ne, nitko nije čekao za travnik vezu, iako bi bilo fora da je netko čekao nekakvu vezu, za bilo koji mali grad s karte koji nekako postaje važan i značajan kad ga se spomene u nekoj tužbalici pa jedva čekaš da stigneš u taj vražji travnik, a kad tamo sivi socijalizam i bezlični kolodvor.
čitavo poslijepodne pokušavam zbrojiti koliko nas je bilo - 13 mislim. baš zgodan, dobar broj 13.
suprotno općem mišljenju, rijetko me hvata nostalgija. ako išta, mislim za sebe da sam tip koji prilično lako napušta mjesto na kojem je do jučer bio.ili bila, ako ćemo biti politički korektni.
ali danas mi je nekako pri duši ta zima, 1997. godine, kad je, ako dobro pamtim, doista bilo podosta snijega. ne radi ljudi s kojima sam se tad voljela smijati, nego radi toga što se život tad činio tako neiscrtan. još je postojalo bezbroj mogućnosti, još smo tek nazirali obrise osoba koje ćemo postati ili želimo postati, još smo mogli sve i željeli sve i sve se još moglo dogoditi, iako smo vjerojatno negdje znali ili naslućivali da se jednostavno neće dogoditi jer se uglavnom ne događa, odnosno u jednom nam se trenutku vjerojatno mora dogoditi taj život na koji nas upozoravaju, jer se događa svima, zašto bismo zaboga mi bili iznimka, dogode se muževi, žene, djeca, krediti, roditelji, pogrebi, razvodi, svađe, slomljene kosti, bolnice, padovi, neuspjesi, dugovi, čekovi bez pokrića, dogodi se umor i radni vikend i dogodi se spavanje čim sjediš dulje od dvije minute, i dogodi se da davnašnje prijatelje sretneš u prolazu i ne znaš što bi im rekao, oni eto idu na drugo dijete, a ti se pitaš, dobro više se ne pitaš na glas, ali se pitaš, što dovraga znači ići na dijete i je li itko ikad stigao na dijete, ali oni idu na to dijete, a ti si dovoljno društveno svjestan da izgovaraš nekakav kliše, tipa, drago mi je zbog vas, hajde da se vidimo jednom, moramo, piće, kava, ne mogu tad, dijete ima sportske aktivnosti, a onda sam na iventu pa je poslije nekakav miting šefova, ali hajde da se vidimo jednom, stvarno moramo. nitko ne želi da mu se dogodi taj neki život, ali se dogodi. jebeš 20 godina ako ne možeš piti preloše vino i lajati na mjesec i ako tvoje tijelo nije u stanju sagorjeti sve kao nuklearni reaktor, i cjelonoćne pijanke i pizzu u 6 ujutro i kavu kod marija u 7. nitko ne želi prokleti mobitel i nitko ne želi upisivati sastanak s nekad najboljom prijateljicom u rokovnik uz napomenu, stara ne znam dal radim vikend, lako moguće, imam doma dva registratora stvari, imaš 20 godina i ti ZNAŠ, siguran si da ćeš ti to drugačije, bolje, spontanije. imaš 20 godina, sve još može biti, sve se može dogoditi, još imaš force i vremena odabrati boju, smjer, putanju. naravno, bit ćemo prijatelji zauvijek, dovraga, i za 10 godina ćemo se nalaziti kod sata, i boris će i za 10 godina uvijek kasniti i ja ću i za 10 godina popizdit nakon 10 minuta i otić pit kavu kod marija jer me boli ona stvar za borisa koji kasni i nek se jebe stoka, ako misli da ću ga uvijek čekati.
a život se dogodi. dogodio se. negdje između te 20. godine i sadašnje 30. godine, dogodilo se. odjednom se sve iscrtalo, uredilo, usmjerilo. dogodio se taj slavni život na koji su nas upozoravali.
pa se udajemo, rastajemo, prekidamo, a uglavnom pokušavamo pronaći dio te čarolije, tog čarobnog trenutka kad osjećaš da je moguće sve. da sad kažem da je moguće sve lagala bih kao pas, naravno da nije, moj život je sabijen u okvire koje sam mu postavila, i dobri su ti okviri, drže me na zemlji jer imam tendenciju otplahutati, eto kaže mi prijateljica kojoj prema glasu znam izraz lica i što je najbolje nakon 3 godine neviđanja pogađam, i eto, govori ona dok ćaskamo u nedjeljno jutro, oduvijek si govorila da ti je potrebno sidro.
pa da, sidra su dobra, sidra te čine živim, daju smisao zraku, vodi, putu, plovidbi, sidra su skroz ok, ali zar ti ne nedostaje ona čarolija kad svaku grešku lako popraviš jer je nekako rana, friška, lagana, a sad imam dojam da je svaka greška fatalna, vodi te na sud, u minus ili u poreznu upravu, dovraga, razumiješ?
zima je bila, istina. ali da budem sasvim iskrena, čitav se taj osjećaj da sabiti u jednu noć, suludu, začudno trijeznu noć, u noćno kupanje na -15 na tuhelju, koje je divna stvar, jedino je gadno ući i izaći, u čekanje zore na zagorskim bregima, na ska ritam u noći. tad možeš sve, možeš ostaviti sve i otići u cirkus, možeš još biti s kim želiš i doživjeti da to požališ, možeš zamisliti da si se zaljubio i povući to nazad, na kraju krajeva, uvijek imaš zaštitnu mrežu drugih 12 luđaka. a onda se mreža raspline i subotnja poslijepodneva postaju potpuno bezlični dio tjedna, skoro kao nedjeljna jutra koja bi, da na svijetu ima humanosti i pravde, netko trebao zabraniti.
Post je objavljen 29.10.2007. u 01:45 sati.