Radio Purger
15.10.2008., srijeda
Volja građana
|
Ogroman članak, ali imajte strpljenja. Koliko je meni strpljenja trebalo za pisanje? Predlažem polagano čitanje uz kavicu: Zna se da je demokracija teror većine, između ostaloga i zbog toga što, realno, dobar dio građana nema dovoljno soli u glavi da usporedi kandidate, ili znanja da protumači što moguće opcije vuku za sobom. Ta famozna "većina" će skoro uvijek imati pogrešno mišljenje, i reagirat će na populističke poteze neke stranke. Zato se i zovu populistički potezi, jer im je cilj utjecanje na "prosječnog" građanina. To u različitim državama može značiti različite stvari, ali uvijek se podilazi prosječnom građaninu. Osim toga, demokracija i tiranija nisu previše različite, jer stranka koja dobije vlast vrši svoju volju, kakva god ona bila, sljedeće četiri godine bez ikakvog otpora ili utjecaja građana na ono što se zbiva. Demokracija (po definiciji, vladavina građana) nije u skladu sa svojim imenom, jer narod nema nikakav utjecaj na ono što se događa u državi, osim što će jednom u četiri godine dati svoj glas. Može se reći da stranke dobivaju mandat da bi izvršavali volju birača, i to je sigurno bolja opcija od one da narod sam odlučuje (npr. referendumima o svakom pitanju) jer bi tada dolazilo do još luđih državničkih odluka nego ovako. Ali, ovakva demokracija nije previše različita od jednostranačkog partijaškog sustava. Jedna je razlika - ovdje možete izabrati koju partiju želite. Kada dođu na vlast, oni postaju jedina partija u državi i apsolutistički provode svoju volju na temelju toga što su prevarili birače lažnim obećanjima. Vladavina građana? Ni po kojem pitanju. Građani samo biraju partiju koju žele i time dobivaju iluziju da na nešto utječu. To je jedan dan u četiri godine. Sabor nije debatni klub ili klub inteligentnih ljudi, nego mjesto gdje se sukobljavaju različita nastojanja. Borba volje. Svi u Saboru se bore za vlastite interese, i tu nema mjesta općoj dobrobiti, ona može doći samo kolateralno, uz puno sreće. U slučaju da je narod nekritičan i povodljiv, partijaški sustav gubi jedini mogući kontrolni mehanizam. Ako će narod uvijek glasati za svog favorita i biti nesklon promjenama, znači da nije uopće važno čini li stranka na vlasti nešto za opće dobro, ili ne, ili čak samo za svoje dobro. Izbori u tom slučaju postaju formalnost. Još jedna značajka partije, koju smo nedavno mogli jako bjelodano primijetiti, je da se na najvažnije funkcije u državi postavljaju političari (politički podobnici?), a ne stručnjaci. Tako ćete za ministra gospodarstva imati političara, a ne ekonomista ili gospodarstvenika. Za ministra školstva ćete imati političara, a ne čovjeka koji se razumije u struku i sposoban je oplemeniti obrazovni sustav i stanje u školstvu. Čak ćete i za ministre zadužene za krucijalno pitanje svake države - sigurnost - imati nedorasle političare, a ne stručnjake, sve dok Ivana Hodak ne bude ubijena. Tek tada dolaze stručnjaci. Ako se ne dogodi neki takav veliki incident, na vlasti će uvijek biti prijatelji i istomišljenici. Ovo je suludo. Ekonomski rast države, npr., nije podložan politici. Podložan je struci, znanju i raspolaganju resursima. Naravno, postoje različita politička viđenja makroekonomije, liberalno i konzervativno (HDZ predstavlja liberalno, SDP konzervativno), ali u slučaju kad se cijela Europa kreće u istom smjeru, to pitanje postaje marginalno. Važno je samo koristiti resurse države na takav način da BDP raste, a to je pitanje struke. Dakle, suludo je na takvoj funkciji imati političara koji se samo fiktivno brine za lijevo ili desno usmjerenje makroekonomije, a zapravo ne radi ništa i resursima ne zna raspolagati. Čovjek koji će odlučivati o makroekonomskim potezima mora biti stručnjak, i nije vezan uz politiku. Imali bismo bolje rezultate da za ministra gospodarstva imamo javni natječaj na kojem će jednostavno pobijediti najbolji menadžer. Kakav SDP, kakav HDZ? Politika može ući u gospodarstvo jedino kao jamac brige o najslabijim građanima (npr. decentralizacija gospodarstva, plinifikacija Dalmacije). Politika je tu da pomogne građanima i da se gospodarstvo ne usmjerava isključivo u efikasnom smjeru, nego da bude servis građanima. Ako politika to ne čini, onda samo smeta. Kakve tek veze ima politika s obrazovnim sustavom??? Izborni zakon u Hrvatskoj je promijenjen tako da SDP ne bi dobio vlast u Zagrebu. Zato je Zagreb podijeljen na četiri izborne jedinice, i stanovnici nekih gradova i sela 50 km od Zagreba će odlučivati tko će u Zagrebu biti na vlasti. Jer, "zna se" da u samom Zagrebu pobjeđuje SDP i to je nekima nedopustivo. Osim toga, izborni zakon u Hrvatskoj omogućava da se ne broje ukupni glasovi (Zagreb je četvrtina Hrvatske), nego se broje izborne jedinice. To je paradoks, jer se bira državna vlast, a ne vlast u izbornoj jedinici. Zato imamo i lokalne izbore, a ovi državni su manipulacija glasovima, manipulacija tom famoznom voljom birača. Dodajte glasove iz dijaspore, dakle glasove ljudi koji ne žive ovdje, i dodajte glasove mrtvih. Začinite to ljudima s dvojnim državljanstvom koji će glasovati dvaput i biti prevoženi autobusima iz BiH u Hrvatsku i obrnuto, i imate izborni zakon koji je potpuno podređen pobjedi HDZ-a, a ne volji građana. Sadašnji izborni zakon u Hrvatskoj nema nikakve veze s voljom građana, ali tu "volju građana" koristi kao opravdanje za sve svoje poteze i svoje partijaško vođenje države. "Građani su tako odlučili". Aha, onda ok. Kaže se da građani uvijek imaju onakvu vlast kakvu zaslužuju, ali to ovdje nije slučaj. Da HDZ na izborima pobijedi pošteno, po izbornom zakonu koji je pravedan i svima daje jednaku mogućnost za pobjedu, onda dobro. U tom slučaju bismo uvijek znali da je onaj koji je pobijedio stvarno i dobio potporu birača, i tada bi narod imao točno onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ironično je da se baš ta partijaška stranka koja je sebi prilagodila izborni zakon zove "demokratska" zajednica, i da stalno ističe volju birača. Puno bolji naziv bi bio HNZ, "nedemokratska" zajednica, jer od te stranke možete očekivati baš sve, samo ne demokraciju. Nikad, pa ni tad. Demokratizacija je zadnje što bi oni bili spremni učiniti, i to je čvrsta činjenica temeljena na njihovom dosadašnjem radu i njihovom profilu, činjenica koja nije podložna osobnom mišljenju ni navijanju za jedne ili druge. Stvari se ne mijenjaju jer - zamislite - izborni zakon može mijenjati samo stranka koja je na vlasti, jer, ako se ne varam - potrebna je dvotrećinska većina. Čim je HDZ imao takvu većinu kao ratna stranka (normalno je da jedna stranka ima takvu podršku u vrijeme rata), promijenio je zakon, a u mirnodopsko vrijeme je potrebno jako puno volje i odlučnosti cijelog naroda da bi se zakon opet promijenio. Trebala bi se dogoditi revolucija da neka stranka dobije dvotrećinsku potporu, a revolucije nema na vidiku jer demokraciji još nema alternative. Demokracija je, može se reći, poslužila samo da svrgne s vlasti ostale sustave, ali sama po sebi i ne vrijedi toliko koliko se govorilo u vrijeme kada je te ostale sustave trebalo rušiti. Pravednost izbora, što bi uključivalo i individualno biranje gradonačelnika, a ne da ga postavlja stranka koja pobijedi na lokalnim izborima, je temelj funkcioniranja demokracije, takve kakva već je po svojoj definiciji i prirodi. Nije idealna, ali bez pravednih izbora uopće ne postoji. Ovo je temelj svega što proživljavamo, i nijedno drugo pitanje nije važnije od ovoga, jer sva proizlaze iz nepoštenog izbornog zakona. "Volja birača" u Hrvatskoj ne postoji. Postoji samo manipuliranje voljom birača i korištenje "volje birača" kao opravdanja za svoje jednostrane odluke. Prava demokracija ima i instituciju opoziva izabranog političara koji više ne djeluje u smjeru zbog kojeg je izabran. Probajte opozvati Kalmetu ili Bandića. Ako želite da vam se kao biraču glasno nasmiju u lice. |