Svaka obitelj ima neke svoje sitne perverzije. Dobro, možda nisu perverzije, ali ono, neke sitne ili manje sitne navike, ćejfove, mušice itd. Recimo, u obitelji moje prijateljice svi urlaju jedni na druge. Dok ih slušaš, misliš "ajme majko, pobit će se!". A neće, oni to samo tako, da se bolje čuju valjda. Moja obitelj ima brojne krasne navade, dostojne jednog magistarskog rada iz psihopatologije, a među njima je i potpuno odsustvo sposobnosti komuniciranja.
Zapravo - lažem. Komuniciraju oni, ali ne s onima s kojima bi trebali, nego s nekim desetim ljudima. Ako Kraljica Majka (KM) nešto želi reći Gospodinu Ocu (GO), onda kaže Mušičavom Sinu (MS). Tako je GO od bratića prve susjede saznao da ga KM od ponedjeljka stavlja na dijetu. I to se, vjerovali ili ne, smatra uspješnom komunikacijom.
Recimo, ja nešto zajebem, što je često jer sve što ja radim u principu oni vide kao zajeb megarazmjera. Mater familijas se naduri. Ondak se povjeri baki. Baka ispriča moju groznost nekolicini susjeda, među ostalim ženi Otta Barića. Onda žena Otta Barića ispriča sve što zna i ne zna tatinoj susjedi. Susjeda kaže tati. Tata kaže sestri. Sestra prenese dečku. Dečko prenese rodici iz trećeg koljena. Na kraju doznam i ja.
Na stranu sad koliko je ovaj način komunikacije psihički zdrav, normalan i prikladan, ali moraš mu se diviti. Kao prvo, zahtijeva značajnu dozu planiranja. Zahtijeva organizaciju. Zahtijeva postojanje dobro razrađene mreže socijalnih kontakata koji su svi, kao u nekoj davidijanskoj sekti, povezani, krvlju, omertom ili zajedničkom kletvom. I svi u principu saznaju sve, a nesporazumi, ljutnje i sve ostalo što nužno proizlazi iz činjenice da informacije prođu 17 ušiju dok ne stignu do odredišta, samo su dodatni začin cijeloj priči. Pa život bi bio dosadan da se ljudi razgovaraju oči u oči, gdje su tu zapleti, gdje je tu drama?
U biti, moja obitelj je dušu dala za nekakvu bubinu humorističku seriju. Obitelj Adams. Grizli Adams.
Post je objavljen 24.05.2006. u 12:00 sati.