Hrvatska je sazdana od prijateljstva. Političari zapošljavaju svoje prijatelje, gospodarski kriminalci pogoduju jedan drugome na temelju prijateljstva, mafijaške skupine se formiraju na temelju prijateljstva, 30 ljudi premlati jednog jer su prijatelji. Naravno, ne radi se o prijateljstvu, nego o interesu. Ali, činjenica je da ljudi u Hrvatskoj ne odlučuju tko je u pravu na temelju pravde, nego na temelju toga je li osoba o kojoj se radi "njihova" ili nije. Tako će za HDZ-ovog glasača svaki čovjek u SDP-u biti izdajnik, makar i ne bio izdajnik, i makar u HDZ-u postojao veći izdajnik kojeg taj glasač podržava jer je "njegov". Dečko iz Sopota koji se opravdano obrani od nasilnika iz Španskog (i razbije ga) može očekivati osvetu i premlaćivanje 5-na-1 samo zato jer je "iz drugog kvarta" i "nije naš". Makar je taj dečko, recimo, u pravu i postupio je u samoobrani. Ovo je potpuno izokrenuta logika. Ne gleda se tko je u pravu, gleda se samo tko kome pripada. To su značajke čopora, i jači pobjeđuje. Zato nije za ovu mafiju u državi odgovoran samo HDZ, odgovoran je svaki građanin koji postupa na istom principu. Društvo puno više formira državu nego što to čini vlada, a mi sada imamo društvo koje se nije u stanju izboriti za sebe. Izboriti se protiv mafije, izboriti se protiv iskorištavanja, izboriti se protiv prevelikih poreza. Zašto? Jer ni sami ne funkcioniramo na principima koji se automatski, bez truda, bore protiv tih stvari. Funkcioniramo, kao i vlada, na temelju "prijateljstva".
Najveća je iluzija i laž rečenica "pravi prijatelji ostaju". Tu rečenicu svi uzimamo kao istinitu, i možemo je često čuti na televiziji kada se neki celebrity brani od nekih optužbi ili je podijelio naciju nekim kontroverznim činom. "Oni pravi prijatelji su me podržali, a ovi koji nisu su budale". KRIVO. Ako svi osim jednog čovjeka misle da je Zemlja ravna, ne znači da je ravna. Zapravo, mišljenje većine je, po samoj svojoj prirodi, najčešće pogrešno jer samo manjina ima prave informacije i intelekt da te informacije obradi na pravi način. To je i prokletstvo demokracije, poznatije i kao "teror većine". Ako se pogleda povijest, nikada, ali baš nikada, većina nije bila u pravu. Uvijek se radilo o jednom čovjeku koji je kontrirao većini i donio nešto novo. Možda je nakon toga poveo masu, ali sve uvijek kreće od jednog čovjeka. Zaključak - mišljenje većine ne znači baš ništa, osim što možete biti prilično sigurni da su u krivu. Ako želite saznati je li većina u pravu ili u krivu, proučite njihovog vođu. Ne njih.
Ova rečenica "pravi prijatelji ostaju" kaže da je vaš istomišljenik vama prijatelj, a onaj koji vam se toliko protivi da je otišao od vas - nije. Kakav je to egocentričan pristup? Tko kaže da taj prijatelj koji je otišao nije u pravu i da ste vi loš čovjek? Problem je što cijelo društvo funkcionira ovako. Svi gledaju stvari samo iz svog egocentričnog gledišta, i tako se sudaraju jedni s drugima. "Društveni život" je borba egocentričnih ljudi za prevlast. Ali, ako se neki prijatelj prestao družiti sa mnom, moguća su dva razloga. Ili je on budala, ili sam ja budala. Ako automatski zaključim da je on budala, nikada neću naučiti ništa. Jer će se uvijek naći dobar broj onih koji će me podržavati, što god ja učinio. I koji god interes imao taj koji me podržava.
Po mom dosadašnjem iskustvu, prijateljstva su stvar trenutka. Srednjoškolsko društvo neće predugo izdržati nakon završetka srednje škole, tako i društvo s faksa, društvo s bivšeg radnog mjesta, društvo iz drugog kvarta ili grada, i tako dalje. Koliko vidim oko sebe, čovjek ne da će naći "pet-šest pravih prijatelja", nego će tijekom života imati sreće ako stekne jednog takvog. Otprilike je šansa jednaka onoj da ćete naći ljubav svog života, umjesto se vjenčati zbog trudnoće, materijalnog stanja ili straha od samoće. Toliko se "često" nalaze prave ljubavi i pravi prijatelji. Prema tome, potpuno je nelogično bazirati tijek svog života na mišljenju prijatelja koji su trenutno pored vas.
Koliko znam, veliki broj ljudi nikada ne promijeni kvart. Veliki dio njih se i boji promijeniti kvart. Zašto? Zato jer time gube godinama građeni štit, makar je to suludo jer su ljudi svugdje jednaki i sposoban čovjek će svugdje prolaziti dobro. Ovaj strah uzrokuje i sve moguće podjele koje možete vidjeti u svojoj okolini. Bile to one podjele na hrvatske regije, gradove, kvartove, ulice, ili podjele po vjeri, rasi i naciji. Sve je to zbog straha od nepoznatog, neprihvaćanja drugih ljudi, i prihvaćanja samo ljudi u svojoj blizini. Nema apsolutno nikakve veze s tim "koja je vjera bolja", jer je i katolik i musliman koji ovako postupa jednako glup primjerak idiota, samo se rodio na različitom mjestu.
Ipak, ova praksa jako dobro pogoduje nesposobnim i lošim ljudima. Svaki nesposoban i loš čovjek se uvijek može sakriti na isto mjesto - unutar svoje skupine. Možda je čak i pored vas i nečime vas je zadužio.
Ježev paradoks, koji između ostalog pita "kako ježevi vode ljubav" (jako oprezno), kaže da su ljudi nesretni kad su sami i imaju potrebu za društvom, a s druge strane će im bliskost s drugim osobama neminovno donijeti određenu razinu patnje. Druženje je, dakle, proces u kojem imamo potrebu nekome se približiti, a ta bliskost će nas koštati. Hrvati su tome očito doskočili organizirajući interesne skupine istomišljenika na svim razinama života. To je jako učinkovit obrambeni mehanizam, ali se tako ne može ništa naučiti, i na tim temeljima društvo ne može funkcionirati kako treba.
Razvijena društva, koja su vjerojatno dobro naučila ježev paradoks u školi (ja za taj paradoks tijekom školovanja nikad nisam čuo) i nisu ga učila kao zanimljivost nego kao praktični savjet, znaju da je idealno rješenje međuljudskih odnosa držati svakoga oko sebe "dovoljno blizu" i "dovoljno daleko", dakle na distanci. Treba biti pristojan i dobar prema svim ljudima s kojima se dođe u kontakt, ali ne davati im moć utjecaja na vlastiti život - osim onome koga izričito odaberete. Mi smo takva društva u stanju nazvati "hladnima", ujedno se hvaleći kako smo mi temperamentni i kako imamo više srca. Imaju i nosorozi. A taj "temperament i srce" je samo opravdanje za naivnost kojom se nekoliko najbližih poznanika pogrešno smatra pravim prijateljima. Odnosno, znak straha od individualnosti. Takav način života je duboko ukorijenjen u hrvatskom narodu, nije nastao sad, nego još pri formiranju hrvatskog etnosa na ovim prostorima. To je naša tradicija.
Ta tradicija, koja kaže da je onaj s kojim se često družite automatski bolji čovjek od onog kojeg niste ni upoznali, i da je čovjek koji je na vašoj strani bolji od onog na suprotnoj strani, je i temelj partije. Sjećate se? Interesne skupine koja iskorištava narod. Partija nam je i sad na vlasti, a sve zbog toga jer ne znamo birati prijatelje. I Ivića Pašalića neki ljudi smatraju prijateljem. Ubojicu Ivane Hodak netko smatra prijateljem. Čovjeka koji vam ukrade radio iz auta netko smatra prijateljem. Čovjeka koji vam na križanju oduzme prednost i skoro vas ubije njegov suvozač smatra dobrim vozačem.
I zato, kad sljedeći put pomislite ili čujete rečenicu "Hrvati su ovce", "Hrvati su ropski narod", "Hrvati su politički glupi", to je zbog svega ovoga. To je ključ tog problema za kojeg se svi pitamo kako ga riješiti. I treba poći od sebe. Prvo odlučite jeste li i sami žito ili kukolj, a zatim odvojite žito od kukolja, bez obzira na to u čijoj se vreći nalazilo i piše li na njoj "Vrbani", "HDZ", "pankeri", "muslimani" ili "katolici". Kukolj je uvijek kukolj.
Post je objavljen 12.10.2008. u 14:32 sati.