Moj drugi posao je prevođenje. Bavim se time već 7 godina i, bez lažne skromnosti, odličan sam prevoditelj. Isprva je to bio samo dodatni izvor prihoda - jedna, možda dvije knjige godišnje, pa ogromna stanka, kapnula bi lova koja bi lijepo pokrpala budžet i malo-pomalo ja sam bila sve bolja i bolja, sve više su me tražili, dobila sam pohvale s mjesta koja nešto znače i od ljudi koji me nikad nisu vidjeli niti upoznali. Jednostavno, u kritikama se počeo spominjati moj dobar prijevod. Da, svidjelo mi se. Svatko voli kad je u nečemu dobar, ja nisam nikakva iznimka. A osim toga, ja doista volim knjige, luda sam za njima zapravo. A ima li što bolje od toga da radiš ono što voliš i u čemu si dobar? Ima. Da te za to i plate.
Lice izdavaštva u Hrvatskoj su doista dobri naslovi koje ja ne bih mogla čitati u originalu: Murakami na primjer, iako je riječ o prijevodu engleskog prijevoda, a ne o prijevodu japanskog originala. Neki dobri Francuzi, Talijani, Portugalci, jedan odličan Norvežanin... Lice hrvatskog izdavaštva je Profilov megastore, Algoritam u kojem sam ostavila love za jedan prosječan BMW, nekolicina odličnih pisaca, nekolicina pametnih urednika... A naličje je doslovno jezivo.
Većina izdavača kasni s plaćanjem. To se podrazumijeva, 3-4 mjeseca čekaš lovu, a ako si pošten, to te ni ne smeta jer većina prevoditelja koje znam (uključujući mene) kasni s prijevodima. Ali, onda prođu ta 3-4 mjeseca, prođe 6 mjeseci, prođe godina... i na kraju si doveden do toga da moraš, doslovno moraš, prijetiti tužbom da bi dobio svoj novac. I dobiješ ga, neuvećanog za pripadajuće zatezne kamate, plus najčešće jedan, a ako si jako sretan, tri prevoditeljska primjerka. Ili ti izdavač uopće ne plati jer su mu u međuvremenu isključili struju/sjeli na račun/nešto. Pa čekaš, a u međuvremenu očajavaš zbog neprospavanih noći koje si proveo radeći na prijevodu kojeg ti nitko neće platiti. Možda i hoće, za Božić 2008.
Neki izdavači imaju i bolje metode uštede. Naruče prijevod pa kažu da im ne valja i da ne zadovoljava te ga istog takvog objave, ali pod tuđim imenom. Jedan izdavač plaća mizeriju, nekih 20 kuna po kartici. I misliš ok, 20 kuna je 20 kuna (iako je pristojna cijena 36-40 kuna), a onda te obavijeste kako računaju karticu. Jedna kartica teksta je, svugdje osim kod hrvatskih izdavača, 1800 znakova s proredima (spejsovima). Kod njih je riječ o 1800 znakova BEZ proreda. Slatko, skinu ti oko trećine love. Ili ubace klauzulu u ugovor po kojoj ti skidaju određene postotke s honorara ako zakasniš ili predaš nezadovoljavajuć prijevod. Iste postotke ne dodaju na mjesece koje provedeš čekajući svoj novac.
I onda se ljudi čude zašto su prijevodi loši: ja sam tukla glavom u zid kad sam prije 2 godine uzela "hladnokrvno umorstvo" objavljeno u biblioteci Jutarnjeg. "I'm hot", kaže jedan od likova u knjizi, ušavši u pregrijanu sobu. "Vruć sam", glasi nadahnut prijevod. O tome da se prečesto slijedi ritam engleske, a ne hrvatske rečenice, neću ni pričati jer je to mala greška u odnosu na časne koncepcije i slične genijalnosti.
Što nas dovodi do prevoditelja. Pod ovim uvjetima kakve sam gore nabrojala, ja neću raditi. Kad su mi rekli da je kartica 1800 znakova bez jebenih spejsova, samo me neviđeni altruizam ili čista glupost, spriječio da ne stisnem CTRL+F i obrišem SVE jebene spejsove. Pa si ih sami lupajte, kad je to pičkin dim od posla. Prevoditelji koji rade pod tim uvjetima očajni su da dobiju bilo kakav posao. Rade za bijednu lovu puno više nego što bi smjeli ili trebali, štancaju tekstove i događaju im se - što je normalno - glupe pogreške. A izdavače boli ona stvar, uvijek će se naći dovoljno budala ili dovoljno očajnika, koji će raditi pod lošim uvjetima, za male pare, podcijenjeni i šikanirani, pod mobingom i sličnim divotama, i zanima ih samo hoće li prodati 600 ili 800 primjeraka svoje knjige - a to su tiraže bestselera u Hrvatskoj. Nitko više niti ne raspravlja o tome da je prevođenje također vid umjetničkog rada - pogotovo kada dobiješ knjigu pjesama, za koju ti usput budi rečeno, plate 400 kuna. Prevoditelji se više ne stignu sroditi s knjigom, zaljubiti se u nju, igrati se riječima, dodavati osobni dio kako bi odmah bilo jasno tko je na knjizi radio: prevoditelj je, i kvalitetom i odnosom prema njemu, sveden na stepenicu ispod InterTrana.
I to je to. Više nego išta na svijetu voljela bih raditi kao prevoditelj i samo kao prevoditelj. A ja sam sada osoba koja je prevela knjigu koju neki nenadahnuti štancer iz Jutarnjeg predstavlja u zbrda-zdola složenom tekstu kojem je jedini cilj izazvati kontroverzu, a za čijih ću 300 kartica koje su me spremile u bolnicu, dobiti možda 1000 kuna. Dobro došli u tranziciju, dobro došli u izdavaštvo na hrvatski način. Bijedno, šuplje, nikakvo, jadno. Eto, to vam je to.
Post je objavljen 14.05.2006. u 14:20 sati.