Čudno kako jedan glup i beznačajan dan može promijeniti ostatak tvog (mog) života.
I inače vjerujem da u životu nema slučajnosti, dapače znam da ih nema, samo sam odnedavno počela vjerovati u onog proverbijalnog leptira čiji lepet krila izaziva potres u Japanu. Možda je u mom slučaju leptir sjeo na cvijet pa se dogodilo to što se dogodilo.
Stvar je užasno jednostavna: bilo mi je dosadno. Dala sam skoro sve ispite s prve godine (ostao je jedan koji sam uspješno pala i na predroku i na oba ljetna roka, unatoč činjenici da je dvoje kolega koji su kompletan ispit prepisali od mene, prošlo. no dobro. zaboravila sam, kao.) trebala sam ići na more za nekih deset dana, ali iz nekog razloga mi odmor nakon stvarno paklene godine nije bio izazovan.
da se vratim korak unatrag - u to sam vrijeme svaki dan po nekoliko sati provodila s psom u šetnji. i upoznala tadašnju zvijezdu hrvatskog novinarstva, predsjedničku miljenicu i dvorsku novinarku, inače začudno dragu i normalnu ženu. godina je bila 1996., vjesnik je još živio u nadi da će povratiti makar 5 posto davnašnje slave, a večernjak je bio vrhunac populističkog novinarstva, zanimljiv po tome jer je - EJ! - imao crnu kroniku.
kao klinka nisam sanjala da ću biti novinarka. zapravo, nisam sanjala da ću biti išta. moja frendica iz srednje je hodala s novinarskim notesom i svima ponavljala da će ona, baš ona, biti sljedeća tanja torbarina ili nešto. ja sam se muvala sa slušalicama na ušima i nisam sanjala da ću biti išta. pisac, možda. astrolog. oceanolog. kulturni menadžer.
no tog mi je ljeta 1996. bilo jezivo dosadno, a teta novinarka je bila tu i baš mi je taj dan bilo ultra nezanimljivo pa sam je, da razbijem tišinu, pitala kako se postaje novinar. pa mi je ona ispričala. pa smo ćaskale o tome što to jest. pa se meni odjednom upalila lampica: to bi ja! sljedećih 5 dana sam skupljala hrabrost da je zamolim da me negdje ubaci. nakon 5 dana mog okolišanja, sama je rekla da će me preporučiti u neku redakciju, ali kad diplomiram. s objašnjenjem: ako sad počneš raditi, zaboravi faks.
namolila sam je, ukratko.
bio je petak, 5.7. kad sam se trebala pojaviti kod zamjenika glavnog urednika u vjesniku. bila sam razočarana - tko, zaboga, čita vjesnik? osim franje i njegovih ministara? rečeni me zamjenik uzeo za ruku i predao smotanom, mršavom i sijedom liku s oliver dragojević naočalama i pripadajućom frizurom s kraja sedamdesetih. iz usta mu je virila cigareta, bio je sav nekakav spigan, pružio mi je ruku, a da me nije ni pogledao.
sjedi i čitaj novine.
sjela, čitala. i tako 4 sata.
nakon 4 sata, prišla mi je njegova zamjenica koju ne bi bilo pristojno opisivati. odsječno me obavijestila da u subotu trebam biti na proslavi dobrovoljnog vatrogasnog društva u gračanima i da povedem fotića. koga ba?
povela sam fotića, starog redakcijskog lisca koji je bio dovoljno dobar da me naprosto delegira po toj vražjoj proslavi i nacrta mi što je važno. odi onome pa ga pitaj to i to, odi ovome pa ga pitaj to i to...
u nedjelju, opet redakcija.
kartica i pol, golema kartica i pol o tome. ja pojma nemam kaj da napišem, nikako ne ide. kad konačno završim, zovem rečenu zamjenicu. užas, katastrofa, ivica i marica, gluposti, ne valja... izvrijeđala me gotovo do ruba suza.
drugi dan, druga tema, ali isto.
pa me poslali na plac - novo vrijeđanje.
treći dan, već sam se bojala što će me dočekati. dočekalo me da nemaju oni vremena čekati da ja naučim, da bolje nek idem doma i studiram, da nisam ni za što.. novi rafal uvreda.
tada sam htjela odustati. jednostavno se ne pojaviti na poslu i otići na more. frend me uvjeravao, gle uvijek stigneš otići. kaj ćeš pustit da te jedna koza otjera? ona vrijeđa sve nove...
četvrti dan, neka tema s ljekarnama. ona čita, mršti se i kaže: jebote, mala, ovo je dobro.
ljeto sam provela u zagrebu, sjajno se zabavljajuć u redakciji. pisala sam priče, reportaže, intervjue, fotkala i svakodnevno objavljivala 3 i tekstove i fotke...
redakcija me zarazila.
otišla sam, vratila se, mijenjala redakcije od tog 5.7. 1996., bila sam velika faca pa sam pala na samo dno dna, na kraju s novinarstvom završila priču odlaskom iz najžućeg među žutima.
ne fali mi to.
fali mi onaj osjećaj kad kreneš pisati, a pred tobom blok s izjavama, kad znaš da si provjerio svaki ćošak priče, kad osjetiš adrenalin koji pumpa...
recimo, moja kaznena ekspedicija u vidu praćenja kongresa hdz-a zagreba. užasno važno, do razina koje klinka od 20 godina nije mogla shvatiti.
ja sam tamo jer sam raspizdila svog šutljivog urednika i jer se on obračunava s drugim urednicima.
nema laptopa, nema mobitela.
javljam se u redakciju u pauzi - niš ne brini, poslat će hina, veli dežurna na desku. jebote, govorim joj, hina sjedi kraj mene i nema namjeru slat ništa prije dnevnika.
prvo telefonsko javljanje - nisam imala pojma da trebam napisat tekst prvo pa ga čitat, izdeklamirala sam dvije i pol kartice iz glave.
uvjerena da ću dobiti otkaz nakon tog katastrofalnog javljanja, došla sam u redakciju s migrenom. sijevalo mi je pred očima.
a tamo - pljesak. desk nedjeljnog vjesnika stoji i plješče. bravo mala, govori mi urednik nedjeljnog. mislim, zajebavaju me. kaj fakat? da, fakat.
u nedjelju me zovu iz redakcije - želim li stalan posao?
moj prvi pravi urednik Gajo. užas od čovjeka, ali ako sam od ikog učila, od njega sam najviše.
nije čitao niti jedan tekst, osim tekstove jednog dopisnika.
bilo nas je petoro, prosjek godina 21. s njim, 30. digli smo tiraž nedjeljnog po prvi puta nakon 1991. na 30.000. prodanih, ne podijeljenih.
nakon toliko godina, znam i sama prepoznati tko od klinaca koji uđu u redakciju ostaje, a tko odlazi. znam tko će biti dobar. znam tko će gristi.
najbolji su gladni. oni koji misle da im je to jedina šansa, iz kojeg god razloga. takve bih ja zapošljavala uvijek.
smiješno mi je kad mi govore - nisi se promijenila.
prije 11 godina, kad sam prvi put ušla u redakciju, bila sam smotana, sramežljiva, naivna, nesigurna.
danas znam svaki kut novinarstva, svaku štengu. sve znam. bila sam u novinama u ono pretpotopno doba kad su ciceri i regal nešto značili.
al više neću biti novinar. dobro, nikad ne znaš, al mislim da neću.
sretna godišnjica, rahatli.
imaginarna, jer već godinu dana nisam ni blizu redakcija.
možda ima neke pravde u tome: 10 godina je bilo dosta, sad je vrijeme za nešto drugo.
ipak ne znam. kurvinski je to posao, i pitao me RD zašto zaboga ljudi to rade?
nema radnog vremena, užasan je stres, naporno je, sve je ubrzano do usijanja...
jedini odgovor koji sam mogla smisliti bio je: a kad se na to zakačiš... sve drugo je bezveze.
otprilike.
isprike na konfuznosti.
Post je objavljen 21.06.2007. u 13:23 sati.