29.05.2006., ponedjeljak
jebote dan
Danas sam napravila samo jednu pogrešku: ustala sam iz kreveta. Samo to. Sve ostalo je uzročno-posljedični niz tog nesretnog događaja. Da vam dočaram kakav mi je dan: oba mobitela, oba napunjena jučer, danas su prazna. Mail mi je prekrcan, a samo su dvije poruke koje vesele.
Da pojasnim:
postoji nešto što se zove marketing. Postoji i nešto što se zove prodaja oglasnog prostora. Prema spodobama iz potonjeg odjela su jehovini svjedoci, oni koji prodaju zepter, pa čak i ciganke koje vam zapljuju šajbu ak im na raskršću ne udijelite kunu, mila majka. Te rečene spodobe trenutačno imam želju prebit. Majke mi, ja pacifist želim tabanat po glavi stanovnika. Maštam o tome da im spamom zatrpam mailove. Da im smjestim konjsku glavu u krevet. Instaliram maticu mrava i žohara u odvod. Bacim glistu u košulju. Ulijem ricinusovo ulje u kavu. Prvu jutarnju. Uvalim im trip u istu kavu. Pod motom dva u jedan. Zatvorim ih u istu prostoriju s dogom (muškom) koju pucaju hormoni. Fotošopiram im slike u neku pornjavu. Želim da pate.
|
- 19:06 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
25.05.2006., četvrtak
pozdrav iz zagreba
Zagreb je najljepši nakon što ga opere kiša pa se počne presijavati onaj neukusni neon po pločnicima. Još je ljepši nakon kišnih večeri, kad prolaziš i gledaš lica nagurana u izlog nekog od kafića u centru, otvaraju se vrata, zapuhuje te dim, smijeh i poneka odbjegla rečenica...
Ona hoda Zrinjevcem. Ima na zagrebačkim ulicama mnogo ljepših djevojaka od nje, samopouzdanijih, blještavijih, onih koje svoju ljepotu nose kao manifest. Plavokosa je, ne pretjerano lijepa - obična. Obične duge plave kose, običnih crta lica, običnog tijela utegnutog u traperice. Nekog običnog dana, recimo da je dan, a ne večer, i da nije upravo prestala padati kiša, i da moj voljeni Zagreb nije neočekivano bljesnuo, da žurim nekamo, da jednostavno ne gledam..., prošla bi pored mene neprimjećena. Ali Zagreb je savršen, od lokvica vode pod mojim stopalima, do oblačnog neba prošaranog sivim, kao da je to nekakva crno-bijela fotografija, kulisa, a ne nebo, ja imam svo vrijeme na svijetu da s noge na nogu prođem po jednoj od svojih najdražih zagrebačkih ulica, do Glavnog kolodvora, dovoljno sam umorna da mi je glava blaženo prazna, dovoljno sam sretna jer je sve nekako na mjestu, kako bi trebalo biti, i ona mi upada u kadar. Škljoc.
Obična djevojka. Traperice, nimalo šminke, kišobran. Dotjerana, ali ne onako "zagrebački". Nekako - neprimjetno. Zvoni joj mobitel. Približavamo se jedna drugoj, ona po torbici traži mobitel, ja šetuckam s noge na nogu i igram se pogađanja. Tko je zove? Kamo ide? Možda prijateljica. Možda dečko. Možda mama.
Uzima mobitel i smije se u zrak. Ima različitih osmijeha. Glasnih, hihotavih, unjkavih, rezerviranih, tihih, onih stisnutih duboko u usne, onih lažnih, prevarenih, umornih, nasilu istjeranih... A ima i ona rijetka vrsta osmijeha, kad se prvo nasmiju oči, pa obrve i osmijeh se spušta kao zavjesa, prvo na lice, pa na vrat, pa na čitavo tijelo, koje se promatraču na očigled opušta, sve do koraka koji odjednom zapleše po pokisloj ulici. Škljoc.
Ah, igram se pogađanja dalje, ide na prvi dejt. Glas joj titra, nasmijan, vedar, radostan. Sigurno je On. Sigurna sam. Pravim se da me zanima raspored letova na izlogu turističke agencije, a zapravo čekam da prođe pored mene, da otkrijem jesam li u pravu, je li to On s druge strane, taj mogući, potencijalni On, taj netko tko se možda jučer pojavio u njenom životu i natjerao joj smijeh u stopala.
Dobro, dobro - govori ona u slušalicu - čekat ću te, nije bed, stvarno.
Sad se i ja smješkam, onako, možda nije prvi dejt, možda je to rijedak primjer prave ljubavi.
Neki joj se dečko brzo približava iza leđa. Hm.
Poklapa joj rukama oči. Iznenađena je, zbunjena, gleda u slušalicu. Odjednom, iz nje provaljuje smijeh. On se također smije, običan dečko, obična cura, obična večer u po ničemu posebnome gradu.
Htio sam te iznenaditi, govori joj.
Gdje bi htjela ići? pita je.
Definitivno je prvi dejt, zaključujem. Nisu se poljubili, ali stvarno je pitanje trenutka. On ne skida pogled s nje, ona je onako, stidljivo, pognula glavu i gleda ga kroz kosu.
Gledam ih dok odlaze prema Trgu. Prsti im se ovlaš dodiruju, onako, kao slučajno.
I odjednom, nešto je čudno - u gomili ljudi, samo su oni vidljivi dok plešu pločnikom.
Kako često uspiješ vidjeti početak ljubavi, i čežnju, i iščekivanje i radost i - nadu?
|
- 12:19 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
24.05.2006., srijeda
29122003
Kad sam ostala trudna, otkrila sam da postoji SuperTajno Društvo Žena Koje Su Rodile. Ima onih koje ne prestaju pričati o djeci, ima onih koje, kao jedna curka koju sam vidjela na moru, nataknu role, stave klinca u kolica, pesa na donju policu kolica i ožeži. Ima ih koje se s majčinstvom super nose, ima onih kojima je sve to tlaka i muka... Ma ima ih. A zajedničko im je tek da sve šute.
Nitko ti ne kaže da ćeš iz Petrove istrčati poluobučen nakon što si prvi puta čuo otkucaje srca svog djeteta na ultrazvuku, dok ti predivna doktorica govori s osmijehom, "Vidiš, sad kuca i nikada više neće prestati".
Nitko ti ne kaže da ćeš umrijeti od straha kad pomisliš "što ako mi se ne svidi njegov karakter?"
Nitko ti ne kaže da ćeš očajavati što plače, a ne znaš što mu je.
Nitko ti ne kaže da će ti se noge doslovno odsjeći kad završi u bolnici. I nitko ti ne kaže kako je lako probdjeti noć omotan oko njegovog krevetića, jer ti ga ne daju u ruke dok mu ne istekne infuzija.
Nitko ti ne kaže da ćeš se preispitivati i analizirati i mučiti pitanjima "jesam li mu dobra?", "dajem li mu sve što treba?"
One šute, sve te Žene-Majke. Sad ih konačno razumijem: kako ćeš nekome reći da ispod srca nosi biće nad kojim će strepiti dok je bude? Kako objasniti da ti svaka stanica tijela hoće iskočiti i odjuriti k njemu, kad nešto s njime ne valja, kad je bolestan, kad nazoveš i čuješ da plače?
Tako brzo je narasao od male štrudlice ogromnih očiju do ovog malog hahara koji se vere po namještaju, skače i vozi auto. I traži da mu kupim "krila da može letiti". I da mu kupim "veliki motor". I koji me opomene da "ne pričam punim ustima". I da si ne diram prištić na bradi. I koji se smota oko mene prije spavanja, i mazi me i zove me svojom mamicom.
Nitko ti ne može reći kako je biti mama. Mogu ti reći što možeš očekivati, mogu ti pomoći savjetom, ali objasniti - e to ne ide.
Danas sam vidjela avion na nebu i poželjela želju koju želim svaki dan, posljednjih 2 godine i 5 mjeseci: da dobijem moć superjunaka, pa da se mogu stvoriti kraj njega iste sekunde kad me zatreba, da mogu kao Superman proletjeti cijelu Zemlju u tren oka, da mogu natabanati zlikovce u maniri Cat Woman, da znam sve odgovore, da imam ogromnu metlu pa da mu mogu počistiti put iako znam da ne treba i sve, ali što da radim kad svaki mikroatom mene želi samo imati dovoljno velike ruke da ga mogu zagrliti gdje god bio. I da poljubac uvijek bude najbolji anestetik.
Eto D., to meni znači biti mama...
|
- 15:49 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
razgovor ugodni naroda slovinskoga
Svaka obitelj ima neke svoje sitne perverzije. Dobro, možda nisu perverzije, ali ono, neke sitne ili manje sitne navike, ćejfove, mušice itd. Recimo, u obitelji moje prijateljice svi urlaju jedni na druge. Dok ih slušaš, misliš "ajme majko, pobit će se!". A neće, oni to samo tako, da se bolje čuju valjda. Moja obitelj ima brojne krasne navade, dostojne jednog magistarskog rada iz psihopatologije, a među njima je i potpuno odsustvo sposobnosti komuniciranja.
Zapravo - lažem. Komuniciraju oni, ali ne s onima s kojima bi trebali, nego s nekim desetim ljudima. Ako Kraljica Majka (KM) nešto želi reći Gospodinu Ocu (GO), onda kaže Mušičavom Sinu (MS). Tako je GO od bratića prve susjede saznao da ga KM od ponedjeljka stavlja na dijetu. I to se, vjerovali ili ne, smatra uspješnom komunikacijom.
Recimo, ja nešto zajebem, što je često jer sve što ja radim u principu oni vide kao zajeb megarazmjera. Mater familijas se naduri. Ondak se povjeri baki. Baka ispriča moju groznost nekolicini susjeda, među ostalim ženi Otta Barića. Onda žena Otta Barića ispriča sve što zna i ne zna tatinoj susjedi. Susjeda kaže tati. Tata kaže sestri. Sestra prenese dečku. Dečko prenese rodici iz trećeg koljena. Na kraju doznam i ja.
Na stranu sad koliko je ovaj način komunikacije psihički zdrav, normalan i prikladan, ali moraš mu se diviti. Kao prvo, zahtijeva značajnu dozu planiranja. Zahtijeva organizaciju. Zahtijeva postojanje dobro razrađene mreže socijalnih kontakata koji su svi, kao u nekoj davidijanskoj sekti, povezani, krvlju, omertom ili zajedničkom kletvom. I svi u principu saznaju sve, a nesporazumi, ljutnje i sve ostalo što nužno proizlazi iz činjenice da informacije prođu 17 ušiju dok ne stignu do odredišta, samo su dodatni začin cijeloj priči. Pa život bi bio dosadan da se ljudi razgovaraju oči u oči, gdje su tu zapleti, gdje je tu drama?
U biti, moja obitelj je dušu dala za nekakvu bubinu humorističku seriju. Obitelj Adams. Grizli Adams.
|
- 12:00 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
16.05.2006., utorak
o anonimnosti, blogu i obračunavanju
Dok sam pisala prošli blog o izdavaštvu, imala sam negdje u primozgu da bi netko eventualno mogao/htio stvari izokrenuti na glavu i mojim riječima pridati nova značenja, ali sam tekst ipak napisala - bez imenovanja onih za koje smatram da su nepošteni ili nefer prema svojim prevoditeljima, kao i bez imenovanja onih za koje smatram da su fer. Jednostavno - bez imena, bez tračanja, bez javnog obračunavanja s "Njima". Reakcije vas koji ste pročitali i javili se pokazale su mi da ipak donekle imam pravo. Pokazali ste mi da još postoje ljudi koji sa strašću i ljubavlju rade svoj posao i na tome vam sasvim iskreno hvala. Mislila sam da je to to - ali zajebala sam se. Naravno da nije moglo proći bez ALI.
Danas mi je taj tekst s bloga, kao i moj blog općenito stavljen na nos. Rečeno mi je da sam ispucavala svoje frustracije. Naravno da jesam. Frustrirana sam kao pas jer ne mogu raditi posao koji volim - jer neću imati za račune, malome za vrtić, cipelice, za hranu, za nešto. Frustrirana sam kao pas jer je moj primarni posao dobar, odličan, dobro plaćen, svakakav, ali mi nedostaje malo intelektualne stimulacije koju ipak dobivam prevođenjem. Frustrirana sam jer sam mislila da mogu imati najbolje od oba svijeta - od prevođenja i od novinarstva, jer da, ja sam ipak nekakav novinar. Frustrirana sam jer ne znam raditi posao s pola srca, s pola strasti, s pola mozga, s pola force. Frustrirana sam jer su moje riječi izokrenute i jer se "čitalo između redaka".
Da krenemo redom - dragi moji koji čitate i pazite na svaku moju napisanu riječ - nisam se s nikim obračunavala do sada, ali se sada, ovim tekstom, obračunavam jednom za svagda s ljudima za koje svaka riječ ima 7 značenja. Da sam željela napisati na kojeg sam izdavača ili urednika ljuta, napisala bih. Ovo je MOJ jebeni blog, MOJA prćija, moje mjesto za ispisivanje nekih ideja, misli, priča. Nisam napisala jer je najgluplja stvar na svijetu iznositi prljavi veš u javni medij, a blog javni medij jest i da, osjećam stanovitu dozu odgovornosti za stvari koje ovdje napišem. Recimo, mogu li nekome učiniti štetu. Recimo, mogu li nekoga povrijediti. Recimo, je li riječ o istini. Recimo, je li svijet baš tako jebeno crno-bijel. Kad pišem o ljudima koje poznajem, mijenjam im imena. Kad pišem o stvarnim događajima, promijenim im boju. Ponekad mi nečija rečenica bude simpatična i zabavna pa je prepišem a da nisam svjesna da je citat. Ispričavam se svima koje nenamjerno citiram bez da ih kreditiram. Nemam ama baš nikakvih iluzija o anonimnosti bloga - svatko može, uz malo truda i malo detektivskog rada, otkriti osobu iza bloga. Sigurna sam da mnogo vas koji me ovdje čitate znate tko sam, što sam, gdje radim. Nije teško, niti sam zametala svoje tragove. Pazila sam da ne nanesem štetu, žalosno je - ne žalosno - razočaravajuće je kad ljudi ne paze hoće li svojim riječima, interpretacijama (i halucinacijama!), nanijeti štetu meni.
Blog je na ovoj adresi već postojao, prije nego li sam ga prije par mjeseci uskrsnula. Obrisala sam ga iz istog razloga zbog kojeg sam danas ponovno razmišljala o brisanju: neki su si ljudi uzeli za pravo da svakoj mojoj rečenici daju značenje koje ima i koje nema. Uglavnom ono koje nema. Bila sam umorna od objašnjavanja što mi tko znači, što sam mislila, kako sam to nešto mislila. Da citiram Zrinku, ovo je moja privatna prćija, ako vam se ne sviđa, široko vam polje, dragi moji detektivi i psihoanalitičari, jako bih rado da me uopće ne čitate. A ako se već ne možete oteti porivu da lurkate u ovaj komadićak mene koji mi je oh tako intiman da ga dijelim s ostatkom svijeta, onda barem naučite čitati. Sljedeći je korak razumijevanje - ali od tih sam iluzija ipak cijepljena.
Svi vi ostali koji svraćate ovamo, ostavite komentar ili poruku ili nešto - hvala vam. Ne odgovorim svaki puta, jer jednostavno ne znam što bih napisala, ali znače mi vaši komentari.
|
- 18:00 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
14.05.2006., nedjelja
izdavaštvo budalaštvo
Moj drugi posao je prevođenje. Bavim se time već 7 godina i, bez lažne skromnosti, odličan sam prevoditelj. Isprva je to bio samo dodatni izvor prihoda - jedna, možda dvije knjige godišnje, pa ogromna stanka, kapnula bi lova koja bi lijepo pokrpala budžet i malo-pomalo ja sam bila sve bolja i bolja, sve više su me tražili, dobila sam pohvale s mjesta koja nešto znače i od ljudi koji me nikad nisu vidjeli niti upoznali. Jednostavno, u kritikama se počeo spominjati moj dobar prijevod. Da, svidjelo mi se. Svatko voli kad je u nečemu dobar, ja nisam nikakva iznimka. A osim toga, ja doista volim knjige, luda sam za njima zapravo. A ima li što bolje od toga da radiš ono što voliš i u čemu si dobar? Ima. Da te za to i plate.
Lice izdavaštva u Hrvatskoj su doista dobri naslovi koje ja ne bih mogla čitati u originalu: Murakami na primjer, iako je riječ o prijevodu engleskog prijevoda, a ne o prijevodu japanskog originala. Neki dobri Francuzi, Talijani, Portugalci, jedan odličan Norvežanin... Lice hrvatskog izdavaštva je Profilov megastore, Algoritam u kojem sam ostavila love za jedan prosječan BMW, nekolicina odličnih pisaca, nekolicina pametnih urednika... A naličje je doslovno jezivo.
Većina izdavača kasni s plaćanjem. To se podrazumijeva, 3-4 mjeseca čekaš lovu, a ako si pošten, to te ni ne smeta jer većina prevoditelja koje znam (uključujući mene) kasni s prijevodima. Ali, onda prođu ta 3-4 mjeseca, prođe 6 mjeseci, prođe godina... i na kraju si doveden do toga da moraš, doslovno moraš, prijetiti tužbom da bi dobio svoj novac. I dobiješ ga, neuvećanog za pripadajuće zatezne kamate, plus najčešće jedan, a ako si jako sretan, tri prevoditeljska primjerka. Ili ti izdavač uopće ne plati jer su mu u međuvremenu isključili struju/sjeli na račun/nešto. Pa čekaš, a u međuvremenu očajavaš zbog neprospavanih noći koje si proveo radeći na prijevodu kojeg ti nitko neće platiti. Možda i hoće, za Božić 2008.
Neki izdavači imaju i bolje metode uštede. Naruče prijevod pa kažu da im ne valja i da ne zadovoljava te ga istog takvog objave, ali pod tuđim imenom. Jedan izdavač plaća mizeriju, nekih 20 kuna po kartici. I misliš ok, 20 kuna je 20 kuna (iako je pristojna cijena 36-40 kuna), a onda te obavijeste kako računaju karticu. Jedna kartica teksta je, svugdje osim kod hrvatskih izdavača, 1800 znakova s proredima (spejsovima). Kod njih je riječ o 1800 znakova BEZ proreda. Slatko, skinu ti oko trećine love. Ili ubace klauzulu u ugovor po kojoj ti skidaju određene postotke s honorara ako zakasniš ili predaš nezadovoljavajuć prijevod. Iste postotke ne dodaju na mjesece koje provedeš čekajući svoj novac.
I onda se ljudi čude zašto su prijevodi loši: ja sam tukla glavom u zid kad sam prije 2 godine uzela "hladnokrvno umorstvo" objavljeno u biblioteci Jutarnjeg. "I'm hot", kaže jedan od likova u knjizi, ušavši u pregrijanu sobu. "Vruć sam", glasi nadahnut prijevod. O tome da se prečesto slijedi ritam engleske, a ne hrvatske rečenice, neću ni pričati jer je to mala greška u odnosu na časne koncepcije i slične genijalnosti.
Što nas dovodi do prevoditelja. Pod ovim uvjetima kakve sam gore nabrojala, ja neću raditi. Kad su mi rekli da je kartica 1800 znakova bez jebenih spejsova, samo me neviđeni altruizam ili čista glupost, spriječio da ne stisnem CTRL+F i obrišem SVE jebene spejsove. Pa si ih sami lupajte, kad je to pičkin dim od posla. Prevoditelji koji rade pod tim uvjetima očajni su da dobiju bilo kakav posao. Rade za bijednu lovu puno više nego što bi smjeli ili trebali, štancaju tekstove i događaju im se - što je normalno - glupe pogreške. A izdavače boli ona stvar, uvijek će se naći dovoljno budala ili dovoljno očajnika, koji će raditi pod lošim uvjetima, za male pare, podcijenjeni i šikanirani, pod mobingom i sličnim divotama, i zanima ih samo hoće li prodati 600 ili 800 primjeraka svoje knjige - a to su tiraže bestselera u Hrvatskoj. Nitko više niti ne raspravlja o tome da je prevođenje također vid umjetničkog rada - pogotovo kada dobiješ knjigu pjesama, za koju ti usput budi rečeno, plate 400 kuna. Prevoditelji se više ne stignu sroditi s knjigom, zaljubiti se u nju, igrati se riječima, dodavati osobni dio kako bi odmah bilo jasno tko je na knjizi radio: prevoditelj je, i kvalitetom i odnosom prema njemu, sveden na stepenicu ispod InterTrana.
I to je to. Više nego išta na svijetu voljela bih raditi kao prevoditelj i samo kao prevoditelj. A ja sam sada osoba koja je prevela knjigu koju neki nenadahnuti štancer iz Jutarnjeg predstavlja u zbrda-zdola složenom tekstu kojem je jedini cilj izazvati kontroverzu, a za čijih ću 300 kartica koje su me spremile u bolnicu, dobiti možda 1000 kuna. Dobro došli u tranziciju, dobro došli u izdavaštvo na hrvatski način. Bijedno, šuplje, nikakvo, jadno. Eto, to vam je to.
|
- 14:20 -
Komentiraj (35) -
Printaj -
#
09.05.2006., utorak
majčinstvo na kušnji
Bio je lijep sunčan dan. Zapravo, bilo je lijepo, sunčano jučerašnje poslijepodne. Podmladak i ja smo sjedili na stepenicama pred roditeljskom mi kućom i čekali RD-a.
Zapravo, podmladak je čeprkao po pijesku ispred kuće, a ja sam pričala na mobitel i organiziravala RD-ov suprise party.
U jednom je trenu podmladak krenuo prema meni noseći nešto u ruci.
- Vidi mama, našajo sam.
Mama je polako digla pogled. Podmladak je u ruci držao nešto zeleno. Gumeno crijevo, pomislila sam. Gdje li je samo to iskopao?
Podmladak je veselo krenuo prema meni s crijevom u ruci.
- Vidi mama, smijao se.
Daj, baci to smeće, pomislila sam i razmišljala za što bi se gumeno zeleno crijevo moglo koristiti. Korak po korak, postajala sam sve svjesnija da to nije crijevo. I da to, u stvari, nije ništa anorgansko...
Ovo je dobar trenutak da upoznate Rahatli. Ja imam samo jedan strah u životu, a to je strah od zmija. Zapravo, to nije strah. Da objasnim: postoji STRAH, postoji FOBIJA, postoji PANIKA, postoje HOROR, UŽAS, JEZA, PARALIZIRAJUĆA JEZA, a onda postoji i ono što rahatli osjeća pri spomenu tih gmizavih, puzavih, kolutićavih stvorenja.
Nedavno sam razmišljala što bih ja učinila da me dijete suoči sa zmijom. Recimo, da smo vani i da naletimo na zmiju, ili da je - nedo bog - donese. Bi li prevladao moj užasan strah ili moji majčinski instinkti? Bih li se snašla? Kako bih to riješila? Bih li spasila svoje dijete od užasne zmijurine?
Dilema je razriješena jučer - kad me sin suočio sa zmijom u šakici, vrištala sam. Jako, jako, jako glasno. I ne previše inventivno: upomoć. Ukazao se jedan muškarac.
Što je bilo?
To... nešto... ima u ruci.. UZMI MU!!!! UZMI MU!!!
E mali... baci to.
Bacio.
MAKNI MU TO, MAKNI MU TO!!!!!
Šutnuo je zmijurinu nogom.
Ma mrtva je, objasnio mi je, očito nesvjesan činjenice da zmije ujedaju i sa stranica knjige a da zmijski duhovi progone ništanesluteće ljude. I ulaze u auto. I skrivaju se po torbama. I da je i mrtva zmija opasna zmija.
Podmladak je zbunjeno stajao, dok sam ga ja vrišteći uvlačila u kuću.
Moramo prati ruke, moramo prati ruke...
Kasnije sam RD-u objašnjavala što se dogodilo riječima: skoro mi je srce puklo od straha...
Nikad ti više neće puknuti srce, mama, zagrlio me moj, očito mnogo hrabriji sin.
Ma to se tako kaže kad se jako uplašiš.
Nikad se više nećeš uplašiti mama, cmoknuo me u obraz. To je samo zmija, rekao je.
Momentalno sam se sjetila svoje majke koju sam ja kao klinka tješila riječima: Mama, to samo grmi. Sve se vraća, sve se plaća...
|
- 12:00 -
Komentiraj (20) -
Printaj -
#
01.05.2006., ponedjeljak
once upon a time... in a galaxy far, far away...
Svijet će biti genijalan kad budem baka.
Sve što se trebalo dogoditi, već se dogodilo. Sva pižđenja koja sam trebala otpizditi, već sam stoput otpizdila i sada im se smijem.
Ako me trebao varati, valjda me prevario i valjda sam to dosad zaboravila. Valjda ne ganja sad ženske po domu. Ako smo zajedno, valjda smo super. A ako nismo, valjda je i to super. Ali jesmo, sigurna sam.
Dosad sam uspjela prestati pušiti.
Više me ne uzrujavaju viškovi, manjkovi, obujmovi. Čak sam počela nositi rozo. I tufnice. I cvjetne uzorke i ogrlice i one smiješne šešire u čudnim bojama s još čudnijim cvijetnim aranžmanom natandrčenim gore. i suknje nosim isto, iako sam prije, sigurna sam, imala bolje noge. Možda čak i kratke suknje nosim. I one čudne jaknice, sakoiće, kakolisezovu.
Svako jutro zalijevam svoje biljkice, začinske i one druge, kojima ne znam ime, ali mi ga otkriju prijateljice koje mi dolaze na kavu.
- Kako ti je divan benjamin, kažu. Je, je, odgovaram i pitam se misle li na lijevu ili desnu biljku, iako mi čak ni takva distinkcija ništa ne bi pomogla jer i dalje ne znam lijevo i desno.
Kako sjajna difenbahija, opadaju na dupe, a ja kimam glavom i kuham kavu. I dalje pojma nemam o cvijeću, ali mi - i dalje - bezobrazno dobro uspijeva.
Slušamo radio dok pijemo kavu u kuhinji - stojedinicu, jer to sluša RD.
Šetam gradom do tržnice i konačno sam se naučila cjenkati pa mi je to baš gušt. I znam sve prodavače po imenu.
Bok suseda, kažu mi. Pričamo o djeci i unucima, o poskupljenju benzina, o tome jel ovaj GM grincajg dobar ili je prije bilo bolje.
RD-a recimo to užasno uzrujava.
Pa kuham ručak dok RD lista novine.
Nedjeljom mi dolaze sin, snaha i unuci.
Sad sam baka, pa me ni najmanje ne uzrujava kad mi kaže da je prehlađen. Da ima temperaturu. Da šmrca. O tome sam brinula prije, sad sam baka i znam da mu od toga ništa neće biti.
I mudra sam baka jako, tako bar misle moji unuci.
Ponekad im kupim sladoled iako je ručak za 20 minuta.
Često im tutnem čokoladu u jaknu, da im starci ne vide.
Lobiram da im produže vrijeme izlaska. Posuđujem im knjige iz svoje knjižnice (one za koju RD tvrdi da
će nas zatrpati). Oni kopaju po mojim CD-ovima jer su se neke stvari vratile u modu.
E da, i konačno sam diplomirala. Jes da mi je trebalo bratbratu 40 godina, ali šta - sad sam mudra baka.
|
- 23:40 -
Komentiraj (12) -
Printaj -
#
|
