poslala mi je danas draga tetka prevoditeljka upitnik o nekom mom korištenju/viđenju bloga. ne znam što će joj doduše, al ja obožavam popunjavati upitnike, a i prevoditeljka mi je draga pa sam zasukala rukave i udrila po tipkovnici. sve je išlo glatko, zašto blog, otkad blog, jel spominjete blog u stvarnom životu, dok nije frajerica rahatli naletjela na pitanje: Imate li prijatelja i izvan virtualnog svijeta? (ili tako nekako, lijena sam pogledati u tekst).
Odmah sam ko martin po diviziji i uz posprdni smješak tipa samo-zadnji-luzeri-imaju-prijatelje-samo-s-neta i krenula pisati nešto tipa Naravno, ja zapravo UOPĆE nemam prijatelje na netu/blogu/forumu.
a ondak sam se malo, ajmo reć, zagrcnula.
dobro, zagrcavanje se dogodilo koji sat kasnije kad mi je do plave glave došlo pitanje i moj slavodobitni - AHAHA! ja imam mnogo prijatelja izvan neta, ja sam draga, mila i duhovita osoba koja je rado viđen asesoar svakog društva!
Vrijedna činjenica: asesoar je na ovom blogu upotrijebljen upravo drugi put.
Rahatli tha party animal. (I tha je tu namjerno, gledam ove siesajeve pa se furam na gangsta talk, proći će ako me dovoljno budete ignorirali)
Rahatli tha goli kurac, pardon my french.
stvorenje koje je najbliže pojmu najbolje prijateljice (vjerovali vi meni ili ne, ali zagrcnula sam se samo pišući), a koje takvim ne zovem samo zbog svog iznimno racionalnog i objašnjivog uvjerenja da će se, čim ja nekog prozovem najboljim prijateljem, otvorit dveri paklene, opizdit će me susjedina tegla s pelargonijama posred čela, precvikat će mi novostečenu go karticu, uhvatit će me kontrola u tramvaju i postat ću crnka, ali ga za potrebe ovog i svih ostalih tekstova na tu temu možemo zvati drugom, pijonirom, a ako uzmemo u obzir i način zabave, suputnikom kraj digresije, viđam otprilike dvaput mjesečno. mailamo se doduše nekoliko puta dnevno, a svako toliko otpizdimo na drugi kraj regije alpe-dunav-jadran e da bi gledale neke tamburaše. ali ono, osnovna komunikacija nam se obavlja dok svaka radi u svojem japijevskom uredu i za svojim kompom.
stvora kojeg puno volim i kojeg redovito gnjavim svojim dubiozama i duhovnim otkrićima viđam još rjeđe, al redovito meljemo na gtalku.
kad trebam pomoć, zovem svog gurua kojeg sam upoznala preko bloga.
stvarni život 0, pošast modernog doba aka internet 3.
pa onda moja draga DeeDee koju vidim svakih šest mjeseci, a koliko toliko ostajemo u kontaktu jer se mailamo i jer je emocionalno ucjenjujem da čita ove moje pizdarije.
da ne nabrajam dalje...
fakat, da nema bloga, maila, mobitela... komotno bih mogla živjet na pustom otoku i glumit svjetioničara, pod uvjetom da mi neki pijani činovnik koji je prethodno dobio mokrom krpom po glavi, za to da dopuštenje.
zapravo, štajaznam. svako toliko dobijem na mobitel ili mail neku od onih ljupkih poruka, prijatelji su kao zvijezde, čak i ako ih ne vidiš, znaš da su tu, što je slatko i sve, ali nisam baš sigurna da ima neke veze s istinom. jer, u zadnje vrijeme više znam o životima (drug i stvor isključeni) dragih mi blogera, nego nekih davnašnjih prijatelja. ako ništa drugo, znam o čemu su dovoljno razmišljali da bi to napisali. što im je u tom trenu bilo bitno.
a možda je istina samo u tome da sam socijalni autist kao što godinama tvrdim i da ne bih prepoznala frenda sve da me u glavu pogodi. zato recimo, volim dragu curu tajnog imena Neman. ona me doista i pogodila u glavu, ali to je njen modus operandi.
opet sam nesuvisla, fakat se ne sjećam kad sam zadnji put napisala suvisao post. s glavom i repom. gramatički točnim rečenicama. uravnoteženim tokom misli.
ali, znate koja je meni fora s blogom? to obično imam sa snovima: sanjam nešto i u snu mislim, čovječe koja je to dobra priča, to MORAM napisati. onda se probudim i krenem odmah pisati skicu koja izgleda otprilike ovako: zli teroristi me pokušavaju uhvatit i prepustit vanzemaljcima, a ja ih gađam palentom i uspijevam pobjeć u foto-finišu. tak i blog: dok si ja mislim sve te misli u glavi, nekako suvislo zvuče. čim ih krenem zapisivati - kaos.
a zašto se ovaj post zove prava mjera?
imam dvije linije do doma: jedna vozi ravno do samobora, najkraćim putem. druga vozi po svim samoborskim selima. ja najviše volim ovu drugu, iako dođem kući skoro pola sata kasnije. uvijek imam osjećaj da sam otišla na izlet, maknula se, pročistila glavu. znate onaj osjećaj kad se s nekog puta vraćate doma? pa sve ima nekako drugačiju boju, a isto je? to si ja priuštim tom vožnjicom okolo naokolo. nekako se umirim, razbudim, saberem. dođem k sebi i ostavim sve ono čemu doma nije mjesto.
kategorija: bulažnjenje, rahatli. I'm in a league of my own.
|
