Kad sam ostala trudna, otkrila sam da postoji SuperTajno Društvo Žena Koje Su Rodile. Ima onih koje ne prestaju pričati o djeci, ima onih koje, kao jedna curka koju sam vidjela na moru, nataknu role, stave klinca u kolica, pesa na donju policu kolica i ožeži. Ima ih koje se s majčinstvom super nose, ima onih kojima je sve to tlaka i muka... Ma ima ih. A zajedničko im je tek da sve šute.
Nitko ti ne kaže da ćeš iz Petrove istrčati poluobučen nakon što si prvi puta čuo otkucaje srca svog djeteta na ultrazvuku, dok ti predivna doktorica govori s osmijehom, "Vidiš, sad kuca i nikada više neće prestati".
Nitko ti ne kaže da ćeš umrijeti od straha kad pomisliš "što ako mi se ne svidi njegov karakter?"
Nitko ti ne kaže da ćeš očajavati što plače, a ne znaš što mu je.
Nitko ti ne kaže da će ti se noge doslovno odsjeći kad završi u bolnici. I nitko ti ne kaže kako je lako probdjeti noć omotan oko njegovog krevetića, jer ti ga ne daju u ruke dok mu ne istekne infuzija.
Nitko ti ne kaže da ćeš se preispitivati i analizirati i mučiti pitanjima "jesam li mu dobra?", "dajem li mu sve što treba?"
One šute, sve te Žene-Majke. Sad ih konačno razumijem: kako ćeš nekome reći da ispod srca nosi biće nad kojim će strepiti dok je bude? Kako objasniti da ti svaka stanica tijela hoće iskočiti i odjuriti k njemu, kad nešto s njime ne valja, kad je bolestan, kad nazoveš i čuješ da plače?
Tako brzo je narasao od male štrudlice ogromnih očiju do ovog malog hahara koji se vere po namještaju, skače i vozi auto. I traži da mu kupim "krila da može letiti". I da mu kupim "veliki motor". I koji me opomene da "ne pričam punim ustima". I da si ne diram prištić na bradi. I koji se smota oko mene prije spavanja, i mazi me i zove me svojom mamicom.
Nitko ti ne može reći kako je biti mama. Mogu ti reći što možeš očekivati, mogu ti pomoći savjetom, ali objasniti - e to ne ide.
Danas sam vidjela avion na nebu i poželjela želju koju želim svaki dan, posljednjih 2 godine i 5 mjeseci: da dobijem moć superjunaka, pa da se mogu stvoriti kraj njega iste sekunde kad me zatreba, da mogu kao Superman proletjeti cijelu Zemlju u tren oka, da mogu natabanati zlikovce u maniri Cat Woman, da znam sve odgovore, da imam ogromnu metlu pa da mu mogu počistiti put iako znam da ne treba i sve, ali što da radim kad svaki mikroatom mene želi samo imati dovoljno velike ruke da ga mogu zagrliti gdje god bio. I da poljubac uvijek bude najbolji anestetik.
Eto D., to meni znači biti mama...
|
