< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

27.06.2007., srijeda

rahatli does inđija (c) gjuroooo

Ergo, ukratko, dođoh, vidjeh, nespavah.
U dulje (a nemrem izdržat) - krenule u 2 iz Zagreba, dobrih sat vremena kasnije nego smo planirale i htjele, al jedna četvrtina nas nije mogla pobjeć prije.
Pišanja do granice: 3.
Pokušaja pišanja: 1.
Negdje na putu javljaju da se na granici čeka pola sata. Ribafish objavljuje da ide preko Rume, mi moramo na autoput jer nas negdje u nekom selu čeka prijatelj koji će nam čuvati auto.
Dolazimo u Staru Pazovu - prvo, kulturološki šok. Ne znam kako bih opisala, jednostavno je tak. ekipa sjedi na klupicama na ulici, djeca mašu koloni iz nepoznatih razloga, svi se voze totalno divlje čak i za naše pojmove, a žene imaju brkove. ne serem, jučer sam vidjela najmanje 10 brkatih i dlakavih teta.
Tražeći birtiju u kojoj nas čeka (a navodno je ispred bijeli volvo karavan) skrećemo na nekakav selski put i ometamo pristojan seks dvoje mladih (ili malo manje mladih, vidjeli smo samo potiljak) u nekakvoj bemburi parkiranoj u kuruzi.
Od Stare Pazove je pljucomet do Inđije, veli nam naš pratitelj, kojeg ćemo za potrebe ovog posta zvati službenim nadimkom Geodet. Ne, ne bavi se time. Ne, neću vam reć zakaj je dobio taj nadimak, zaključite sami.
Prolazimo ploču s natpisom Inđija, a tamo kolona od par kilometara. Pomoću ružnih i nepristojnih manevara (vožnja po suprotnoj traci, guranje, tjeranje auta iz suprotnog smjera koji voze po svojoj traci da skrenu na travu) dolazimo do centra. Pitamo pandura koliko je do te livade gdje je koncert, odgovor glasi: ma tu je, iza ugla. Iza ugla, da. Četiri jebena kilometra iza ugla.

Kulturološka činjenica: znate onu foru kak je u Zagrebu sve na "10 minuta"? Ono, koliko ima od dubrave do king crossa? 10 minuta. možda, u 3 ujutro i ako ne staješ na semafor... U vojvodini je to s kilometrima. za što god smo pitali udaljenost, odgovor je bio isti: ma samo 3 kilometra. fakat smotan narod - valjda oni prije doručka protrče ta svoja tri kilometra...


Uglavnom, tri, četiri ili 27, tako dragom bogu svejedno, kilometra kasnije uspijevamo ugledati binu. u daljini. u dalekoj, nedokučivoj daljini. hrpa autobusa, hrpa auta dolazi, ljudi se slijevaju, doslovno... što nam je trebala biti naznaka sranja koje nas očekuje, ali dobro. konačno se probijamo do ulaza (svaka čast na organizaciji istih), ulazimo unutra i ispada da je naš Geodet direktor svemira i da poznaje sve, uključujući pandure na ulazu. mene osiguranje jedva propušta, tip nije vjerovao kaj sve nosim u torbi. Geodet nas je nahranio i napojio (na čemu sam mu zahvalna jer sam u 8 navečer postala bolno svjesna činjenice da se tanjur zobenih pahuljica ne računa pod hranu).
enivejz, koncert - stigli smo prije početka RHCP.
ovak, objektivno, nije bilo nekaj. svirali su sat i 15 ili 20, odsvirali 1 pjesmu na bis, atmosfera je bila odlična što njih nije diralo, ukratko: došli, vidjeli, otišli.
Osobno, meni je bilo sjajno. iskakala sam se, polomila, izvrištala, izvrtila, uspjela izgubit naočale i nać ih u gomili. odsvirali su i 1 moj oldie goldie favorit, higher ground s mother's milka (moj favorit album) i give it away s blood, sugar, sex, magika. ostalo, zadnja tri albuma, ali to sam i očekivala.


DOSADAN DIO KOJI JE ZANIMLJIV SAMO MENI PA SLOBODNO PRESKOČITE
gledala sam playliste starijih koncerata i album live in hyde park - oni uopće ne sviraju stare stvari, eventualno pokoji biser s BSSM-a. ne sviraju knock me down koja je odlična stvar, ne sviraju DOSLOVNO ništa s upfit mofo party plan, freaky styleya ili rhcp a tamo ima FANTASTIČNIH bisera. okej, to su loše producirani albumi, ali te su stvari odlične live. imaju onu energiju koju albumi mahom nemaju.
uglavnom, oni to ne sviraju nikad, mislim, to je kao da se stonesi prave da nikad nisu snimili satisfaction.
kao da postoje 2 benda: 1 prije BSSM, drugi od californication nadalje. okej, postavno i postoje 2 benda (hilel slovak i jack irons i onaj ludi bubnjar iz jedne faze), ali hell - sve je to isti bend, na to se oslanjate.
ne kontam, kao da se sad žele držati samo onog što im je donijelo status superzvijezda. ja volim californication i volim stadium arcadium (by the way nešto manje), volim čak i onaj preloš one hot minute, ali deca draga... imate vi i boljih pjesama.


elem, koncert. držali su se zadnjeg albuma, čak i ako je par pjesama koje su svirali dosta... nepublično. ne znam objasnit, na hey ya moš đipat do prekosutra, al na ovih drugih par koje su svirali... ne. (oke, izvukao ih je higher ground, to mi je vrhunac ove godine, ne sjećam se kaj me toliko oduševilo čuti uživo).
išlo je na živce pauziranje između pjesama - po minutu, dvije ničeg. išla je na živce loše složena playlista - brzo, sporo, sporo, brže, sporije, daj ono, digni publiku jebote da pleše kad nam se svima već plesalo...
enivej, iskupili su se s higher groundom i najboljim introm koncerta koji si jedan fan kao ja može zamisliti - nadjebavanje fleae i frusciantea od 5 minuta.

no, sat i 15 ili 10 pjesama kasnije, bilo je gotovo. krenuli smo prema autu, 3 kilometra dalje, i počelo je kao kišiti. par kapi svega, ali dovoljno da uđemo u bus koji vozi do centra. 3 kilometra daljeg centra. u međuvremenu se stuštila oluja, grmljavina je u jednom trenu isključila struju u cijelom mjestu, a mi smo sjedili u pretrpanom busu koji je stajao na mjestu.
dva i pol sata kasnije bila sam uvjerena da se pri ulasku u bus čuo glas u offu koji je govorio, "a nisu ni znale da ulaze u zonu sumraka" i da ovaj bus nikad nećemo napustiti.
uglavnom, uspjele smo, dokopale se i auta, putem srele autobus u jarku u totalno nadrealnoj sceni, i dokopale se našeg. vrijeme radnje: 3 ujutro.
da skratim: jedno olujno nevrijeme i 300-njak kilometara kasnije, dokopale smo se zagreba. bilo je 7 ujutro, bile smo mrtve, strgane, nenaspavane, zmazane, smrdljive, you name it. sutra ću biti oduševljena jer danas funkcioniram samo na baterijama koje sam sinoć napunila, al sad sam samo umorna.

KORISNA ČINJENICA: ako morate voziti neispavani, namažite nos, uši, vrat i ruke sinusanom. toliko će vas ispizdit da nemate šanse zaspat. ja isprobala jutros.
- 20:44 - Komentiraj (36) - Printaj - #

26.06.2007., utorak

hey ho, let's go!

za nekih 20 minuta krećem put inđije.
da, stari izanđali mulci koji sviraju težu komercijalu.
da, sve je to marketing i amerika i blabla.
da, mogu i bez toga - ali hej, o ovom koncertu sanjam već 16 godina!

RHCP, for d rekord.
imam i 2 cd-a putne mjuze.
i odlične suputnike.
i sve je točno kako treba bit.

ako se ne javim, ostala sam tamo.
- 12:10 - Komentiraj (12) - Printaj - #

21.06.2007., četvrtak

sretna godišnjica, rahatli

Čudno kako jedan glup i beznačajan dan može promijeniti ostatak tvog (mog) života.
I inače vjerujem da u životu nema slučajnosti, dapače znam da ih nema, samo sam odnedavno počela vjerovati u onog proverbijalnog leptira čiji lepet krila izaziva potres u Japanu. Možda je u mom slučaju leptir sjeo na cvijet pa se dogodilo to što se dogodilo.
Stvar je užasno jednostavna: bilo mi je dosadno. Dala sam skoro sve ispite s prve godine (ostao je jedan koji sam uspješno pala i na predroku i na oba ljetna roka, unatoč činjenici da je dvoje kolega koji su kompletan ispit prepisali od mene, prošlo. no dobro. zaboravila sam, kao.) trebala sam ići na more za nekih deset dana, ali iz nekog razloga mi odmor nakon stvarno paklene godine nije bio izazovan.
da se vratim korak unatrag - u to sam vrijeme svaki dan po nekoliko sati provodila s psom u šetnji. i upoznala tadašnju zvijezdu hrvatskog novinarstva, predsjedničku miljenicu i dvorsku novinarku, inače začudno dragu i normalnu ženu. godina je bila 1996., vjesnik je još živio u nadi da će povratiti makar 5 posto davnašnje slave, a večernjak je bio vrhunac populističkog novinarstva, zanimljiv po tome jer je - EJ! - imao crnu kroniku.
kao klinka nisam sanjala da ću biti novinarka. zapravo, nisam sanjala da ću biti išta. moja frendica iz srednje je hodala s novinarskim notesom i svima ponavljala da će ona, baš ona, biti sljedeća tanja torbarina ili nešto. ja sam se muvala sa slušalicama na ušima i nisam sanjala da ću biti išta. pisac, možda. astrolog. oceanolog. kulturni menadžer.
no tog mi je ljeta 1996. bilo jezivo dosadno, a teta novinarka je bila tu i baš mi je taj dan bilo ultra nezanimljivo pa sam je, da razbijem tišinu, pitala kako se postaje novinar. pa mi je ona ispričala. pa smo ćaskale o tome što to jest. pa se meni odjednom upalila lampica: to bi ja! sljedećih 5 dana sam skupljala hrabrost da je zamolim da me negdje ubaci. nakon 5 dana mog okolišanja, sama je rekla da će me preporučiti u neku redakciju, ali kad diplomiram. s objašnjenjem: ako sad počneš raditi, zaboravi faks.
namolila sam je, ukratko.

bio je petak, 5.7. kad sam se trebala pojaviti kod zamjenika glavnog urednika u vjesniku. bila sam razočarana - tko, zaboga, čita vjesnik? osim franje i njegovih ministara? rečeni me zamjenik uzeo za ruku i predao smotanom, mršavom i sijedom liku s oliver dragojević naočalama i pripadajućom frizurom s kraja sedamdesetih. iz usta mu je virila cigareta, bio je sav nekakav spigan, pružio mi je ruku, a da me nije ni pogledao.
sjedi i čitaj novine.
sjela, čitala. i tako 4 sata.
nakon 4 sata, prišla mi je njegova zamjenica koju ne bi bilo pristojno opisivati. odsječno me obavijestila da u subotu trebam biti na proslavi dobrovoljnog vatrogasnog društva u gračanima i da povedem fotića. koga ba?
povela sam fotića, starog redakcijskog lisca koji je bio dovoljno dobar da me naprosto delegira po toj vražjoj proslavi i nacrta mi što je važno. odi onome pa ga pitaj to i to, odi ovome pa ga pitaj to i to...
u nedjelju, opet redakcija.
kartica i pol, golema kartica i pol o tome. ja pojma nemam kaj da napišem, nikako ne ide. kad konačno završim, zovem rečenu zamjenicu. užas, katastrofa, ivica i marica, gluposti, ne valja... izvrijeđala me gotovo do ruba suza.
drugi dan, druga tema, ali isto.
pa me poslali na plac - novo vrijeđanje.
treći dan, već sam se bojala što će me dočekati. dočekalo me da nemaju oni vremena čekati da ja naučim, da bolje nek idem doma i studiram, da nisam ni za što.. novi rafal uvreda.
tada sam htjela odustati. jednostavno se ne pojaviti na poslu i otići na more. frend me uvjeravao, gle uvijek stigneš otići. kaj ćeš pustit da te jedna koza otjera? ona vrijeđa sve nove...
četvrti dan, neka tema s ljekarnama. ona čita, mršti se i kaže: jebote, mala, ovo je dobro.

ljeto sam provela u zagrebu, sjajno se zabavljajuć u redakciji. pisala sam priče, reportaže, intervjue, fotkala i svakodnevno objavljivala 3 i tekstove i fotke...
redakcija me zarazila.
otišla sam, vratila se, mijenjala redakcije od tog 5.7. 1996., bila sam velika faca pa sam pala na samo dno dna, na kraju s novinarstvom završila priču odlaskom iz najžućeg među žutima.
ne fali mi to.
fali mi onaj osjećaj kad kreneš pisati, a pred tobom blok s izjavama, kad znaš da si provjerio svaki ćošak priče, kad osjetiš adrenalin koji pumpa...

recimo, moja kaznena ekspedicija u vidu praćenja kongresa hdz-a zagreba. užasno važno, do razina koje klinka od 20 godina nije mogla shvatiti.
ja sam tamo jer sam raspizdila svog šutljivog urednika i jer se on obračunava s drugim urednicima.
nema laptopa, nema mobitela.
javljam se u redakciju u pauzi - niš ne brini, poslat će hina, veli dežurna na desku. jebote, govorim joj, hina sjedi kraj mene i nema namjeru slat ništa prije dnevnika.
prvo telefonsko javljanje - nisam imala pojma da trebam napisat tekst prvo pa ga čitat, izdeklamirala sam dvije i pol kartice iz glave.
uvjerena da ću dobiti otkaz nakon tog katastrofalnog javljanja, došla sam u redakciju s migrenom. sijevalo mi je pred očima.
a tamo - pljesak. desk nedjeljnog vjesnika stoji i plješče. bravo mala, govori mi urednik nedjeljnog. mislim, zajebavaju me. kaj fakat? da, fakat.
u nedjelju me zovu iz redakcije - želim li stalan posao?

moj prvi pravi urednik Gajo. užas od čovjeka, ali ako sam od ikog učila, od njega sam najviše.
nije čitao niti jedan tekst, osim tekstove jednog dopisnika.
bilo nas je petoro, prosjek godina 21. s njim, 30. digli smo tiraž nedjeljnog po prvi puta nakon 1991. na 30.000. prodanih, ne podijeljenih.

nakon toliko godina, znam i sama prepoznati tko od klinaca koji uđu u redakciju ostaje, a tko odlazi. znam tko će biti dobar. znam tko će gristi.
najbolji su gladni. oni koji misle da im je to jedina šansa, iz kojeg god razloga. takve bih ja zapošljavala uvijek.


smiješno mi je kad mi govore - nisi se promijenila.
prije 11 godina, kad sam prvi put ušla u redakciju, bila sam smotana, sramežljiva, naivna, nesigurna.
danas znam svaki kut novinarstva, svaku štengu. sve znam. bila sam u novinama u ono pretpotopno doba kad su ciceri i regal nešto značili.
al više neću biti novinar. dobro, nikad ne znaš, al mislim da neću.
sretna godišnjica, rahatli.
imaginarna, jer već godinu dana nisam ni blizu redakcija.
možda ima neke pravde u tome: 10 godina je bilo dosta, sad je vrijeme za nešto drugo.

ipak ne znam. kurvinski je to posao, i pitao me RD zašto zaboga ljudi to rade?
nema radnog vremena, užasan je stres, naporno je, sve je ubrzano do usijanja...
jedini odgovor koji sam mogla smisliti bio je: a kad se na to zakačiš... sve drugo je bezveze.

otprilike.
isprike na konfuznosti.
- 13:23 - Komentiraj (16) - Printaj - #