Prije neke dvije godine dobila sam jedan od tupavih zadataka kakve je voljela moja urednica. Tipa, napiši u 10 točaka ili više, za što je sve prekratak život, al pozitivno. I inspirativno. I onako, gudi gudi. Napisala, ili bolje rečeno, nasrala sam taj tekst u 10 minuta. Ni ne sjećam se za što mi je sve život bio prekratak u tih 10 minuta.
I od tad se ne da, taj tekst, k'o ona Arsenova za jedan dan, srećem ga na zidovima liječničkih ordinacija, automehaničarskih radionica, na zidu tiskare, uredno preklopljenog u novčaniku neke yuppie cure, susrećem ga, dovraga, na svim neočekivanim mjestima - a već je izblijedio i žut - i ljudima je uvijek drago kad ispadne da sam ja ta, ta rahatli koja piše inspirativne članke koji završavaju na zidovima, a meni dođe da ih izvrijeđam, te njih koji izrezuju i lijepe poruke za što je sve život prekratak, okej, da nezahvalna sam kuja i trebalo bi mi biti posve svejedno kamo idu moji tekstovi jednom kad ih ja pustim s tipkovnice, ali nije mi svejedno i ide mi na živce što je od svih pametnih i dobrih tekstova, tekstova koji su nešto značili i nešto mijenjali, preživio samo taj jedan, bezveznjak, izdrobljen u 10 minuta, iz bijesa na urednicu koja mi sjedi na glavi s glupim zahtjevima, k'o dijete začeto petingom, tako mi izgleda, kao da nikad nije došlo do pravog seksa, nego smo nešto prtljali dolje i eto, inače je rađenje djece ful contact sport, ali jedan od milijun slučajeva smo baš mi i sad taj tekst, to čudom stvoreno čedo, biva lijepljen po zidovima i proganja me taman kad ga zaboravim i jednog dana kad umrem neka će se budala sjetiti pročitati tih mojih 10 teza, zakucati mi ih na daske lijesa, i ljudi će me zapamtiti kao eto onu ženu koja je pisala motivacijske tekstove.
|