Ergo, ukratko, dođoh, vidjeh, nespavah.
U dulje (a nemrem izdržat) - krenule u 2 iz Zagreba, dobrih sat vremena kasnije nego smo planirale i htjele, al jedna četvrtina nas nije mogla pobjeć prije.
Pišanja do granice: 3.
Pokušaja pišanja: 1.
Negdje na putu javljaju da se na granici čeka pola sata. Ribafish objavljuje da ide preko Rume, mi moramo na autoput jer nas negdje u nekom selu čeka prijatelj koji će nam čuvati auto.
Dolazimo u Staru Pazovu - prvo, kulturološki šok. Ne znam kako bih opisala, jednostavno je tak. ekipa sjedi na klupicama na ulici, djeca mašu koloni iz nepoznatih razloga, svi se voze totalno divlje čak i za naše pojmove, a žene imaju brkove. ne serem, jučer sam vidjela najmanje 10 brkatih i dlakavih teta.
Tražeći birtiju u kojoj nas čeka (a navodno je ispred bijeli volvo karavan) skrećemo na nekakav selski put i ometamo pristojan seks dvoje mladih (ili malo manje mladih, vidjeli smo samo potiljak) u nekakvoj bemburi parkiranoj u kuruzi.
Od Stare Pazove je pljucomet do Inđije, veli nam naš pratitelj, kojeg ćemo za potrebe ovog posta zvati službenim nadimkom Geodet. Ne, ne bavi se time. Ne, neću vam reć zakaj je dobio taj nadimak, zaključite sami.
Prolazimo ploču s natpisom Inđija, a tamo kolona od par kilometara. Pomoću ružnih i nepristojnih manevara (vožnja po suprotnoj traci, guranje, tjeranje auta iz suprotnog smjera koji voze po svojoj traci da skrenu na travu) dolazimo do centra. Pitamo pandura koliko je do te livade gdje je koncert, odgovor glasi: ma tu je, iza ugla. Iza ugla, da. Četiri jebena kilometra iza ugla.
Kulturološka činjenica: znate onu foru kak je u Zagrebu sve na "10 minuta"? Ono, koliko ima od dubrave do king crossa? 10 minuta. možda, u 3 ujutro i ako ne staješ na semafor... U vojvodini je to s kilometrima. za što god smo pitali udaljenost, odgovor je bio isti: ma samo 3 kilometra. fakat smotan narod - valjda oni prije doručka protrče ta svoja tri kilometra...
Uglavnom, tri, četiri ili 27, tako dragom bogu svejedno, kilometra kasnije uspijevamo ugledati binu. u daljini. u dalekoj, nedokučivoj daljini. hrpa autobusa, hrpa auta dolazi, ljudi se slijevaju, doslovno... što nam je trebala biti naznaka sranja koje nas očekuje, ali dobro. konačno se probijamo do ulaza (svaka čast na organizaciji istih), ulazimo unutra i ispada da je naš Geodet direktor svemira i da poznaje sve, uključujući pandure na ulazu. mene osiguranje jedva propušta, tip nije vjerovao kaj sve nosim u torbi. Geodet nas je nahranio i napojio (na čemu sam mu zahvalna jer sam u 8 navečer postala bolno svjesna činjenice da se tanjur zobenih pahuljica ne računa pod hranu).
enivejz, koncert - stigli smo prije početka RHCP.
ovak, objektivno, nije bilo nekaj. svirali su sat i 15 ili 20, odsvirali 1 pjesmu na bis, atmosfera je bila odlična što njih nije diralo, ukratko: došli, vidjeli, otišli.
Osobno, meni je bilo sjajno. iskakala sam se, polomila, izvrištala, izvrtila, uspjela izgubit naočale i nać ih u gomili. odsvirali su i 1 moj oldie goldie favorit, higher ground s mother's milka (moj favorit album) i give it away s blood, sugar, sex, magika. ostalo, zadnja tri albuma, ali to sam i očekivala.
DOSADAN DIO KOJI JE ZANIMLJIV SAMO MENI PA SLOBODNO PRESKOČITE
gledala sam playliste starijih koncerata i album live in hyde park - oni uopće ne sviraju stare stvari, eventualno pokoji biser s BSSM-a. ne sviraju knock me down koja je odlična stvar, ne sviraju DOSLOVNO ništa s upfit mofo party plan, freaky styleya ili rhcp a tamo ima FANTASTIČNIH bisera. okej, to su loše producirani albumi, ali te su stvari odlične live. imaju onu energiju koju albumi mahom nemaju.
uglavnom, oni to ne sviraju nikad, mislim, to je kao da se stonesi prave da nikad nisu snimili satisfaction.
kao da postoje 2 benda: 1 prije BSSM, drugi od californication nadalje. okej, postavno i postoje 2 benda (hilel slovak i jack irons i onaj ludi bubnjar iz jedne faze), ali hell - sve je to isti bend, na to se oslanjate.
ne kontam, kao da se sad žele držati samo onog što im je donijelo status superzvijezda. ja volim californication i volim stadium arcadium (by the way nešto manje), volim čak i onaj preloš one hot minute, ali deca draga... imate vi i boljih pjesama.
elem, koncert. držali su se zadnjeg albuma, čak i ako je par pjesama koje su svirali dosta... nepublično. ne znam objasnit, na hey ya moš đipat do prekosutra, al na ovih drugih par koje su svirali... ne. (oke, izvukao ih je higher ground, to mi je vrhunac ove godine, ne sjećam se kaj me toliko oduševilo čuti uživo).
išlo je na živce pauziranje između pjesama - po minutu, dvije ničeg. išla je na živce loše složena playlista - brzo, sporo, sporo, brže, sporije, daj ono, digni publiku jebote da pleše kad nam se svima već plesalo...
enivej, iskupili su se s higher groundom i najboljim introm koncerta koji si jedan fan kao ja može zamisliti - nadjebavanje fleae i frusciantea od 5 minuta.
no, sat i 15 ili 10 pjesama kasnije, bilo je gotovo. krenuli smo prema autu, 3 kilometra dalje, i počelo je kao kišiti. par kapi svega, ali dovoljno da uđemo u bus koji vozi do centra. 3 kilometra daljeg centra. u međuvremenu se stuštila oluja, grmljavina je u jednom trenu isključila struju u cijelom mjestu, a mi smo sjedili u pretrpanom busu koji je stajao na mjestu.
dva i pol sata kasnije bila sam uvjerena da se pri ulasku u bus čuo glas u offu koji je govorio, "a nisu ni znale da ulaze u zonu sumraka" i da ovaj bus nikad nećemo napustiti.
uglavnom, uspjele smo, dokopale se i auta, putem srele autobus u jarku u totalno nadrealnoj sceni, i dokopale se našeg. vrijeme radnje: 3 ujutro.
da skratim: jedno olujno nevrijeme i 300-njak kilometara kasnije, dokopale smo se zagreba. bilo je 7 ujutro, bile smo mrtve, strgane, nenaspavane, zmazane, smrdljive, you name it. sutra ću biti oduševljena jer danas funkcioniram samo na baterijama koje sam sinoć napunila, al sad sam samo umorna.
KORISNA ČINJENICA: ako morate voziti neispavani, namažite nos, uši, vrat i ruke sinusanom. toliko će vas ispizdit da nemate šanse zaspat. ja isprobala jutros.