sad će bit... nekaj bolje. ciljamo na povećanu stabilnost, prilagodljivost novim okruženjima, poboljšanu skalabilnost i unaprijeđene performanse. jamčimo, kao i dosad, pun kuki i osamsto prenagljenih odluka i rušenja sustava taman kad postane operabilan. ipak je to, jelte, beta verzija.
|
- 01:26 -
Komentiraj (35) -
Printaj -
#
24.08.2007., petak
10 stvari za koje fakat nisam rođena
Kad si jako mali, roditelji valjda žele isprobati u čemu bi sve njihovo čedo moglo prosperirati pa vas tako istovremeno upisuju na karate, jazz dance i sedam svjetskih jezika. Kad se pokaže da briljirate jedino u penjanju na drvo i skvotiranju u knjižnici, slijede grdi šokovi i egzistencijalne dvojbe: što smo to napravili, kako smo je to odgojili, što će biti s njom, i u koga se zaboga uvrglo ovo dijete. Moji starci nisu baš najbolje primili moje neuspjehe u raznoraznim aktivnostima na koje su me godinama slali. Hell, nisu najbolje primili moj život i uvjereni su da je od mene moglo postati nešto, samo da su me hranili bebipapom kako im je pedijatrica savjetovala i samo da su me vodili psihijatru kad su se prvi put zabrinuli za moj psihofizički razvoj. No da ne davim mnogo, ovo je 10 stvari u kojima sam spektakularno propala.
10. MELODIKA
Ne znam sjeća li se tko tog instrumenta, ali u mojem 2. osnovne sve su cure apsolutno poludjele za tim. Sve su imale lijepe pinki futrolice s melodikama, sve su puhale u ta čuda i umišljale da je to tek korak do... čega? Kakav je instrument uopće melodika? I kaj možeš bit kad narasteš? Profi svirač melodike? Karijera kod Jerry Springera zajamčena. Enihu, došla sam, puhala, nabavila pinki futrolicu, a onda su me zamolili da ne dolazim više.
9. ZBOR
La-la-la-la-la-la-la. Bila sam alt2, mislim da se tako zove glas. Neko vrijeme mi se činilo guba da pjevam, ali onda se pokazalo da se zanesem i počnem gudit nekaj svoje na sav glas i izvan tonaliteta, da povremeno nerviram ostatak zbora lupkajući nogom takt. Presudila je faza u kojoj sam odbijala pjevati, ali sam vrlo animirano otvarala usta, sve dok vođa zbora koji se prezivao nešto poput Zviždalo i koji je obožavao dirigirati ispruženim srednjim prstima, nije dobio slom živaca i istjerao me van.
8. GIMNASTIKA
Kao prvo, ne znam tko je pio drogu pa mu je na pamet palo curu koja je tad bila najviša u razredu (a danas je kitovo mladunče od 1,80) poslati na gimnastiku. Aha, to bi bila moja mama. Ona je naime bila uvjerena da je gimnastika divan ženski sport za njeno potomče koje će time razviti a) gracioznost koja joj nedostaje b) sportski duh kao da nije dovoljno kompetitivno đubre c) spretnost jer se njeno čedo običavalo spotaknuti o zrak i zarovati nosom u asfalt. Plan je propao s praskom kad se otkrilo da sam ambidekster na čudnovat način (desnom pišem, lijeva strana je za sve ostalo, posebno za sport), da sam sposobna glavom opizdit u zid ničim izazvana, da bez pardona prođem kroz staklo jer zujim u strop, i da ću, ukratko, poginut ako se time nastavim baviti.
7. VIOLINA
Moja majka si je oduvijek htjela svirati violinu iako ima sluha kao nagluha vjeverica i iako joj je mladenački idol bio Tom Jones, a danas po kuhinji poga uz zvuke Narodnog radija. Pa sam violinu, naravno, morala svirati ja. Nismo prošli dalje od upisa: na testiranju za muzičku školu ocijenjena sam ovako: sluh 5, ritam 5, memorija 1. Mislim da su ocjene trebale biti nekako drugačije posložene, ali ako oni tako kažu... Meni je bilo gud, ionako mi se više svirala gitara, ali majka je bila očajna. Njena kćer pa bez glazbenog talenta! Fakat, šokantno.
6. RITMIKA/BALET
Kad je plan s violinom propao, madre je krenula u potragu za ženskim aktivnostima i upisala me na balet kod one Škrinjarić tete. Koja je bila zmaj od žene i nakon čijih sam satova jedva hodala. Pa sam počela imati tantrume prije svakog odlaska. Pa me upisala na ritmiku. Ali džaba - najviša cura u grupi (moi) s najmanje ritma u sebi (moi) i najmanje talenta za bilo kakvo gibanje (moi) imala je divan običaj kad svi krenu lijevo otić desno, ili kad svi krenu naprijed otić nazad, što je izazivalo kaos, nered, a bome i jednom prigodom čunjevito (u značenju poput kuglačkih čunjeva) padanje mojih supatnica.
5. FOLKLOR
Netalentom za ritmiku vjerojatno sam zabila posljednji čavao u lijes majčinog uvjerenja da će od mene napravit kakvo-takvo žensko, ali ne znate vi moju madre, ne odustaje ta samo tako. Pa me upisala na folklor. Imali smo i one kapice i one nošnjice i opravice, a bome i opanke. A jedan je opanak na jednom nastupu tam na Staroj Trešnjevci odletio s moje noge tako da sam ostatak nastupa hopsala kao Frankensteinov pomoćnik Igor. Da je samo to bio problem... ali nikako nisam uspijevala uhvatiti ritam, stalno sam kasnila ili ranila, zapamtiti korake je bio pravi podvig i tako sam nakon 6 mjeseci mučenja odlučila reći ćao folkloru i narodnoj umjetnosti kao takvoj. Jebo.
4. ŠTRIKANJE
Da, probala sam i to. Prava, kriva, prava, kriva. Petlje. Ovo ono. Još negdje postoji nekakav započeti šal koji je tvrd ko kamen i sfušan na jedno 12 mjesta barem.
3. ATLETIKA
To je madre zaključila da je moj sport jer sam kao visoka i to. A isto je graciozan, di ćeš gracioznijeg sporta od onog u kojem žene zovu gazelama? No meni ne postoji dosadnija stvar na svijetu od trčanja. Sprint, može. Sve dulje od 200 metara, ma idi bre begaj. Neću. Odbijam.
2. POZIRANJE
Kad sam bila u osnovnjaku, pojavila se neka školica za cure, tipa kako hodati, kako se šminkati, kako pozirati... Upisale se sve cure iz razreda pa i ja. Fakat sam netalent za te ženske stvari, a nije bilo ni nešto zabavno. Jedino zabavno je bilo vrtit guzicom i radit face, al to mogu i doma.
1. KOŠARKA
Jedna stvar koja nije bila mamina ideja. Tip je zaustavio mene i majku mi moju na placu. Trešnjevačkom. Te visoka cura, te taman godina koliko treba, te dođi ti na trening. Došla. Probala. Nakon 3 mjeseca nisam svladala korake niti sam tome bila išta bliža nego prvi dan, ali sam se zato uspijevala potuć na svakoj tekmi i to sa curama za glavu višima i za tele jačima od mene tak da sam redovito doma dolazila sa šljivom kao trofejem.
|
- 08:07 -
Komentiraj (41) -
Printaj -
#
19.08.2007., nedjelja
snaha
Kaže meni neki dan moj sin da će imati curu. "Tak da se mogu naslonit njoj na rame kad mi je teško", veli.
A kakva će biti?
Prava ljepotica, rekla bih. "Imat će zlatnu kosu i zlatne zube, ko Crni štakor", kaže sinko.
I njih dvoje će živjeti sa mnom i mačkama. Ili tak, ili se neće ženit, nego će živjet sam s mačkama.
Blago meni.
|
- 21:22 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
16.08.2007., četvrtak
Gos'n saturn
Kad sam prije skoro (za točno dva tjedna skoro) dvije godine slavila 28. rođendan, draga guru-prijateljica mi ga je čestitala riječima: "28! pa to je povratak saturna!" i objasnila da to znači dvije godine ludila. Naporne dvije godine, kao. Dvije godine pretumbacija.
DISKLEJMER: o astrologiji znam malo više nego ništa. Znam nabrojati 12 znakova, znam koji je kad, znam da postoje natalne karte i to i tu otprilike sve što znam naglo staje.
Enihu, nakon te ljupke čestitke i mog psovanja svega po spisku - jer mislim, kakav je to način čestitanja rođendana? Sretan ti rođoš i sretne ti dvije godine muka paklenih? - ja sam zaboravila na gospodina saturna.
Danas friško nezaposlena, nakon dva potpuno psihotična mjeseca koja su me dokrajčila na svim poljima, razmišljam nije li možda imala pravo. to sa saturnom, mislim. I ako je, znači li to da sad konačno dolazi mir? Tjedan dana bez rusvaja na bilo kojem polju?
Nemam neke velike želje u životu: naći neki lijepi poslić, malo honorarčiti, zaraditi taman toliko da mogu na koncert po želji i da si mogu kupiti 2 knjige mjesečno (nekoć je na ovom mjestu stajalo 1 knjiga, 1 cede, ali lejtli operiram po kućama i tuđim mp3 fonotekama), odvesti sina na izlete, u kino, kazalište, biti svaki dan u teretani i najmanje dvaput tjedno na bazenu i povremeno ispeći palačinke za drage ljude. Mislim da je to mjera dobrog života za mene.
Trenutačno stanje, nadam se, ide prema tome. Šaljem životopis na sve adrese kojih se mogu sjetiti. Gnjavim ljude koje jedva poznajem. Glumim da je riječ o networkingu, ali sam u stvari davno izgubila svaki osjećaj srama kad je o traženju posla riječ. I dobro mi je, moram priznati. Imam neki pozitivan filing, iako je malo zastrašujuće nakon toliko vremena biti solo igrač. Vlastita firma, vlastiti šef i sve što uz to ide. Možda se sad, kad ističu te dvije godine pa gos'n saturn odlazi gnjaviti neku drugu spodobu, i moj san o maloj idili i ostvari.
|
- 10:32 -
Komentiraj (20) -
Printaj -
#
|
