Dok sam pisala prošli blog o izdavaštvu, imala sam negdje u primozgu da bi netko eventualno mogao/htio stvari izokrenuti na glavu i mojim riječima pridati nova značenja, ali sam tekst ipak napisala - bez imenovanja onih za koje smatram da su nepošteni ili nefer prema svojim prevoditeljima, kao i bez imenovanja onih za koje smatram da su fer. Jednostavno - bez imena, bez tračanja, bez javnog obračunavanja s "Njima". Reakcije vas koji ste pročitali i javili se pokazale su mi da ipak donekle imam pravo. Pokazali ste mi da još postoje ljudi koji sa strašću i ljubavlju rade svoj posao i na tome vam sasvim iskreno hvala. Mislila sam da je to to - ali zajebala sam se. Naravno da nije moglo proći bez ALI.
Danas mi je taj tekst s bloga, kao i moj blog općenito stavljen na nos. Rečeno mi je da sam ispucavala svoje frustracije. Naravno da jesam. Frustrirana sam kao pas jer ne mogu raditi posao koji volim - jer neću imati za račune, malome za vrtić, cipelice, za hranu, za nešto. Frustrirana sam kao pas jer je moj primarni posao dobar, odličan, dobro plaćen, svakakav, ali mi nedostaje malo intelektualne stimulacije koju ipak dobivam prevođenjem. Frustrirana sam jer sam mislila da mogu imati najbolje od oba svijeta - od prevođenja i od novinarstva, jer da, ja sam ipak nekakav novinar. Frustrirana sam jer ne znam raditi posao s pola srca, s pola strasti, s pola mozga, s pola force. Frustrirana sam jer su moje riječi izokrenute i jer se "čitalo između redaka".
Da krenemo redom - dragi moji koji čitate i pazite na svaku moju napisanu riječ - nisam se s nikim obračunavala do sada, ali se sada, ovim tekstom, obračunavam jednom za svagda s ljudima za koje svaka riječ ima 7 značenja. Da sam željela napisati na kojeg sam izdavača ili urednika ljuta, napisala bih. Ovo je MOJ jebeni blog, MOJA prćija, moje mjesto za ispisivanje nekih ideja, misli, priča. Nisam napisala jer je najgluplja stvar na svijetu iznositi prljavi veš u javni medij, a blog javni medij jest i da, osjećam stanovitu dozu odgovornosti za stvari koje ovdje napišem. Recimo, mogu li nekome učiniti štetu. Recimo, mogu li nekoga povrijediti. Recimo, je li riječ o istini. Recimo, je li svijet baš tako jebeno crno-bijel. Kad pišem o ljudima koje poznajem, mijenjam im imena. Kad pišem o stvarnim događajima, promijenim im boju. Ponekad mi nečija rečenica bude simpatična i zabavna pa je prepišem a da nisam svjesna da je citat. Ispričavam se svima koje nenamjerno citiram bez da ih kreditiram. Nemam ama baš nikakvih iluzija o anonimnosti bloga - svatko može, uz malo truda i malo detektivskog rada, otkriti osobu iza bloga. Sigurna sam da mnogo vas koji me ovdje čitate znate tko sam, što sam, gdje radim. Nije teško, niti sam zametala svoje tragove. Pazila sam da ne nanesem štetu, žalosno je - ne žalosno - razočaravajuće je kad ljudi ne paze hoće li svojim riječima, interpretacijama (i halucinacijama!), nanijeti štetu meni.
Blog je na ovoj adresi već postojao, prije nego li sam ga prije par mjeseci uskrsnula. Obrisala sam ga iz istog razloga zbog kojeg sam danas ponovno razmišljala o brisanju: neki su si ljudi uzeli za pravo da svakoj mojoj rečenici daju značenje koje ima i koje nema. Uglavnom ono koje nema. Bila sam umorna od objašnjavanja što mi tko znači, što sam mislila, kako sam to nešto mislila. Da citiram Zrinku, ovo je moja privatna prćija, ako vam se ne sviđa, široko vam polje, dragi moji detektivi i psihoanalitičari, jako bih rado da me uopće ne čitate. A ako se već ne možete oteti porivu da lurkate u ovaj komadićak mene koji mi je oh tako intiman da ga dijelim s ostatkom svijeta, onda barem naučite čitati. Sljedeći je korak razumijevanje - ali od tih sam iluzija ipak cijepljena.
Svi vi ostali koji svraćate ovamo, ostavite komentar ili poruku ili nešto - hvala vam. Ne odgovorim svaki puta, jer jednostavno ne znam što bih napisala, ali znače mi vaši komentari.
Post je objavljen 16.05.2006. u 18:00 sati.