31.07.2007., utorak
nda
Prije neke dvije godine dobila sam jedan od tupavih zadataka kakve je voljela moja urednica. Tipa, napiši u 10 točaka ili više, za što je sve prekratak život, al pozitivno. I inspirativno. I onako, gudi gudi. Napisala, ili bolje rečeno, nasrala sam taj tekst u 10 minuta. Ni ne sjećam se za što mi je sve život bio prekratak u tih 10 minuta.
I od tad se ne da, taj tekst, k'o ona Arsenova za jedan dan, srećem ga na zidovima liječničkih ordinacija, automehaničarskih radionica, na zidu tiskare, uredno preklopljenog u novčaniku neke yuppie cure, susrećem ga, dovraga, na svim neočekivanim mjestima - a već je izblijedio i žut - i ljudima je uvijek drago kad ispadne da sam ja ta, ta rahatli koja piše inspirativne članke koji završavaju na zidovima, a meni dođe da ih izvrijeđam, te njih koji izrezuju i lijepe poruke za što je sve život prekratak, okej, da nezahvalna sam kuja i trebalo bi mi biti posve svejedno kamo idu moji tekstovi jednom kad ih ja pustim s tipkovnice, ali nije mi svejedno i ide mi na živce što je od svih pametnih i dobrih tekstova, tekstova koji su nešto značili i nešto mijenjali, preživio samo taj jedan, bezveznjak, izdrobljen u 10 minuta, iz bijesa na urednicu koja mi sjedi na glavi s glupim zahtjevima, k'o dijete začeto petingom, tako mi izgleda, kao da nikad nije došlo do pravog seksa, nego smo nešto prtljali dolje i eto, inače je rađenje djece ful contact sport, ali jedan od milijun slučajeva smo baš mi i sad taj tekst, to čudom stvoreno čedo, biva lijepljen po zidovima i proganja me taman kad ga zaboravim i jednog dana kad umrem neka će se budala sjetiti pročitati tih mojih 10 teza, zakucati mi ih na daske lijesa, i ljudi će me zapamtiti kao eto onu ženu koja je pisala motivacijske tekstove.
|
- 20:13 -
Komentiraj (18) -
Printaj -
#
16.07.2007., ponedjeljak
mama, kad narastem bit ću književni kritičar!
Digla mi je živac do neslućenih visina spodoba koju ću ovdje navesti inicijalima D.J., a koja je u današnjem Jutarnjem napisala tekst o "Bijelom jazzu", romanu Jamesa Ellroya. Tekst od, ajmo reć, tri kartice od čega je dvije i pol kartice njegovo nesuvislo prežvakavanje stoput, čak i u našim tiskovinama koje za ostatkom svemira po relevantnosti poslovično kasne jedno četiri velika praska, prežvakane priče o ubojstvu Ellroyeve majke, a pol kartice je čista, da budem fina, bedastoća. I blablabla. Genije je zaboravio napisati da je Ellroy ekšuli napisao roman o tome, ali nije propustio iznijeti priručnu kvazipsihoanalizu čovjeka koji je - pazite - ostao zauvijek zarobljen u djetinjstvu zato što nema televizor. Oprah 1, ostatak svijeta debeli minus.
Prvo sam pomislila da je neki urednik u sezoni kiselih krastavaca dao čovjeku da napiše nešto o "tom Ellroyju", a na kraju ispalo da je to književna kritika. Romana o kojem nema dva slova u tekstu. Odnosno ima, nešto što je prepisao s korica - roman o voajerima, glavni junak Dave Klein, mafijaška hobotnica, policija u sprezi s kriminalom, blablabla. A roman je, tupsone jedan, odličan. Najbolji u tetralogiji. Ali za takav sud bi ga trebalo i pročitati, jel tako miki, tako je.
Ali, da ne ispadne samo pljuvačina, ima tu i zgodnih opservacija. Recimo:
Kritičari kažu da su Ellroyevi romani toliko mračni da u njima nema mjesta za suptilnija sjenčanja likova. To je "staklena brada" njegovih krimića. Nijanse likova obično se traže u eskapističkim ljubavnim romanima. Kod Ellroyevih kritičara sjenčanje podrazumijeva "svjetlije". U njegovu crnilu sjenčanje bi donosilo svjetlije, a ne tamnije nijanse. Ono bi podrazumijevalo bilo koji trag ljudske humanosti i civilizacijskog prosvjetiteljstva. Ali toga nema.
Kaj fali u ovom odlomku, doslovno pretipkanom iz Jutarnjeg? Kao prvo, smisao, ali ajde. Kao drugo, logika. Kao treće, činjenice. A da je mujo mujavi blentavi i pročitao roman koji je krenuo ovak mudrijaški secirati, vidio bi da mu barem zadnje dvije rečenice nisu potkrijepljene činjenicama iz Ellroyjevih knjiga. Kao četvrto, i gramatika fali, a i stil je zadnji put D.J. vidio tamo iljadudevetstotinaineke...
Mislim, da sam urednik i da mi novinar donese ovo na stol, letio bi s vrha one čudnovate zgrade. A to za početak. Jel ovo itko pročitao prije objave? Ili nas u biti boli ona stvar što se objavljuje u novinama jer "papir trpi sve", "novine žive jedan dan", "tko radi taj griješi", dadadadada. Tko radi taj griješi, ali ne ostavi pritom mozak u podrumu, ne? Pod uvjetom da ga - a u slučaju D.J. iskreno sumnjam - u prvom redu i posjeduje.
|
- 15:34 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
10.07.2007., utorak
prava mjera
poslala mi je danas draga tetka prevoditeljka upitnik o nekom mom korištenju/viđenju bloga. ne znam što će joj doduše, al ja obožavam popunjavati upitnike, a i prevoditeljka mi je draga pa sam zasukala rukave i udrila po tipkovnici. sve je išlo glatko, zašto blog, otkad blog, jel spominjete blog u stvarnom životu, dok nije frajerica rahatli naletjela na pitanje: Imate li prijatelja i izvan virtualnog svijeta? (ili tako nekako, lijena sam pogledati u tekst).
Odmah sam ko martin po diviziji i uz posprdni smješak tipa samo-zadnji-luzeri-imaju-prijatelje-samo-s-neta i krenula pisati nešto tipa Naravno, ja zapravo UOPĆE nemam prijatelje na netu/blogu/forumu.
a ondak sam se malo, ajmo reć, zagrcnula.
dobro, zagrcavanje se dogodilo koji sat kasnije kad mi je do plave glave došlo pitanje i moj slavodobitni - AHAHA! ja imam mnogo prijatelja izvan neta, ja sam draga, mila i duhovita osoba koja je rado viđen asesoar svakog društva!
Vrijedna činjenica: asesoar je na ovom blogu upotrijebljen upravo drugi put.
Rahatli tha party animal. (I tha je tu namjerno, gledam ove siesajeve pa se furam na gangsta talk, proći će ako me dovoljno budete ignorirali)
Rahatli tha goli kurac, pardon my french.
stvorenje koje je najbliže pojmu najbolje prijateljice (vjerovali vi meni ili ne, ali zagrcnula sam se samo pišući), a koje takvim ne zovem samo zbog svog iznimno racionalnog i objašnjivog uvjerenja da će se, čim ja nekog prozovem najboljim prijateljem, otvorit dveri paklene, opizdit će me susjedina tegla s pelargonijama posred čela, precvikat će mi novostečenu go karticu, uhvatit će me kontrola u tramvaju i postat ću crnka, ali ga za potrebe ovog i svih ostalih tekstova na tu temu možemo zvati drugom, pijonirom, a ako uzmemo u obzir i način zabave, suputnikom kraj digresije, viđam otprilike dvaput mjesečno. mailamo se doduše nekoliko puta dnevno, a svako toliko otpizdimo na drugi kraj regije alpe-dunav-jadran e da bi gledale neke tamburaše. ali ono, osnovna komunikacija nam se obavlja dok svaka radi u svojem japijevskom uredu i za svojim kompom.
stvora kojeg puno volim i kojeg redovito gnjavim svojim dubiozama i duhovnim otkrićima viđam još rjeđe, al redovito meljemo na gtalku.
kad trebam pomoć, zovem svog gurua kojeg sam upoznala preko bloga.
stvarni život 0, pošast modernog doba aka internet 3.
pa onda moja draga DeeDee koju vidim svakih šest mjeseci, a koliko toliko ostajemo u kontaktu jer se mailamo i jer je emocionalno ucjenjujem da čita ove moje pizdarije.
da ne nabrajam dalje...
fakat, da nema bloga, maila, mobitela... komotno bih mogla živjet na pustom otoku i glumit svjetioničara, pod uvjetom da mi neki pijani činovnik koji je prethodno dobio mokrom krpom po glavi, za to da dopuštenje.
zapravo, štajaznam. svako toliko dobijem na mobitel ili mail neku od onih ljupkih poruka, prijatelji su kao zvijezde, čak i ako ih ne vidiš, znaš da su tu, što je slatko i sve, ali nisam baš sigurna da ima neke veze s istinom. jer, u zadnje vrijeme više znam o životima (drug i stvor isključeni) dragih mi blogera, nego nekih davnašnjih prijatelja. ako ništa drugo, znam o čemu su dovoljno razmišljali da bi to napisali. što im je u tom trenu bilo bitno.
a možda je istina samo u tome da sam socijalni autist kao što godinama tvrdim i da ne bih prepoznala frenda sve da me u glavu pogodi. zato recimo, volim dragu curu tajnog imena Neman. ona me doista i pogodila u glavu, ali to je njen modus operandi.
opet sam nesuvisla, fakat se ne sjećam kad sam zadnji put napisala suvisao post. s glavom i repom. gramatički točnim rečenicama. uravnoteženim tokom misli.
ali, znate koja je meni fora s blogom? to obično imam sa snovima: sanjam nešto i u snu mislim, čovječe koja je to dobra priča, to MORAM napisati. onda se probudim i krenem odmah pisati skicu koja izgleda otprilike ovako: zli teroristi me pokušavaju uhvatit i prepustit vanzemaljcima, a ja ih gađam palentom i uspijevam pobjeć u foto-finišu. tak i blog: dok si ja mislim sve te misli u glavi, nekako suvislo zvuče. čim ih krenem zapisivati - kaos.
a zašto se ovaj post zove prava mjera?
imam dvije linije do doma: jedna vozi ravno do samobora, najkraćim putem. druga vozi po svim samoborskim selima. ja najviše volim ovu drugu, iako dođem kući skoro pola sata kasnije. uvijek imam osjećaj da sam otišla na izlet, maknula se, pročistila glavu. znate onaj osjećaj kad se s nekog puta vraćate doma? pa sve ima nekako drugačiju boju, a isto je? to si ja priuštim tom vožnjicom okolo naokolo. nekako se umirim, razbudim, saberem. dođem k sebi i ostavim sve ono čemu doma nije mjesto.
kategorija: bulažnjenje, rahatli. I'm in a league of my own.
|
- 23:40 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
02.07.2007., ponedjeljak
zatucanost itd
Prije par godina morala sam silom prilika raditi u jednoj birtiji. Ispalo je da nisam imala izbora: novine u kojima sam do svibnja radila preminule su blago u gospodinu, lova se istopila, poštenog posla nije bilo na vidiku. Malo sam klamala neke etikete na praškove, malo gatala na tarot liniji, malo nosila i raznašala u skladištu i na kraju dobila posao u birtiji. Igrom slučaja - u birtiji preko puta roditeljskog mi doma. Još većom igrom slučaja - u kvartu koji su, istina i bog, gardisti zvali sao krajina za vrijeme rata zbog 10 snajperista po metru kvadratnom, ali u kvartu u kojem se hdz i hsp izmjenjuju na vlasti. To je diversity na trnjanski način.
Ergo, birtija je bila relativno pristojna. Imala je svoj broj odabranih cugera (lavov, loza, pelin u 7 ujutro pa lavov, loza, pelin dupli prije povratka u topli obiteljski dom), poslovnih ljudi, studoša, kvartovskih luzera te dokonih gospođa koje naruče kavu s više šlaga pa me prošetaju po natreen. Kao i svaka birtija, imala je i jednog Filozofa koji je meni, mladoj i nadobudnoj konobarici volio dijeliti savjete o životu i svijetu. Nakon druge pive, pogotovo. A nije pomagalo ni to što je bio stari dečko s PTSP-om, koji se u slobodno vrijeme volio dobro potuć.
Jednom prigodom u birtiju je ušetao predsjednik jedne srpske stranke zajedno s još dvojicom stranačkih kolega, svi poznati iz novina u kojima sam donedavno zarađivala kruh. Zgodni obrat - rečenog političara sam poznavala iz medija, nekoliko puta smo radili intervju, pozdravljali se po saboru - ali kad me vidio kako za šankom glancam pivsku čašu do sjaja, nije me prepoznao. Uopće. (Par mjeseci kasnije jest, ali tad sam bila novinar na zadatku.)
Moj je Filozof stajao pored šanka i cuclao pivu. Čim su ovi ušli, narogušio se.
- Mala, daj mi naplati, prosiktao je. Neću sa Srbima piti u istoj birtiji!
Naplatila.
- Zamisli, Srbi! Srbi! Prisjela mi je piva!, bjesnio je za šankom.
- Gore od toga bi bilo da si ti Srpkinja!, pobjesnio je i napravio značajnu dramatsku pauzu da kažem da nisam.
Počela sam se smijati iako sam odbila komentirati, ne, Srpkinja nisam, napol Crnogorka jesam. A njemu je to i tako isto.
Otkako pamtim, uvijek postoji netko tko čuje moje prezime pa pita: odakle su tvoji? Iz Zagreba, odgovaram. Ma da, ali roditelji? Rođeni Zagrepčani. Znam ja na što ciljaju, ali ne dam gušta. A odakle su došli? Da prostite, iz pizde materine. Otac iz pizde materine u Zajčevoj, majka s istog mjesta na Svetom duhu.
Profesor na faksu me rušio triput zbog prezimena.
U redakciji su mi savjetovali da se brzo udam.
U gimnaziji smo izazvali skandal kad smo se svi do jednog odbili nacionalno izjasniti - tek na inzistiranje i prijetnju sankcijama, izjasnili smo se. Kao najglasnija Hrvatica proustaški orjentirana izjašnjavala se frendica s ocem Etiopljaninom. Meni je na svjedodžbi - na užas moje majke - pisalo Crnogorka. Inata radi.
Iskreno, mogla sam upisati bilo što. Doslovno - bilo što.
Djed je Crnogorac, baka je Slavonka iz preizmješane obitelji, s nešto Rumunja i Bugara, s djedove strane imam nešto Turaka i ako se ne varam (tvrdio je djed) i jednim Francuzom, majčina majka je Slavonka, Krajinka preizmješane loze, djedovi su Zagrepčani, Trnjani, koju generaciju prije pristigli iz Mađarske, inače Romi. A djed je plavokos jer - vjerovali ili ne - mađarski cigani su svijetli.
Toliko o tome. Ovih se dana izjašnjavam kao pripadnih Azerske manjine u Hrvatskoj. Marsijanac. Kardasijanac. Mislim da ću na sljedećem popisu bit SpužvaBobSkockanijanac.
Zato sam zadržala prezime. Zato i zbog nekih stvari o kojima se ne priča u bezjačkom svijetu.
Čitam ove komentare koji me optužuju za zatucanost ili ne znam kaj i ne da mi se uopće reagirati. Žao mi je kaj ste to tako shvatili, žao mi je što nisam triput promislila prije nego sam počela pisati, žao mi je kaj niste skužili da se zajebavam.
|
- 09:30 -
Komentiraj (24) -
Printaj -
#
|