Prije par godina morala sam silom prilika raditi u jednoj birtiji. Ispalo je da nisam imala izbora: novine u kojima sam do svibnja radila preminule su blago u gospodinu, lova se istopila, poštenog posla nije bilo na vidiku. Malo sam klamala neke etikete na praškove, malo gatala na tarot liniji, malo nosila i raznašala u skladištu i na kraju dobila posao u birtiji. Igrom slučaja - u birtiji preko puta roditeljskog mi doma. Još većom igrom slučaja - u kvartu koji su, istina i bog, gardisti zvali sao krajina za vrijeme rata zbog 10 snajperista po metru kvadratnom, ali u kvartu u kojem se hdz i hsp izmjenjuju na vlasti. To je diversity na trnjanski način.
Ergo, birtija je bila relativno pristojna. Imala je svoj broj odabranih cugera (lavov, loza, pelin u 7 ujutro pa lavov, loza, pelin dupli prije povratka u topli obiteljski dom), poslovnih ljudi, studoša, kvartovskih luzera te dokonih gospođa koje naruče kavu s više šlaga pa me prošetaju po natreen. Kao i svaka birtija, imala je i jednog Filozofa koji je meni, mladoj i nadobudnoj konobarici volio dijeliti savjete o životu i svijetu. Nakon druge pive, pogotovo. A nije pomagalo ni to što je bio stari dečko s PTSP-om, koji se u slobodno vrijeme volio dobro potuć.
Jednom prigodom u birtiju je ušetao predsjednik jedne srpske stranke zajedno s još dvojicom stranačkih kolega, svi poznati iz novina u kojima sam donedavno zarađivala kruh. Zgodni obrat - rečenog političara sam poznavala iz medija, nekoliko puta smo radili intervju, pozdravljali se po saboru - ali kad me vidio kako za šankom glancam pivsku čašu do sjaja, nije me prepoznao. Uopće. (Par mjeseci kasnije jest, ali tad sam bila novinar na zadatku.)
Moj je Filozof stajao pored šanka i cuclao pivu. Čim su ovi ušli, narogušio se.
- Mala, daj mi naplati, prosiktao je. Neću sa Srbima piti u istoj birtiji!
Naplatila.
- Zamisli, Srbi! Srbi! Prisjela mi je piva!, bjesnio je za šankom.
- Gore od toga bi bilo da si ti Srpkinja!, pobjesnio je i napravio značajnu dramatsku pauzu da kažem da nisam.
Počela sam se smijati iako sam odbila komentirati, ne, Srpkinja nisam, napol Crnogorka jesam. A njemu je to i tako isto.
Otkako pamtim, uvijek postoji netko tko čuje moje prezime pa pita: odakle su tvoji? Iz Zagreba, odgovaram. Ma da, ali roditelji? Rođeni Zagrepčani. Znam ja na što ciljaju, ali ne dam gušta. A odakle su došli? Da prostite, iz pizde materine. Otac iz pizde materine u Zajčevoj, majka s istog mjesta na Svetom duhu.
Profesor na faksu me rušio triput zbog prezimena.
U redakciji su mi savjetovali da se brzo udam.
U gimnaziji smo izazvali skandal kad smo se svi do jednog odbili nacionalno izjasniti - tek na inzistiranje i prijetnju sankcijama, izjasnili smo se. Kao najglasnija Hrvatica proustaški orjentirana izjašnjavala se frendica s ocem Etiopljaninom. Meni je na svjedodžbi - na užas moje majke - pisalo Crnogorka. Inata radi.
Iskreno, mogla sam upisati bilo što. Doslovno - bilo što.
Djed je Crnogorac, baka je Slavonka iz preizmješane obitelji, s nešto Rumunja i Bugara, s djedove strane imam nešto Turaka i ako se ne varam (tvrdio je djed) i jednim Francuzom, majčina majka je Slavonka, Krajinka preizmješane loze, djedovi su Zagrepčani, Trnjani, koju generaciju prije pristigli iz Mađarske, inače Romi. A djed je plavokos jer - vjerovali ili ne - mađarski cigani su svijetli.
Toliko o tome. Ovih se dana izjašnjavam kao pripadnih Azerske manjine u Hrvatskoj. Marsijanac. Kardasijanac. Mislim da ću na sljedećem popisu bit SpužvaBobSkockanijanac.
Zato sam zadržala prezime. Zato i zbog nekih stvari o kojima se ne priča u bezjačkom svijetu.