Radio Purger
30.10.2008., četvrtak
Jedinica k'o kuća
|
Malo ćemo pričati o tjedniku kladionice Supersport, kao najpopularnije kladionice u Hrvata. Ovaj članak se odnosi i na sve ostale tjednike, ne sad samo isključivo na ovaj. Kao prvo, interesantno je da u tom tjedniku nigdje nema impressuma, ni podataka o nakladi. To je ipak interno glasilo, bilten, glasnik kladionice koji se, eto, prodaje. Sigurno prodaju bar 100.000 komada, što je pola milijuna kuna svaki tjedan, uz onih 500 milijuna eura koje hrvatske kladionice zarade godišnje. I još zarade na onome što u tom tjedniku piše. "Prognoze" utakmica u tom tjedniku nisu ništa drugo nego povlađivanje javnom mnijenju. To znači da će ljudi koji pišu tjednik osluškivati "ulicu" i pisati točno takve prognoze, inače bi dobivali jako puno pritužbi. Tako da se u Supersportovom tjedniku ne mogu pročitati profesionalne prognoze, makar tako izgledaju jer su tiskane na sjajnom papiru, jer se prodaju kao službena riječ, i jer ima par natuknica o nekoj utakmici. Taj tjednik je ipak samo sportski tjednik, a ne kladioničarski. Statistika pogodaka? Mizerna. Čovjek koji igra na prognoze iz tjednika će već u prva dva tjedna doći u takav minus iz kojeg se neće baš lako moći izvući. Makar su koeficijenti njihovih prognoza često smiješni, npr. 1X na favorita, što je koeficijent od oko 1.05. Čak i to promaše. Kome se da, neka bilježi njihovu statistiku pa će vidjeti. Osim toga, svrha tjednika je i da se populariziraju ostali sportovi i da se poveća broj uplata na te sportove. Npr., davanje informacija o bejzbolu ili američkom nogometu, sportovima koji imaju komplicirana pravila nepoznata Hrvatima. Ako želite prognozu na američke sportove, pitajte Amerikanca koji se na njih kladi već godinama, a ne nekakvog novinarčića koji malo progugla internetom i zapiše prognozu u koju javnost najviše vjeruje. Dakle, Supersportov tjednik informira kladitelje o određenim sportovima (to je ok), ali usput daje i općenite prognoze kako bi neka utakmica trebala završiti. Tu dolazimo do katastrofe, jer ljudi po tim prognozama i igraju. "Oni su rekli" da domaćin pobjeđuje, a "oni" valjda znaju, "oni" su kladionica. Aha. Zanimljivo je da ne vode statistiku svojih pogodaka i promašaja, što svaki tipster (osoba koja daje prognoze) mora raditi da bi ga se shvatilo ozbiljno. Ali, u Hrvatskoj prolazi i ovakav pristup. Čemu se truditi ako je i ovo dobro. U tjedniku se nalaze i statistike i tablice, što je prva promovirala PSK na početku klađenja u Hrvatskoj. Statistike i tablice u klađenju ne znače apsolutno ništa, one su samo krajnji rezultat onoga što se događalo u prošlosti, ali svejedno ima ljudi koji napamet znaju tablice svih liga i znaju prepoznati "zicer kao kuća" makar ne znaju ni boju dresova te ekipe. To je neozbiljno. A Supersport, i ostale kladionice, žele neozbiljne kladitelje jer što ih više ima, to je veća baza onih koji uplaćuju 5 ili 10 kn i izgube taj mali ulog. Ukupno to dođe na već spomenutih 500 milijuna eura godišnje, što znači da u kvartovima i nema toliko dobitnika koliko ima ljudi koji lažu o dobicima, "u plusu sam". Supersport također u svakom broju svog tjednika prikazuje najveće dobitne listiće, koji su redovito listići s desetak ili više parova. Takvo klađenje je igra na sreću jer ni na koji način nije povezano hoće li Bayern i PSV pobijediti u svojim utakmicama isti dan. Profesionalci se klade samo na jednu po jednu utakmicu, s velikim ulozima, ali našim kladionicama odgovara promoviranje 10-i-više parova jer je tu najveća šansa da će na kraju dana kladionica biti u plusu. Dinamo je pobijedio? Nema veze, svi su ga ionako kombinirali s Milanom koji je izgubio... I Milan je pobijedio? Nema veze, svi su ga ionako kombinirali s Hajdukom koji je izgubio...kužite poantu. Klađenje je u 99% slučajeva porez na budale. Ja to znam jer se nalazim na strani kladionice, kao što su moji vjerni čitatelji već primijetili u jednom ili dva članka na ovom blogu. I što više imam iskustva u poslu i što više učim o klađenju, to je manja šansa da ću otići uplatiti listić ili u hrvatsku lokalnu kladionicu ili na internet. Rulet me privlači toliko da ne smijem niti proći pored kockarnice, uzbuđenje je veće nego kad vidim Rominu Knežić, ali klađenje - nema šanse. Zašto? Jer se bazira na psihologiji. Odnosno, ljudskoj prirodi. Za rulet svi znaju da je nepobjediva igra na sreću, ali klađenje svi smatraju igrom znanja i usput upadnu u bar dvadesetak psiholoških zamki koje je kladionica postavila kao nagazne mine. Zapravo je paradoksalno da svi klađenje smatraju igrom znanja, a ne žele poboljšati svoje sposobnosti i doći do više informacija. Pokušajte Hrvata naučiti kako se zapravo kladi, ma nema šanse, on to ipak zna bolje, i "u plusu" je. Recite Hrvatu da na internetu ima sve moguće košarkaške statistike, a može i gledati utakmice uživo pa malo dobiti neki uvid u klubove i igrače, ne, "Supersportov tjednik kaže da Lakersi tuku". A sada nešto potpuno drugačije - moj fenomenalni zaključak. Hrvatska je zemlja laika, u kojoj prolazi sve što povlađuje masi. Političari, klađenje...nastavite niz. Umjesto da se svaki od nas malo obrazuje o onome što ga zanima, nekad priznavajući vlastitu grešku i vlastito neznanje, većinom postajemo fah-idioti koji su završili fakultet, zaposlili se i oženili, i tu svaki napredak staje, makar nakon toga imamo još bar 50 godina života, a napredak ne čeka budale. Zapravo, ne da će nas vrijeme tek pregaziti, nego nas je odavno pregazilo, jer nismo u stanju ići ukorak s vremenom. Jer ne učimo, ne proučavamo, ne napredujemo, ne razmišljamo i ne razgovaramo. Ne priznajemo vlastito neznanje, što je prvi korak u učenju. Mogu nam prodavati maglu kad se sjete, a i svaka nova generacija je takva i zato sve više kasnimo za svijetom. Ma o čemu ja zapravo pričam...cilj života je kupiti Mercedesa na kredit, sve ostalo je nevažno. E da, i da repka nekoga pobijedi kad već mi ne možemo. |
23.10.2008., četvrtak
Zagreb - grad stranaca
|
Vraćate se s dobrog koncerta, samo želite doći doma u topli krevet, možda nešto pojesti i gledati televiziju, i već radite planove što ćete sutra jer je ovaj dan gotov. Onda vas idioti počnu mučki mlatiti usred noći gdje nema nikoga, ostave vas da ležite u krvi dok znate da ovo nije dobro i da ste toliko ozlijeđeni da možda umrete, a na kraju se nakon 10-ak dana to i dogodi u bolnici. A niste znali da život može biti tako okrutan i sve one pjesme Iron Maidena o životu i smrti su vam na nekakvoj distanci. "Can it be that there's some sort of error, hard to stop the surmounting terror, is it really the end, not some crazy dream" postaje stvarnost koju niste očekivali. Od ovoga se ledi krv u žilama. A događa se svaki dan, samo što ne završava sa smrtnim posljedicama. Za one koji ne znaju, tučnjava s tinejdžerima nije tučnjava s nekim tamo klincima. Ako ih je 5 protiv vas, skoro da nemate nikakve šanse. Protiv mesa se ne može i ako ti dečki imaju makar nekakve mišiće na sebi, mogu biti i 14-godišnjaci ali u stanju su vas ubiti ako žele. Čak i mene od 195 cm i 95 kg, nitko mi ne garantira da bih prošao bolje nego Luka Ritz. Vidio sam 16-godišnjaka kako u kravati drži 28-godišnjeg bildera, vidio sam 13-godišnjaka kako nokautira 50-godišnjaka, ima svega. Samo znam da su klinci podcijenjeni, to je možda i razlog što ih ima toliko problematičnih, nitko ih ne cijeni i žele se dokazati. Ma to bi zapravo bilo banaliziranje problema, ovi dečki koji su ubili Luku Ritza su očito problematični i pokvareni do kosti, i nikad se neće promijeniti. Vidio sam stotinu takvih koji su već u mladoj dobi (onda kad je čovjek iskren, onakav kakav stvarno je) sposobni samo za razaranje i za teška kriminalna djela. Uglavnom postanu legende kvarta kad se jednom vrate iz popravnog doma, zatvora ili komune. Društvo ih se ne rješava, što zbog tih famoznih ljudskih prava (kakva jebena ljudska prava ima ubojica???), što zbog vlastite nesposobnosti. Pa onda neka kažu da vlada zakon jačeg, neka dečkima objave imena pa da ih sami premlatimo i kaznimo, da im od života napravimo pakao. Ali ne, ja bih kao 27-godišnjak bio više kažnjen za premlaćivanje nego što će oni biti kažnjeni za ubojstvo. Ej, ubojstvo, jedan manje, nema ga više. Neće staviti led na rane pa se oporaviti za koji tjedan. I nije mi žao Toše Proeskog koji je poginuo nesretnim slučajem, ali mi je žao Luke Ritza kojeg su ovi idioti ubili. Dvije različite stvari, makar je ovaj prvi bio poznat. Već i po ovim slikama koje smo vidjeli i na televiziji i u novinama se vidi da je Luka bio dečko pun života, dobar, prijateljski nastrojen i pun snova. Vidim sebe i zato me to toliko smeta, kao da me netko vratio u četvrti srednje i jednako mi tako oduzeo život. Pitanje je što ćemo mi kao društvo napraviti po tom pitanju. Jedno veliko ništa. Jer, ovo je Zagreb. Jedan od rijetkih gradova gdje se nekoga može tući nasred ceste čak i usred bijela dana, a da nitko ne pomogne. Svi ovi snobovi i malograđani koji podcjenjuju tinejdžere i žive svoje usrane male živote od ponedjeljka do petka plus vikend u prirodi će ostati stajati sa strane i kasnije uz večeru pričati "danas sam vidio..." priču u kojoj je on žrtva, a ne čovjek kojega se tuklo. Jer mu je valjda pokvarilo apetit. Skoro. U Varaždinu sam pred stadionom vidio tučnjavu, prolaznici su se SJURILI da pomognu. To nisam nikad vidio u Zagrebu, ali baš nikad. U Koprivnici sam doživio da me čovjek poveze autom iz jednostavnog razloga što sam sam hodao trotoarom pa mi je, valjda, trebao prijevoz. U Varaždinu sam bio dvaput, u Koprivnici triput. Osim toga sam u Koprivnici i zaključao ključeve u autu, čovjek kojeg sam pitao gdje je najbliži bravar je rekao da ne zna, a nakon 5 minuta se vratio da mi kaže da se sjetio i dao mi broj telefona kojeg je dobio na informacijama. Možda sam samo imao sreće, ali u ta dva grada imam 3/3 doživljaja koji su mi vratili vjeru u ljude, a u Zagrebu 1/1.000.000. E da, u Koprivnici auti staju pješacima i ako niste već stupili na zebru. Ne kažem da je sve tako crno-bijelo, ali da je Luka Ritz napadnut u Zagrebu usred bijela dana ili u Varaždinu usred bijela dana, u Varaždinu bi se možda izvukao od premlaćivanja, a u Zagrebu sigurno dobio samo "pozvat ćemo ti hitnu, jesi dobro". Hoćete mi biti svjedok na sudu, gospodine? "Joj ne mogu, znaš, žurim...ma bit ćeš ti dobro". Makar umro. U Africi postoji koncept koji se zove ubuntu (priznajem, čuo sam za njega tek preko Linuxa), i koji kaže da je pomaganje drugim ljudima korisno pojedincu koji pomaže, jer time jača vlastitu zajednicu i društvo. Dobro, Afrikanci ga baš i ne slijede, malo se previše vole etnički čistiti, ali taj koncept postoji i jako je logičan. Što više poboljšaš i ojačaš svoju okolinu, to će i tebi biti bolje. Pametno. Tu kod nas takvo razmišljanje ne postoji, jer nam je svaka pamet strana. I ovo je velika istina i o Hrvatskoj i o Zagrebu. Opće je poznato da vas zakon u Hrvatskoj ne štiti, a u Zagrebu vas ne štite ni sugrađani. Ovdje se jedan kriminalac može provući a da 999.999 ljudi ne reagira, zato su svi kriminalci i došli ovdje, nakon što su ih iz svog grada ispljunuli oni iz manjih sredina. Kriminalac ste? Imate potrebu raditi loše stvari, a da vas nitko ne spriječi? Doselite se u Zagreb! Jamčimo odmor svakom neshvaćenom kriminalcu, bez kaznenog progona ili nekakvog pritiska društva, bez glupih Johna Wayneova ili Stevea McQueena na ulicama, potpuno besplatno! |
15.10.2008., srijeda
Volja građana
|
Ogroman članak, ali imajte strpljenja. Koliko je meni strpljenja trebalo za pisanje? Predlažem polagano čitanje uz kavicu: Zna se da je demokracija teror većine, između ostaloga i zbog toga što, realno, dobar dio građana nema dovoljno soli u glavi da usporedi kandidate, ili znanja da protumači što moguće opcije vuku za sobom. Ta famozna "većina" će skoro uvijek imati pogrešno mišljenje, i reagirat će na populističke poteze neke stranke. Zato se i zovu populistički potezi, jer im je cilj utjecanje na "prosječnog" građanina. To u različitim državama može značiti različite stvari, ali uvijek se podilazi prosječnom građaninu. Osim toga, demokracija i tiranija nisu previše različite, jer stranka koja dobije vlast vrši svoju volju, kakva god ona bila, sljedeće četiri godine bez ikakvog otpora ili utjecaja građana na ono što se zbiva. Demokracija (po definiciji, vladavina građana) nije u skladu sa svojim imenom, jer narod nema nikakav utjecaj na ono što se događa u državi, osim što će jednom u četiri godine dati svoj glas. Može se reći da stranke dobivaju mandat da bi izvršavali volju birača, i to je sigurno bolja opcija od one da narod sam odlučuje (npr. referendumima o svakom pitanju) jer bi tada dolazilo do još luđih državničkih odluka nego ovako. Ali, ovakva demokracija nije previše različita od jednostranačkog partijaškog sustava. Jedna je razlika - ovdje možete izabrati koju partiju želite. Kada dođu na vlast, oni postaju jedina partija u državi i apsolutistički provode svoju volju na temelju toga što su prevarili birače lažnim obećanjima. Vladavina građana? Ni po kojem pitanju. Građani samo biraju partiju koju žele i time dobivaju iluziju da na nešto utječu. To je jedan dan u četiri godine. Sabor nije debatni klub ili klub inteligentnih ljudi, nego mjesto gdje se sukobljavaju različita nastojanja. Borba volje. Svi u Saboru se bore za vlastite interese, i tu nema mjesta općoj dobrobiti, ona može doći samo kolateralno, uz puno sreće. U slučaju da je narod nekritičan i povodljiv, partijaški sustav gubi jedini mogući kontrolni mehanizam. Ako će narod uvijek glasati za svog favorita i biti nesklon promjenama, znači da nije uopće važno čini li stranka na vlasti nešto za opće dobro, ili ne, ili čak samo za svoje dobro. Izbori u tom slučaju postaju formalnost. Još jedna značajka partije, koju smo nedavno mogli jako bjelodano primijetiti, je da se na najvažnije funkcije u državi postavljaju političari (politički podobnici?), a ne stručnjaci. Tako ćete za ministra gospodarstva imati političara, a ne ekonomista ili gospodarstvenika. Za ministra školstva ćete imati političara, a ne čovjeka koji se razumije u struku i sposoban je oplemeniti obrazovni sustav i stanje u školstvu. Čak ćete i za ministre zadužene za krucijalno pitanje svake države - sigurnost - imati nedorasle političare, a ne stručnjake, sve dok Ivana Hodak ne bude ubijena. Tek tada dolaze stručnjaci. Ako se ne dogodi neki takav veliki incident, na vlasti će uvijek biti prijatelji i istomišljenici. Ovo je suludo. Ekonomski rast države, npr., nije podložan politici. Podložan je struci, znanju i raspolaganju resursima. Naravno, postoje različita politička viđenja makroekonomije, liberalno i konzervativno (HDZ predstavlja liberalno, SDP konzervativno), ali u slučaju kad se cijela Europa kreće u istom smjeru, to pitanje postaje marginalno. Važno je samo koristiti resurse države na takav način da BDP raste, a to je pitanje struke. Dakle, suludo je na takvoj funkciji imati političara koji se samo fiktivno brine za lijevo ili desno usmjerenje makroekonomije, a zapravo ne radi ništa i resursima ne zna raspolagati. Čovjek koji će odlučivati o makroekonomskim potezima mora biti stručnjak, i nije vezan uz politiku. Imali bismo bolje rezultate da za ministra gospodarstva imamo javni natječaj na kojem će jednostavno pobijediti najbolji menadžer. Kakav SDP, kakav HDZ? Politika može ući u gospodarstvo jedino kao jamac brige o najslabijim građanima (npr. decentralizacija gospodarstva, plinifikacija Dalmacije). Politika je tu da pomogne građanima i da se gospodarstvo ne usmjerava isključivo u efikasnom smjeru, nego da bude servis građanima. Ako politika to ne čini, onda samo smeta. Kakve tek veze ima politika s obrazovnim sustavom??? Izborni zakon u Hrvatskoj je promijenjen tako da SDP ne bi dobio vlast u Zagrebu. Zato je Zagreb podijeljen na četiri izborne jedinice, i stanovnici nekih gradova i sela 50 km od Zagreba će odlučivati tko će u Zagrebu biti na vlasti. Jer, "zna se" da u samom Zagrebu pobjeđuje SDP i to je nekima nedopustivo. Osim toga, izborni zakon u Hrvatskoj omogućava da se ne broje ukupni glasovi (Zagreb je četvrtina Hrvatske), nego se broje izborne jedinice. To je paradoks, jer se bira državna vlast, a ne vlast u izbornoj jedinici. Zato imamo i lokalne izbore, a ovi državni su manipulacija glasovima, manipulacija tom famoznom voljom birača. Dodajte glasove iz dijaspore, dakle glasove ljudi koji ne žive ovdje, i dodajte glasove mrtvih. Začinite to ljudima s dvojnim državljanstvom koji će glasovati dvaput i biti prevoženi autobusima iz BiH u Hrvatsku i obrnuto, i imate izborni zakon koji je potpuno podređen pobjedi HDZ-a, a ne volji građana. Sadašnji izborni zakon u Hrvatskoj nema nikakve veze s voljom građana, ali tu "volju građana" koristi kao opravdanje za sve svoje poteze i svoje partijaško vođenje države. "Građani su tako odlučili". Aha, onda ok. Kaže se da građani uvijek imaju onakvu vlast kakvu zaslužuju, ali to ovdje nije slučaj. Da HDZ na izborima pobijedi pošteno, po izbornom zakonu koji je pravedan i svima daje jednaku mogućnost za pobjedu, onda dobro. U tom slučaju bismo uvijek znali da je onaj koji je pobijedio stvarno i dobio potporu birača, i tada bi narod imao točno onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ironično je da se baš ta partijaška stranka koja je sebi prilagodila izborni zakon zove "demokratska" zajednica, i da stalno ističe volju birača. Puno bolji naziv bi bio HNZ, "nedemokratska" zajednica, jer od te stranke možete očekivati baš sve, samo ne demokraciju. Nikad, pa ni tad. Demokratizacija je zadnje što bi oni bili spremni učiniti, i to je čvrsta činjenica temeljena na njihovom dosadašnjem radu i njihovom profilu, činjenica koja nije podložna osobnom mišljenju ni navijanju za jedne ili druge. Stvari se ne mijenjaju jer - zamislite - izborni zakon može mijenjati samo stranka koja je na vlasti, jer, ako se ne varam - potrebna je dvotrećinska većina. Čim je HDZ imao takvu većinu kao ratna stranka (normalno je da jedna stranka ima takvu podršku u vrijeme rata), promijenio je zakon, a u mirnodopsko vrijeme je potrebno jako puno volje i odlučnosti cijelog naroda da bi se zakon opet promijenio. Trebala bi se dogoditi revolucija da neka stranka dobije dvotrećinsku potporu, a revolucije nema na vidiku jer demokraciji još nema alternative. Demokracija je, može se reći, poslužila samo da svrgne s vlasti ostale sustave, ali sama po sebi i ne vrijedi toliko koliko se govorilo u vrijeme kada je te ostale sustave trebalo rušiti. Pravednost izbora, što bi uključivalo i individualno biranje gradonačelnika, a ne da ga postavlja stranka koja pobijedi na lokalnim izborima, je temelj funkcioniranja demokracije, takve kakva već je po svojoj definiciji i prirodi. Nije idealna, ali bez pravednih izbora uopće ne postoji. Ovo je temelj svega što proživljavamo, i nijedno drugo pitanje nije važnije od ovoga, jer sva proizlaze iz nepoštenog izbornog zakona. "Volja birača" u Hrvatskoj ne postoji. Postoji samo manipuliranje voljom birača i korištenje "volje birača" kao opravdanja za svoje jednostrane odluke. Prava demokracija ima i instituciju opoziva izabranog političara koji više ne djeluje u smjeru zbog kojeg je izabran. Probajte opozvati Kalmetu ili Bandića. Ako želite da vam se kao biraču glasno nasmiju u lice. |
13.10.2008., ponedjeljak
Građevinska mafija
|
Primijetio sam da, od svih mojih članaka, negativne komentare ili komentare koji nekoga opravdavaju imaju isključivo članci koji su se dotakli građevinskih radova. Znači, članak o autocesti Rijeka-Zagreb, članak o pelješkom mostu, i članak o novom zagrebačkom aerodromu koji je, makar neargumentiran, istinit. Da sam napisao članak o Bandićevoj šetnici uz Savu, vjerojatno bi prošao jednako. Možda je vrijeme da ovim putem objasnim i rasvijetlim što se sve događa u građevinskim poslovima. Treba ih ogoliti do kosti, a ovo je moj obračun s njima i s komentatorima koji mi proturječe u ovome. Očito sam pogodio u bolno mjesto. Nisam arhitekt, ali sam pasivno vezan uz gradnju nekoliko stambenih objekata, a nadam se da ću uskoro i sam krenuti u stanogradnju. Projekt pripremam već godinama, i kroz to sam došao do nekih saznanja koja ljudi koji su van svega toga možda i nemaju. A i čitam novine i znam zaključiti par stvari. Ne živim na Mjesecu nego u Hrvatskoj. Prvo, u Hrvatskoj su građevinski poslovi potpuno korumpirani i potpuno ispolitizirani. Potpuno. U nekim mjestima kao što je Samobor je nemoguće nešto izgraditi bez mita, slična situacija je i u Zagrebu, gdje se možete samo nadati da ćete imati sreće i uspjeti izgraditi nešto bez da platite mito. Inspektor će naći neku sitnicu koju niste odradili kako treba i neće vam dati građevinsku, ili uporabnu dozvolu. To se oduvijek radilo, ali sada nemate mogućnosti boriti se protiv toga jer ako prijavite, ništa od toga, samo ćete izgubiti i vrijeme i novac. Jedini izlaz je platiti da zgrada može dobiti uporabnu dozvolu i da se stanovi mogu početi prodavati. Tu vas čekaju, imate gotovu zgradu, a nema dozvolu za upotrebu. Drugog izlaza osim plaćanja mita NEMA. Netko će vam već zatvoriti baš ta vrata koja vama trebaju, a koja se čarobno otvaraju plavom kovertom. Svim normalnim ljudima je jasno da su se ljudi koji su se nakrali u privatizaciji uhljebili upravo u građevinskim radovima, jer je tu zarada najveća (marža je preko 100% za stanogradnju). Sami vrh te građevinske mafije su Milan Bandić, već pomalo zaboravljena Marina Matulović-Dropulić, nikad zaboravljeni Jure Radić, i čovjek koji velikim koracima grabi prema čelnoj poziciji u toj kriminalnoj organizaciji - Božidar Kalmeta. Nedavno su pokušali progurati zakon koji bi potpuno ostavio bez posla sve male izvođače, ali srećom za državu i za sve nas, zakon nije prošao. Odnosno, ne primjenjuje se. Kome je u interesu izbaciti sve male igrače iz posla? Velikim igračima. Tko može dekretom to učiniti? Onaj tko utječe na politiku. Ovi nabrojani ljudi plus tisuće i tisuće "vojnika" i poslušnika. Želite li graditi nešto u Zagrebu, jedino je rješenje otići kod Bandića. Inače se nikada, ali baš nikada, nećete probiti kroz minsko polje poslušnika koji imaju političko zaleđe. Dakle, da biste gradili u Zagrebu, morate saditi tikve s vragom. Inače možete sagraditi samo WC. Građevinski poslovi su jako zanimljivi za sve kriminalce, to je pravo igralište s milijun mogućnosti. Tu možete čak i kokošarskim načinom zaraditi tisuće i tisuće eura, kao što je Bandić učinio sa stolcima na maksimirskom stadionu, koje je "platio" nekoliko puta više od tržišne cijene. Također možete one najniže radnike zaposliti na crno, dobijati građevinski materijal gdje ga već uspijete nabaviti ispod pulta, kombinacija ima toliko da ih je nemoguće sve nabrojati. Naravno, to sve možete raditi ako imate nečiju podršku, makar će i mali izvođači uspjeti ukrasti pokoju kunu. Kad se krene u takav kriminalni projekt, on zna završiti katastrofalno. Kao ono urušavanje zgrada po Zagrebu, urušavanje onog jednog mosta (ne znam točno kojeg) jer su idioti dopremali pijesak iz Hercegovine i nisu napravili dobru mješavinu po pravilima struke, most koji je uvijek zatvoren zbog bure, izgradnja sjeverne tribine na Maksimiru koja je prevlažna da bi se u izgrađenim poslovnim prostorima uopće držao kompjuter, autocesta smrti gdje projektant ne odgovara kad netko pogine jer je u sprezi s vlašću, i tako dalje. Zato, kad ja nešto kažem protiv IGH ili protiv Radića, to je u startu opravdano jer je taj čovjek, i takvi kao on, toliko duboko s prstima u pekmezu i toliko je upropastio Hrvatsku da je upravo nevjerojatno da bilo tko može imati riječi podrške za njega ili njih. Reklo se da će se sankcionirati sve one torbare koji su se pojavili kod prodaje dionica HT-a. Mamić zaradi novce na prodaji Dinamovih igrača, Mamićev brat na torbaranju (ulažući ta sredstva) zaradi dodatnih 7 milijuna (ne sjećam se jesu li euri ili kune), i ta obitelj nekim čudom ima neboder u centru grada. Taj neboder je dobar projekt, ali je građevinska dozvola ishođena tučom, prijetnjama, i potezanjem veza s glavnim mafijašem u gradu, a novci za gradnju su došli od iskorištavanja Dinama i zagrebačkih, a i hrvatskih poreznih obveznika. Koliko vidim, obitelj Mamić nije sankcionirana, ni u primisli im nije nekakav strah od državnih institucija ili nekakvog suda. Cijelo poslovanje u Hrvatskoj je usmjereno na to da vam netko umjetno onemogući preveliku zaradu, npr. famozni porez na kavu kojeg plaćaju ugostiteljski objekti, kao da nije dovoljno što plaćaju porez na dobit. Netko je odlučio da oni ipak previše zarađuju na kavi, pa hajdemo ih onda malo tamo udariti. Vlada i mafija su ista stvar, posluju nepošteno i nepravedno i iskorištavaju malog čovjeka da bi održali sebe na vrhu hranidbenog lanca. Upravo su ovi ljudi koje sam naveo na vrhu tog lanca, i čak i da naprave fenomenalan projekt, gadovi ostaju gadovi. Zna se koji su, a zaboravio sam i "cijenjenog ministra" Šukera. Ne dajte da vam zamažu oči s nekim dobrim projektom ili s činjenicom da su "naši" u usporedbi sa stranim investitorima. Ili s nekakvim lakonskim odgovorima ili usmjeravanjem rasprave na detalje same izvedbe projekta, jer to nije ono o čemu se radi. Oni su građevinska mafija koja ima svoje prste u svemu. Pokušavaju zauzeti što bolje pozicije prije ulaska u otvorenu tržišnu utakmicu unutar EU, kad jednom uđemo, i vjerujte da se našoj vladi ne žuri ući u EU. Hoće li ikoga začuditi podatak da se boje sređenog pravosudnog sustava i poštenog poslovanja kao vrag tamjana? A to EU donosi, ili bar pokušava donijeti. Razni korumpirani i nasilnički činovi, prijevare i ucjene, suprotno javnom mnijenju u Hrvata, ne spadaju u pošteno poslovanje. I u poslovanju u razvijenim državama postoje tisuće trikova i prijevara, to je takav svijet i zbog toga je i privlačan čovjeku koji se želi dokazati tamo gdje je najteže, ali su zakonske granice postavljene s razlogom. U Hrvatskoj tih granica nema. Osim što ćete se gadno odbiti od zida ako ste "mali" i ako krenete protiv "velikih". Tada ćete jako brzo naučiti gdje su granice do kojih ste smjeli ići. Zapamtite ovu rečenicu da je dokazivanje u poslovnom svijetu dokazivanje "tamo gdje je najteže". Baš zato tamo postoji mafija koja si želi olakšati posao. Vjerujte, puno je lakše nekoga premlatiti, ubiti, organizirati političku/mafijašku mrežu nego pošteno pobijediti u tržišnoj utakmici. Sve je lakše od toga. U građevinske poslove spada i infrastruktura, a to je posebna priča. U Hrvatskoj je jako teško na vlastitoj kući postaviti solarne ploče, ili bilo koji drugi oblik obnovljivih izvora energije koji bi za rezultat imali da HEP-u ne plaćate račun ili plaćate manji račun. S obzirom da imaju monopol i u sprezi su s mafijom i s vlašću, oni vam moraju odobriti postavljanje solarnih ploča. Naravno da im nije u interesu da to odobre, naravno da im je u interesu da im račune za struju ne plaćate po potrošku nego po nekakvim obrocima koje oni sami odrede, naravno da im nije u interesu ponuditi tržišnu cijenu struje, a bili bi potpuni idioti da vam (kao u sređenim zemljama) dozvole da eventualni višak struje vratite nazad u mrežu i da vam za to pošteno plate. Makar se netko može uhvatiti za neku sitnicu kao "pošteno sam platio pločice" ili "moj arhitekt je napravio dobar projekt", to ne mijenja činjenicu da je cijeli poslovni projekt kriminalan i da se ne bi ni ostvario da nema sprege mafije i vlasti. Cijelo građevinsko poslovanje u Hrvatskoj je trulo, korumpirano i kriminalno, a ljudi koji su na vrhu su najveći kriminalci od svih. Ili su na vrhu, a pošteni, pa jednostavno budu premlaćeni palicama kao Josip Galinac ako pokušaju ići protiv te mafije. I zato, kad netko počne opravdavati nekoga od tih ljudi koji žare i pale hrvatskim graditeljstvom, poručujem mu da je teška budala. I da opravdavanjem tih ljudi ide protiv sebe i protiv svoje države - onakve kakva bi mogla biti da tih ljudi nema i da postoje zakoni. |
12.10.2008., nedjelja
Kritika prijateljstva
|
Hrvatska je sazdana od prijateljstva. Političari zapošljavaju svoje prijatelje, gospodarski kriminalci pogoduju jedan drugome na temelju prijateljstva, mafijaške skupine se formiraju na temelju prijateljstva, 30 ljudi premlati jednog jer su prijatelji. Naravno, ne radi se o prijateljstvu, nego o interesu. Ali, činjenica je da ljudi u Hrvatskoj ne odlučuju tko je u pravu na temelju pravde, nego na temelju toga je li osoba o kojoj se radi "njihova" ili nije. Tako će za HDZ-ovog glasača svaki čovjek u SDP-u biti izdajnik, makar i ne bio izdajnik, i makar u HDZ-u postojao veći izdajnik kojeg taj glasač podržava jer je "njegov". Dečko iz Sopota koji se opravdano obrani od nasilnika iz Španskog (i razbije ga) može očekivati osvetu i premlaćivanje 5-na-1 samo zato jer je "iz drugog kvarta" i "nije naš". Makar je taj dečko, recimo, u pravu i postupio je u samoobrani. Ovo je potpuno izokrenuta logika. Ne gleda se tko je u pravu, gleda se samo tko kome pripada. To su značajke čopora, i jači pobjeđuje. Zato nije za ovu mafiju u državi odgovoran samo HDZ, odgovoran je svaki građanin koji postupa na istom principu. Društvo puno više formira državu nego što to čini vlada, a mi sada imamo društvo koje se nije u stanju izboriti za sebe. Izboriti se protiv mafije, izboriti se protiv iskorištavanja, izboriti se protiv prevelikih poreza. Zašto? Jer ni sami ne funkcioniramo na principima koji se automatski, bez truda, bore protiv tih stvari. Funkcioniramo, kao i vlada, na temelju "prijateljstva". Najveća je iluzija i laž rečenica "pravi prijatelji ostaju". Tu rečenicu svi uzimamo kao istinitu, i možemo je često čuti na televiziji kada se neki celebrity brani od nekih optužbi ili je podijelio naciju nekim kontroverznim činom. "Oni pravi prijatelji su me podržali, a ovi koji nisu su budale". KRIVO. Ako svi osim jednog čovjeka misle da je Zemlja ravna, ne znači da je ravna. Zapravo, mišljenje većine je, po samoj svojoj prirodi, najčešće pogrešno jer samo manjina ima prave informacije i intelekt da te informacije obradi na pravi način. To je i prokletstvo demokracije, poznatije i kao "teror većine". Ako se pogleda povijest, nikada, ali baš nikada, većina nije bila u pravu. Uvijek se radilo o jednom čovjeku koji je kontrirao većini i donio nešto novo. Možda je nakon toga poveo masu, ali sve uvijek kreće od jednog čovjeka. Zaključak - mišljenje većine ne znači baš ništa, osim što možete biti prilično sigurni da su u krivu. Ako želite saznati je li većina u pravu ili u krivu, proučite njihovog vođu. Ne njih. Ova rečenica "pravi prijatelji ostaju" kaže da je vaš istomišljenik vama prijatelj, a onaj koji vam se toliko protivi da je otišao od vas - nije. Kakav je to egocentričan pristup? Tko kaže da taj prijatelj koji je otišao nije u pravu i da ste vi loš čovjek? Problem je što cijelo društvo funkcionira ovako. Svi gledaju stvari samo iz svog egocentričnog gledišta, i tako se sudaraju jedni s drugima. "Društveni život" je borba egocentričnih ljudi za prevlast. Ali, ako se neki prijatelj prestao družiti sa mnom, moguća su dva razloga. Ili je on budala, ili sam ja budala. Ako automatski zaključim da je on budala, nikada neću naučiti ništa. Jer će se uvijek naći dobar broj onih koji će me podržavati, što god ja učinio. I koji god interes imao taj koji me podržava. Po mom dosadašnjem iskustvu, prijateljstva su stvar trenutka. Srednjoškolsko društvo neće predugo izdržati nakon završetka srednje škole, tako i društvo s faksa, društvo s bivšeg radnog mjesta, društvo iz drugog kvarta ili grada, i tako dalje. Koliko vidim oko sebe, čovjek ne da će naći "pet-šest pravih prijatelja", nego će tijekom života imati sreće ako stekne jednog takvog. Otprilike je šansa jednaka onoj da ćete naći ljubav svog života, umjesto se vjenčati zbog trudnoće, materijalnog stanja ili straha od samoće. Toliko se "često" nalaze prave ljubavi i pravi prijatelji. Prema tome, potpuno je nelogično bazirati tijek svog života na mišljenju prijatelja koji su trenutno pored vas. Koliko znam, veliki broj ljudi nikada ne promijeni kvart. Veliki dio njih se i boji promijeniti kvart. Zašto? Zato jer time gube godinama građeni štit, makar je to suludo jer su ljudi svugdje jednaki i sposoban čovjek će svugdje prolaziti dobro. Ovaj strah uzrokuje i sve moguće podjele koje možete vidjeti u svojoj okolini. Bile to one podjele na hrvatske regije, gradove, kvartove, ulice, ili podjele po vjeri, rasi i naciji. Sve je to zbog straha od nepoznatog, neprihvaćanja drugih ljudi, i prihvaćanja samo ljudi u svojoj blizini. Nema apsolutno nikakve veze s tim "koja je vjera bolja", jer je i katolik i musliman koji ovako postupa jednako glup primjerak idiota, samo se rodio na različitom mjestu. Ipak, ova praksa jako dobro pogoduje nesposobnim i lošim ljudima. Svaki nesposoban i loš čovjek se uvijek može sakriti na isto mjesto - unutar svoje skupine. Možda je čak i pored vas i nečime vas je zadužio. Ježev paradoks, koji između ostalog pita "kako ježevi vode ljubav" (jako oprezno), kaže da su ljudi nesretni kad su sami i imaju potrebu za društvom, a s druge strane će im bliskost s drugim osobama neminovno donijeti određenu razinu patnje. Druženje je, dakle, proces u kojem imamo potrebu nekome se približiti, a ta bliskost će nas koštati. Hrvati su tome očito doskočili organizirajući interesne skupine istomišljenika na svim razinama života. To je jako učinkovit obrambeni mehanizam, ali se tako ne može ništa naučiti, i na tim temeljima društvo ne može funkcionirati kako treba. Razvijena društva, koja su vjerojatno dobro naučila ježev paradoks u školi (ja za taj paradoks tijekom školovanja nikad nisam čuo) i nisu ga učila kao zanimljivost nego kao praktični savjet, znaju da je idealno rješenje međuljudskih odnosa držati svakoga oko sebe "dovoljno blizu" i "dovoljno daleko", dakle na distanci. Treba biti pristojan i dobar prema svim ljudima s kojima se dođe u kontakt, ali ne davati im moć utjecaja na vlastiti život - osim onome koga izričito odaberete. Mi smo takva društva u stanju nazvati "hladnima", ujedno se hvaleći kako smo mi temperamentni i kako imamo više srca. Imaju i nosorozi. A taj "temperament i srce" je samo opravdanje za naivnost kojom se nekoliko najbližih poznanika pogrešno smatra pravim prijateljima. Odnosno, znak straha od individualnosti. Takav način života je duboko ukorijenjen u hrvatskom narodu, nije nastao sad, nego još pri formiranju hrvatskog etnosa na ovim prostorima. To je naša tradicija. Ta tradicija, koja kaže da je onaj s kojim se često družite automatski bolji čovjek od onog kojeg niste ni upoznali, i da je čovjek koji je na vašoj strani bolji od onog na suprotnoj strani, je i temelj partije. Sjećate se? Interesne skupine koja iskorištava narod. Partija nam je i sad na vlasti, a sve zbog toga jer ne znamo birati prijatelje. I Ivića Pašalića neki ljudi smatraju prijateljem. Ubojicu Ivane Hodak netko smatra prijateljem. Čovjeka koji vam ukrade radio iz auta netko smatra prijateljem. Čovjeka koji vam na križanju oduzme prednost i skoro vas ubije njegov suvozač smatra dobrim vozačem. I zato, kad sljedeći put pomislite ili čujete rečenicu "Hrvati su ovce", "Hrvati su ropski narod", "Hrvati su politički glupi", to je zbog svega ovoga. To je ključ tog problema za kojeg se svi pitamo kako ga riješiti. I treba poći od sebe. Prvo odlučite jeste li i sami žito ili kukolj, a zatim odvojite žito od kukolja, bez obzira na to u čijoj se vreći nalazilo i piše li na njoj "Vrbani", "HDZ", "pankeri", "muslimani" ili "katolici". Kukolj je uvijek kukolj. |
08.10.2008., srijeda
Moji poslovni partneri
|
S obzirom da imam karijeru u svijetu klađenja i donedavno sam radio kao menadžer, a sada više samostalno surađujem s kladionicama diljem svijeta, da kažem riječ-dvije o različitim poslovnim pristupima u različitim zemljama. Menadžersko je, a i životno pravilo "kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin", što u poslu znači da može uspjeti jedino tvrtka koja se prilagodi tržištu na koje ulazi. Jer su ljudi koji kupuju proizvod različitog mentaliteta, a i menadžeri različitih zemalja imaju različito shvaćanje posla. Čovjek koji nepripremljen ulazi u taj svijet može samo propasti. Razlog za pisanje ovog članka je to što sam s nekim poslovnim partnerima jednostavno oduševljen, i od njih sam puno naučio o samom pristupu poslu. Podijelit ću to s vama. Singapurci Za mene vrh vrhova svjetskog poslovanja, nisam imao nijedno neugodno iskustvo s njima. Posao odrađuju na zanimljiv način, Hrvatima dosta stran. Sve što se treba obaviti, obavlja se brzo, učinkovito i bez ikakvog stresa. Radi se na nekakvoj prijateljskoj i opuštenoj bazi, ako se nešto može odraditi, super, ako ne može, nije problem. Potpuni nedostatak stresa ili bilo kakve zle krvi, ili ega uopće, što za rezultat ima visoku produktivnost i učinkovitost. Tiha voda brege dere. Savršeno. Šveđani Hladni Šveđani imaju dominantan i goropadan pristup poslu, bar po mojim iskustvima, što znači da ne prihvaćaju sugestije i općenito su dosta konzervativni i inertni. Imaju i predrasude prema ostalim narodima koji nisu na njihovom stupnju razvoja, i općenito se od Šveđana može očekivati da vode glavnu riječ. Pogotovo kad su u poziciji da tako nastupaju. To može malo zasmetati makar uglavnom ne utječe na posao (osim njihovog straha od promjena), ali sve to nadoknađuju poštenjem kojeg ne napuštaju ni na tren. Ljudi koji će vratiti nađeni novčanik. Stabilan partner za održavanje postojećeg stanja; nisu za inovacije i nove ideje. Osobno ne uživam previše u poslovanju s njima, protiv njihovog ega se teško može. Kinezi Opasan i prepreden partner, premazani su svim mastima, znaju sve trikove. Jedini način za suradnju s njima je potpuni oprez i neodstupanje od vlastitih pravila poslovanja. Podsjećaju na bilo kojeg našeg švercera ili dilera, s tom razlikom da se Kinezi tako ponašaju i u "pravom" poslu. Osjećaji im ne znače apsolutno ništa, jedini cilj je pobjeda. Kako s njima surađujete jedan dan, tako vas u sljedećem trenutku mogu odbaciti u sekundi čim procijene da im više ne trebate. Savjetujem svakome tko posluje s Kinezima da pročita Sun Tzuovo "Umijeće ratovanja" s razumijevanjem. Svatko tko posluje s Kinezima mora i sam znati apsolutno sve o poslovanju. Amerikanci Makar u svijetu imaju reputaciju kauboja i glupih ljudi, u poslu su savršeno precizni. Američki zakoni o poslovanju su daleko ispred bilo kojih zakona u Europi, i taj način poslovanja im se ukorijenio u mentalitet. Svatko tko u Americi radi pošteno, radi pošteno i zakonski do kraja, i samim time u bilo kakve pregovore donose poštenje i sigurnost. Nisam još upoznao Amerikanca koji govori više nego što treba, uglavnom samo iznose par riječi kao krajnji zaključak. I ne griješe. Koliko god tražili, u poslovanju s Amerikancima teško možete naći neku zamjerku nakon što je dogovor postignut, što za rezultat ima nepostojanje stresa. Za razliku od poslovanja s Kinezima, s Amerikancima ne morate znati sve; oni će vas lako izvesti na pravi put na obostranu korist. Istočni Europljani Uglavnom "šibicari" koji puno lažu i cilj im je zaraditi makar još 1 euro više. Općenito orijentirani na male količine eura, i nije iznenađujuće što cijeli svijet ima predrasude prema njima. Nije u redu nekoga smatrati prljavim jer ne zna poslovati čisto, a nije ni istina, ali jasno je da Istočna Europa nije bajno mjesto za posao. Za poslovanje s Istočnim Europljanima nužno je premostiti taj jaz nepostojanja zakona i poslovnih običaja tako da ih se "nauči" kako se posao radi i kako se ugovor sklapa. Inače će ugovor / dogovor biti loš. Ipak, narodi Istočne Europe će u pravilu prihvatiti bilo koji posao, bilo koji dogovor, i odraditi ga maksimalno u skladu sa svojim mogućnostima i znanjem. Ali, kada / ako dođu na položaj, zbog manjka znanja su opasni za cijeli projekt. Hrvati Isto kao i svi Istočni Europljani, plus malo više laganja, koje je tu da pokrije dodatnu količinu lijenosti. Za razliku od ostalih naroda Istočne Europe, nisu orijentirani na male količine eura, nego isključivo na ogromne i nerealne količine eura. Hrvatu uglavnom ništa ne znači zaraditi 100 eura, rađe neće napraviti ništa, procijenivši da njegovo vrijeme vrijedi više. Tome je tako jer je u Hrvatskoj sramota biti radišan, jer je to "očito osobina siromašnog čovjeka". Jer, "da ima, ne bi se toliko trudio". Izokrenuta logika. Najgora moguća osobina poslovnog čovjeka je prisutna u Hrvatskoj, neznanje praćeno bahatošću. Većinu Hrvata nećete uspjeti ništa novo naučiti jer "on zna bolje", i sramota je naučiti nešto novo od nekoga jer si onda ispod njega. Da ne moram zapošljavati Hrvate, ne bih. Šlepaju se samo zato što su moji i ja njihov. Čast iznimkama, kojih je po mom dosadašnjem iskustvu bilo manje od 10%. Srbi Još nisam upoznao Srbina koji me nije pokušao prevariti. Odnosno, ne prevariti, nego proći makar 1% bolje od mene u nekom dogovoru. Ne mogu reći je li to zato što su takvi, ili zato što su svi znali da sam iz Hrvatske pa im je ispod časti s Hrvatom sklopiti dogovor u kojem obje strane jednako profitiraju. Nemam predrasuda prema Srbima, ali kad god sam u situaciji poslovati sa Srbinom, oprezan sam. Nešto kao Kinezi, ali srećom, nisu toliko sposobni kao oni pa je njihove trikove uglavnom lako prepoznati i prikladno reagirati. Židovi Bez ikakvih predrasuda, teški su za poslovanje jer neće dozvoliti da se makar 0.01% viška prelije na "protivnikovu" stranu. Veća je šansa da ćete u poslovanju s njima proći 5% lošije od njih jer imaju bolju računicu od vas. To nije loše, to nije nešto zbog čega ih treba mrziti ili bojati ih se, jednostavno su jako uspješni u financijama. Teško ih je nagovoriti na bilo što jer već prije pregovora znaju točno što žele, a stvari gledaju isključivo iz svoje perspektive. S obzirom da nisam u njihovom rangu, i s obzirom da puno više uživam u pregovorima nego u čistoj koristi, izbjegavam ih. Ostavljaju gorak okus i nemaju praznog hoda koji bi olakšao poslovanje i živce, poslovanje s njima je sukob i natjecanje, a ne partnerstvo. Razlog zbog kojeg sam ih naveo kao "Židove", po vjeri, a ne nacionalnosti, je što mislim da imaju zajedničke značajke bez obzira na to iz koje države dolaze. Ovaj članak je baziran isključivo na mojim osobnim iskustvima s poslovnim partnerima; ne znači da su svi takvi, ili da cijelu naciju treba shvaćati na određeni način. Osobe su individualne, makar je istina da svaki narod ima vlastito shvaćanje posla. Nekima je važniji ljudski odnos, drugima profit, trećima ništa nije važno. A vi sami procijenite kako mi Hrvati stojimo u globalizaciji i što imamo / nemamo za ponuditi u EU, odnosno koliko dobro možemo proći kada se poslovanje liberalizira i kada ne budemo imali prednost u Hrvatskoj samo zato što smo Hrvati. |
06.10.2008., ponedjeljak
Patnje mladog Sanadera
|
Stvarno bi mu malo tko bio u koži. S jedne strane interes u tome da se na visokim pozicijama imaju poslušnici, s druge strane izbezumljeni strah za vlastitu guzicu i vlastitu djecu. Jer, ubojstvo Ivane Hodak je znak da ni Sanaderova obitelj nije sigurna, pogotovo uz Petračevu jasnu prijetnju "Smradaneru". Zato onako muca na televiziji, jer sada tu prijetnju počinje shvaćati ozbiljno. Ipak, vuk dlaku mijenja a ćud nikada, i nije propustio spomenuti da je otvorio neki dalekovod. E to je čovjek, samo što ne pada s nogu od straha, a ostaje gad. Najveći znak njegove panike je činjenica da je pozicije dao sposobnim ljudima. Faber je donedavno malo izbacivan pa malo vraćan u policiju (zbog nepodobnosti), Karamarko je "Mesićev čovjek", a Šimonović je vrstan stručnjak koji ne savija kičmu i prema tome ne pripada u ovakvu Vladu. Sva trojica su sposobni, a postavljanje obavještajca na čelo policije je uvijek znak kronične panike i izvanrednog stanja. To se ne događa u "mirnodopskim" uvjetima, nego onda kada vrag odnese šalu. Sad odjednom "nije važno tko je u kojoj stranci". Umjesto potpuno nesposobnog Rončevića i još nesposobnije Lovrin, koje se moglo držati na kratkoj uzici kao pudlice, sada dolaze sposobni i samosvjesni ljudi. Nešto što Sanader ne podnosi. Ali, frka je... Naravno, neće sve proći tako glatko. Ovaj trojac je sposoban, i u stanju je riješiti situaciju na najbolji način. Možda i dođu do nekih rezultata, ali tu je Jadranka Kosor! Da je malo opišemo. To je žena koja je nasilno ušla u svoj sadašnji stan, od tamo izbacila obitelj, 17-godišnjak se uskoro ubio, a brat mu je od svega prolupao. Jedna cijela obitelj je uništena zbog stambenog prostora te...odvratne žene, a to je samo ono što se dogodilo u zadnje vrijeme. Da ne spominjemo kako žari i pali svojim ministarstvom (ljudskim sudbinama zaposlenika), što je radila u ratu... Uglavnom, ona brani "antimafijaški zakon", koji je obična farsa. Što ste radili dosad, u zadnjih 5 godina? Eto, baš to čime se bavila Kosorica. Takvi su svi oni. Zakon postoji. Da se primjenjuje, da nema korupcije koju je HDZ izazvao, sudski procesi ne bi završavali ovako nakaradno i ne bi bila prekinuta spona policije i sudstva. Mali pompozni zakončić to ne može promijeniti, kao što je i Zakon o diskriminaciji samo šala. Šimonović to može promijeniti, Faber može, njih dvojica zajedno pogotovo mogu, ali bez podrške vlasti ne. Sudstvo su LJUDI koji provode slovo zakona, a ne papir koji kaže ovo ili ono. Elliot Ness je imao odriješene ruke, Šimonović neće imati. "Ajde ovog ipak ne diraj", "ajde nemoj baš istraživati ovaj predmet" i nije neka podrška. A podrška, ako će i postojati na početku, će ubrzo nestati kada panika splasne. Što je najgore, ako novi trojac i uspije pobijediti mafiju, to će u javnosti biti prezentirano kao pobjeda HDZ-a i Sanadera. Makar je već i budali jasno da su oni pokrali državu i da su oni stvorili ovu mafiju. Kao što nije važno što Dinamo na krilima igrača-fakina igra u Ligi UEFA, jer je puno veća stvar što su Mamić i Ivanković još uvijek tamo da to upropaste (jedan će pogubiti sve utakmice, drugi rasprodati sve igrače), tako i ovdje nije važno hoćemo li pobijediti mafiju, najvažnije je da HDZ nestane s lica zemlje pa da se ovo ne ponovi. I da krenemo živjeti normalno, u skladu s mogućnostima, ali bez laži i prijevara kao načina života. |
Zbog koga je glazba loša
|
Koliko god se trudili manipulirati statistikama, kaznena djela nisu u padu. Ova država i ovaj grad imaju korumpirano sudstvo, čime je veza policije i sudstva uništena. Zagreb je grad kriminala, i to one najgore vrste jer je i vlast, i zagrebačka i državna, uključena u igru. Nešto kao neki fiktivni Crime City iz kompjuterskih igrica, gdje imate grad koji je pun droge, kriminala, mutanata, zobmija...to je to. Ovdje imate premlaćivanja novinara, ubojstva odvjetnika, horde luđaka koji divljaju po Pragu, veliku šansu da ćete poginuti u prometu...i općenito možete preživjeti jedino ako krotko čekate smrt, a ako se usprotivite i dignete glas, poginut ćete odmah. Ako mi ne vjerujete, probajte pa vidite. Ili pitajte Matiju Babića, koji je prvo bio glasan i "kontroverzan" pa se naglo smirio, zašto je od lava postao ovca. "Pogodite tko stoji iza ovoga", kaže Hodak, i stvarno ne treba biti Sherlock Holmes da bi naručitelj ubojstva bio pronađen. Tako da policija ne može biti odgovorna za ovo; zločin mogu riješiti u sat vremena. Smiju li? Mogu li to dovesti na sud i prikupiti dokaze? E, to je malo teže. Jer će slučaj izaći pred isti onaj sud koji je ozljede Igora Rađenovića okarakterizirao kao "lakše tjelesne ozljede", makar 1) svaki pokušaj nanošenja ozljede se tretira kao da je ozljeda nanešena, 2) svako diranje glave, makar i šamar, je automatski teška tjelesna ozljeda, 3) premlaćivanje nekoga uz razloga zbog kojeg je premlaćen Rađenović povlači teške optužbe; to nije isto kao potući se u kafiću zbog cure. Kao što je i ubojstvo Hodakove kćeri napad na temelje pravne države, a ne "samo" ubojstvo. Vjerojatno se Hodaku prijetilo i pokušalo utjecati na njega, a prijetnja je i ostvarena. Uglavnom, ovo papagajsko ponavljanje Bandića, Sanadera i ostalih kako "očekuju od zagrebačke policije da obavi svoj posao" je čisto mazanje očiju. Policija ovo može riješiti odmah. Sudstvo, i ljudi postavljeni na položaje od korumpirane vlasti koja pljačka i upropaštava našu lijepu Hrvatsku već godinama, ne mogu ići protiv sebe. Ne smiju ući u rat protiv mafije jer bi prije ili kasnije i sami morali izaći pred sud. A o onim postocima, "67% kaznenih djela je riješeno", evo, već danas su na 50%. Ubojstvo djevojke na Srebrnjaku je riješeno jer se ubojica ubio, ubojstvo Ivane Hodak je neriješeno. 50%, i nije loše...ali statistika je kurva i ne govori ništa o tome da se dogodio napad na pravnu državu i da je ovo ubojstvo pljuska cijelom pravosuđu, a i policiji jer se dogodilo 100m od glavne policijske postaje u državi. Ako se vratimo malo u povijest, ma samo 15-ak godina, vidjet ćemo tko je sve te ljude doveo na položaje. Tko je opljačkao Hrvatsku, tko je ukidao slobodu govora, tko je davao Skinheadsima pravo da "čiste" Zagreb, tko je prodao Vukovar, tko se ubojstvima rješavao svojih političkih protivnika, tko je uveo PDV, tko krade na građevinskim poslovima, tko izručuje generale u Haag da bi zaštitio sebe, tko je oduzimao sve s Dinamovim grbom na Maksimiru, tko poziva na građanski rat čim je u oporbi, tko podržava austrijske neonaciste, tko je uveo gospodarski kriminal i pogodovanje članovima čopora, tko je zapravo učinio Petrača, Zagorca i ostale moćnima, tko je uništio tvornice da bi ih kupio za 1 Kn, tko je u Hrvatsku uveo cajke, tko ne želi ni platiti parking, tko je uništio obiteljski život i odgoj, tko zabranjuje okupljanja na povijesnom Markovom trgu pa zatim tamo ugošćuje Busha i taj dan vrši teror nad svojim građanima, tko osvaja vlast manipulirajući nacionalnim osjećajima ljudi, tko mijenja veliko jeftino zemljište koje nije njegovo za malo skupo u centru grada, tko je doveo Hercegovce s bijelim čarapama i mobitelima, tko za Hrvatsku nije napravio ništa, tko je od Hrvatske napravio...ovo. Kao što je već rečeno u ovom članku, trenutna hrvatska vlast je duboko ogrezla u suradnju s mafijom, i ide sve dublje. Svi ti poslušnici, članovi obitelji, partneri u korupciji...nagomilalo ih se, i od običnih marioneta počeli su činiti većinu i time su postali jači od ljudi koji su ih tu jednog po jednog dovodili. Stvar se otela kontroli. Da bi HDZ zadržao kontrolu, počeo je igrati sa sve jačim igračima, a sada su i oni preuzeli kontrolu. HDZ je savršen partner mafije, svojevoljno ili ne, jer HDZ se boji pravne države kao vrag tamjana. Zato su je uništili i cipelare je dok je ona na podu, da se ne bi slučajno ustala. I sada više uopće nije važno tko čini kakav zločin, važno je samo koga pozna, u kakvom je odnosu s određenim ljudima, i koga ima u zaleđu. Apsolutno je nevažno jeste li možda ubili odvjetnicu, jer ako ste dovoljno visoko na ljestvici možete i to. Nakon ovog ubojstva Ivane Hodak, uzimam si za pravo da svakog tko počne pričati o tome kako je HDZ prava hrvatska stranka, kako je HDZ Hrvatskoj dao neovisnost, s prijezirom nazovem teškim idiotom. HDZ nema nikakve veze s tim perjem kojim se kiti; HDZ je zločinačka organizacija kojoj je prirodni cilj biti na vlasti. Makar sam sve donedavno mislio kako i nema velike razlike između HDZ-a i SDP-a (ni jedni ni drugi nisu dobili prolaznu ocjenu u financijskoj reviziji), ta dva svijeta se ipak ne mogu usporediti. HDZ je u svom temelju zločinački i izrabljivački, razularena bahata horda, snobovski laktaši koji žderu janjetinu, dok je SDP samo više ili manje pošten i više ili manje sposoban. Kriminal SDP-ovaca je izolirani incident, a kriminal HDZ-ovaca je pravilo poslovanja te stranke. Razlika je ogromna. Čak je i dobro što su SDP-ovci "kokošari", i kradu samo kad ih nitko ne vidi, konformisti su, to i nije loše, jer s tim svojim opreznim pristupom čuvaju državu od vlastitih grešaka. Očito da još ne znamo funkcionirati i bolje nam je s opreznim političarima, nego bahatima. Šteta je manja. I zato, za razliku od neodlučnog glasača koji je dao glas SDP-u samo zato da ga ne bi dao HDZ-u (ne podnosim Milanovića), odsad sam vatreni glasač SDP-a, samo da nekako smijenimo ovu bagru s vlasti, i da možda za 15 godina imamo koliko-toliko normalnu državu. Ali...ovo je otišlo predaleko i mislim da nema šanse. Može samo biti malo bolje ili puno gore, ali korumpirana osnova i mafijaška vlast će nam ostati još dugo. Ne znam koja će to kap preliti čašu ako ne mafijaško-politička egzekucija naše sugrađanke. I ne znam kada će se narod pokrenuti, ako ne sad. Ne s onim bezbojnim skupovima, nego s otvorenim ratom protiv ovakve vlasti i ove mafije. Naravno, ratom bez oružja. Zločince se može pobijediti isključivo stvaranjem situacije u kojoj oni ne mogu egzistirati; jer ako ih se pobijedi krvavo, metkom u čelo, situacija ostaje ista - samo su ljudi na položaju promijenjeni i uskoro će na taj položaj doći još jedan zločinac. Trebamo novi i bolji svijet baziran na pravu i pravdi. Makar moram priznati da osobno i nisam toliko daleko da počnem šamarati jednog po jednog. Ne želim da bilo tko drugi pogine zbog njih. Imam poruku za Sanadera, Bandića i ostale, da ih ne nabrajam sve. Ionako znaju tko su čim se pogledaju u ogledalo. Kad sljedeći put kažete kako policija mora raditi svoj posao, najozbiljnije vas molim da se ubijete. Da spasite nas ostale. A sigurno je manja šteta vas nego Ivane Hodak i ostalih nevinih ljudi koji su stradali zbog vas i vama sličnih. Izgleda da nismo ništa naučili od Vukovara, i dalje padamo kao ovce za njihovu korist. Čuju se cajke... |
01.10.2008., srijeda
IGH gradi aerodrom
|
Ova vijest je zasad imala dvije različite verzije. Prva, HRT-ova, je da je ishod natječaja za novi zagrebački aerodrom "neočekivan", dok je RTL-ova verzija da je ishod "očekivan", što su "švabe" potvrdile i snimkom događaja prilikom otvaranja omotnice s imenom pobjednika. Kad je gospodin koji je za to zadužen otvorio omotnicu i počeo čitati: "Institut Građevin..." dvoranom se prolomio iskren smijeh svih prisutnih, odnosno onih koji su se natjecali protiv IGH. Znalo se. Gospodin otvarač omotnice se osjetio malo uvrijeđenim... IGH je, za one koji ne znaju, tvrtka koja ima Juru Radića, čovjeka koji gradi rušeće mostove, nevidljive mostove, mostove s nefunkcionalnim vjetrobranima, i ostale sulude projekte koji su mahom preskupi. Također, Marina Matulović-Dropulić ima jako puno dionica IGH. Možda je samo slučajnost, ali ovaj projekt za kojeg još nisam iz medija uspio saznati radi li se o aerodromu ili samo o novom terminalu, je odvratno ružan. Jasno mi je otkud cijena od 300 milijuna eura, jer one zakrivljene staklene lukove i ostale stvari koje pokušavaju imitirati prave arhitekte, nije lako izgraditi. A treba i nešto novca ostaviti sa strane, da se nađe. Malo izvrtiš PDV, malo platiš preskupo, malo potplatiš onoga koji ti je omogućio da pobijediš na natječaju pa i njemu daš nešto (Bandić), malo ovo, malo ono...i vuk je sit, a ovce na broju. S jednim malim problemčićem, što cijelu tu igru plaćaju porezni obveznici. A ova građevinska mafija se još jednom bezobrazno poigrala sa svima nama. Čim je uključen Jure Radić, čim se nešto gradi u Zagrebu, kojem je na čelu Bandić, i čim Marina Matulović-Dropulić ima svoje prste u nečemu, javlja se sumnja da se radi o korupciji. Ipak, nisam bio siguran. Nemam argumente. Sve dok nisam vidio tu snimku kako se svi okupljeni grohotom smiju pobjedi IGH, i to u situaciji koja obično prolazi u mirnoj i dostojanstvenoj atmosferi. Čovjek bi stvarno trebao biti glup da ne vidi što se ovdje upravo dogodilo i kakve budale ti ljudi još uvijek rade od nas. IGH je u ovom natječaju pobijedio svjetski poznate arhitekte koji grade ozbiljne projekte po Hong Kongu i Kini, a podsjećam da je Hong Kong centar svjetske trgovine i tranzita, a da je kineska ekonomija najbrže rastuća i uskoro će zavladati svijetom. Sve što se tamo gradi mora biti savršeno funkcionalno. Zagreb je mali grad u svjetskim razmjerima, zagrebački aerodrom se bavi samo putnicima, i zagrebački aerodrom je općenito nezahtjevan projekt u usporedbi s aerodromom u Hong Kongu. Ma ne može se usporediti količina stručnog znanja i arhitektonske kreativnosti potrebna za izgradnju ta dva aerodroma. Ipak, pobijedio je skuplji i nevjerojatno ružan projekt, a sumnjam da će se svjetski poznati arhitekti ikad više prijaviti za natječaj u Hrvatskoj. To je samo po sebi velika šteta za Hrvatsku. Naravno da netko ne bi trebao pobijediti na projektu na temelju imena ili stare slave, svaki projekt je priča za sebe, ali ovdje se ZNALO da IGH pobjeđuje. Gledam dokumentarce na National Geographicu, valjda sam ih pogledao sve, ciklus "Megastrukture". Arhitektonski izazovi, inovacije u gradnji, skoro pa nevjerojatni projekti, najduži most na svijetu i to u području koje pogađaju tajfuni, neboder sagrađen na pijesku, gradnja umjetnih otoka...čisto sumnjam da se Radić može nositi s bilo kim od tih arhitekata svjetske klase; čovjek koji je projektirao Maslenički most koji je uglavnom zatvoren zbog obične bure. Jer, da se može nositi s njima, onda bi pojeđivao na projektima izvan Hrvatske. Ali, on pobjeđuje samo na namještenim projektima, u državi u kojoj ih može namjestiti. Papak ne može drugačije. I tako, dragi moji sugrađani, Jure "Nisam Bio Na Predavanju O Buri" Radić nas je, uz ostale gospodarske kriminalce, upravo oštetio za 300 milijuna eura. Dobit ćemo dodatni aerodromski terminal (čini mi se da je ipak riječ samo o terminalu koji će se nalaziti uz postojeći) koji je nevjerojatno ružan, a bit će još i ružniji jer će stajati pored starog. Konačna slika će biti nešto kao maksimirski stadion; jedna nova tribina i tri koje se raspadaju. Očekujte i da će novi terminal biti samo za strance, dok ćete za letove unutar Hrvatske koristiti stari terminal. Već u startu taj projekt, nakon ovoga što sam rekao, izgleda kao da bi ga trebalo srušiti dinamitom i graditi ispočetka. Takvi su vam ti Radićevi projekti...a još nije završio ni nevidljivi most do Pelješca. Ili možda je? |