George R.R. Martin: VITEZ SEDAM KRALJEVINA (Odnosno, pustolovine Ser Duncana Visokog i njegovog štitonoše Egga)
utorak , 21.07.2015.
Koliko očiju ima knez Krvavi Gavran? Tisuću očiju, i jedno.
Ova rečenica tek je uvod u događaje koji će obilježiti jednu od tri priče (ili novelete?) ove zbirke. Prvu priču, "Lutajući vitez", George R.R. Martin počeo je pisati negdje u jeku svoga rada na Srazu kraljeva, drugoj knjizi svojega najpoznatijeg serijala Pjesma leda i vatre.
Dunk iz naslova zapravo je siroče odraslo na ulicama Kraljeva grudobrana - roditelji mu nisu otkriveni ni u jednoj priči. Takvoga ga je, musavoga, i uočio stari vitez Arlan od Penidrva, uzevši ga za štitonošu budući da mu je prethodni štitonoša bio sasječen. Duncan, u međuvremenu vitez, nakon što pokopa dobrog ser Arlana, putem u jednoj krčmi naleti na posve ćelavog stajskog momka, prigodnog naziva Egg. Egg mu se kao nezvani putnik pridruži u daljnjim pustolovinama, uz očito Dunkovo negodovanje. Putem nalete na turnir, pa i na visoku - za Duncana normalne visine - lutkaricu u koju se Dunk gadno zateleba, što naravno dobro ne završi. Za Egga se na kraju "Lutajućeg viteza" ispostavi se da je ni manje ni više nego Aegon Targaryen, sin samoga vladara Sedam kraljevina. Eggov brat, s druge strane, također prisutan turniru, je pak poprilično problematičan momak.
Druga priča zbirke, "Zakleti mač", ponešto je slabija od prve, a možda i najslabija od čitave knjige - završava pomalo isforsirano i patetično (mora li Dunk uistinu strastveno poljubiti ženu koja mu se sviđa za oproštaj?). "Zakleti mač" bavi se Dunkovim služenjem ostarjelom vitezu koji je u sukobu sa udovom ženom prigodnog naziva Crvena udovica . Tu je i ser Bennis od Smeđeg štita, arhetipski slučaj vucibatine koji viteza u čijoj su službi i Dunk i on nimalo ne cijeni i uporno ga naziva ser Uzaludaš. Sve se to nekako razriješi, dođe i do pravog dvoboja a Dunk zažvali začudno mlađu nego što je mislio Crvenu udovicu i krene svojim putem...
Treća priča, "Zagonetni vitez", bavi se turnirom za čije je osvajanje nagrada ni više ni manje - zmajevo jaje. Prije bilo kakvog entuzijazma potaknutog Game of Thrones euforijom potrebno je napomenuti da se iz jaja ne izliježe zmaj. Naravno, situacija se uskoro zakomplicira, iz sjene izađu raznorazni akteri bivše pobune a dolazak samog Krvavog gavrana iz naslova moje recenzije sjajno završava najbolju zbirku priče. Tu je i jedna skupina lutajućih zabavljača patuljaka ali nijedan nažalost nije Tyrionov predak.
Uglavnom, sve u svemu, "Vitez Sedam kraljevina" je jedna kvalitetno napisana knjiga, sa par sjajnih scena, koja je itekako dobro osvježenje na plaži u vruće ljetne dane (osobno provjereno!).
Devetka!
Oznake: fantasy, Književnost
komentiraj (0) * ispiši * #
Steven Erikson - Gardens of the Moon
nedjelja , 12.07.2015.
Epsko...
Prvi dio gigantskog serijala od kanađanina Stevena Eriksona, koji broji 10 knjiga.
Priča počinje sa posljednjim danima cara Kellanveda da bi se potom prebacila u vrijeme sadašnje carice Lassen, ujedno i njegove navodne ubojice. Kroz čitavu knjigu prodefilira mnoštvo likova, od kojih većina nema sasvim jasne motivacije. To često dovodi do osjećaja konfuznosti, ali pred kraj stvari više-manje dođu na svoje mjesto - kažem više-manje jer neki likovi i nisu sasvim jasni, a dosta njih ima i neki skriveni cilj. Spletke i mnoštvo likova ono su što povezuje i Eriksona i G.R.R Martina ali ono što ih razdvaja je naprosto: više magije. Naime, Eriksonov svijet prožet je magijom u tolikoj mjeri da gotovo svaka borba liči na scenu iz RPG-a, sa često uporabom nečega - prilično neobjašnjenog kroz knjigu! - što se zove Warren. Isto tako, dok se je Martin agnostički držao tek spominjanja bogova, bez da je i natuknuo da oni doista i postoje, u Eriksonovom svijetu oni su aktivni sudionici zbivanja, do te mjere da jednog od ključnih likova naprosto ožive kako bi im poslužio u njihove svrhe. No, to ne znači da će svaki glavni lik biti naprosto oživljen. Naprotiv!
U međuvremenu sam načeo i drugu knjigu serijala Malazan Book of the Fallen (prikaz ubrzo slijedi) - Deadhouse Gates i mogu reći da sam ugodno iznenađen kvalitativnim promjenama u odnosu na Gardens of the Moon: likovi su zanimljiviji, pisanje je naprosto na višoj razini a i 100 strana začas se udubljeno pročita, dok se je činilo da Gardens of the Moon, iako ima manje stranica, traje čitavu vječnost. Da li to znači da je Gardens of the Moon loša knjiga? Naprotiv! Ljubitelju književnog fantasya će sa par uistinu nezaboravnih scena pružiti pravu poslasticu.
Osmica!
Oznake: Književnost, fantasy
komentiraj (0) * ispiši * #
Dragon Age: Inquisition
subota , 11.07.2015.
Nakon što sam proveo poduži broj sati u ovoj igri, evo malog prikaza.
Za početak, radnja se ne nastavlja izravno na prethodna dva nastavka pa i oni koji nisu igrali Dragon Age: Origins i Dragon Age II mogu bez problema pratiti radnju (izuzev par likova koji se pojavljuju iz prethodnih nastavaka). Radnja je solidna, iako dijalozima nedostaje one potrebne dubine koju ima recimo jedan Witcher 3. Isto tako, završetak neće biti posve jasan onima koji nisu dobro pratili pozadinsku priču (tzv: lore) što je opet dodatni minus s obzirom na to da konzument ne bi trebao ulagati pretjerane napore da sazna što se je upravo dogodilo. Koliko su likovi okarakterizirani, ovisi isključivo o vremenu koje provedete pričajući s njima: naime, Inquisition, baš kao i prethodne Biowarove igre, baštini tradiciju upoznavanja sporednih likova isključivo kroz razgovore sa njima, katkad i kroz rješavanje questova vezanih uz njih (ovo opet često samo radi dodatne nagrade, ali ne i zanimljivosti samog lika). To dovodi do toga da su likovi poprilično plošni, nešto što se boljim izdancima japanskog RPG-a nikako nije moglo dogoditi. No, sve u svemu, sasvim je dovoljno zanimljivih persona koje prodefiliraju kroz igru - osim samog negativca. "Zlo" koje bi on trebao predstavljati svodi se samo na klišejiziranu žudnju za uništenjem čitavog svijeta, bez i jedne pametne rečenice, a kamoli karatkterizacije. Činjenica da se - naravno! - ne radi u potpunosti o ljudskom biću samo pogoršava stvari.
I to bi trebao biti uvjerljivi negativac?
Igrivost je sasvim solidna, a težina biowarevski visoka. Ja sam osobno prebacio na easy razinu težine par puta, a dogodilo mi se je i da sam tako dugo vremena igrao bez da sam i primjetio - no, to je samo moja osobna preferencija igranja bez pretjeranog izazova.... Grafika je pristojna, iako se iz svega vidi da je riječ o jednom cross-generation naslovu koji ne dostiže razinu jednog Witchera 3.
Sve u svemu, Dragon Age: Inquisition je jedna solidna igra koja će svakom igraču željnom dobrog RPG-a pružiti i više nego solidan broj sati zabave.
Osmica!
komentiraj (0) * ispiši * #
Resident Evil HD Remaster
srijeda , 25.02.2015.
Početak jedne predivne noćne more
Gotovo punih dvadeset godina (!) nakon što smo igrali original, Capcom se je udostojio dati nam remasteriranu verziju inače već postojećeg remakea za Gamecube, starog isto tako impresivnih 13 godina. Iako se je grafika više nego očito mijenjala (što se može vidjeti i na donjim slikama), igraća mehanika je ostala ista. Naime, izvorni Resident Evil uključivao je nešto što bi većini današnjih gamera (osobito mislim na mlađu generaciju) živce napelo do granica pucanja - ograničeno snimanje pozicije. Nema tu spasonosne autosave funkcije. Isto tako i te tzv. sigurne zone (safe rooms) raspoređeno su daleko rjeđe i svega ih je par kroz cijelu igru, nego što bi to, razmaženi iskustvom današnjeg gaming svijeta, očekivali. Sejvati možemo samo onoliko puta koliku količinu predmeta zvanog ink ribbon sakupimo kroz igru. Ali, ako slučajno poginete, makar mukotrpno igrali i dva sata (iskustvo jednog mog prijatelja), nikakav vas replay neće spasiti od činjenice da niste spremili poziciju onda kada ste trebali. Dobro, frend je to riješio traženjem šifre za neograničeni minobacač na internetu, ali dobro...
I više nego očita razlika u odnosu na davnu `96.
Također, municije je (ako ne pričamo o najnižim razinama težine) očajavajuće malo a onu za malo snažnije oružje (blagoslovljeni magnum revolver) bolje je čuvati za najteže obračune... što nas na ovaj ili onaj način dovodi do same priče. A kakva je točno ona? Pa... pomalo trashy. I sažeta. Naime, ono najvažnije od nje nećete saznati kroz (katastrofalno loše odglumljene!) cut-scene već kroz spise na koje ćete nailaziti putem, od kojih neki čak najavljuju neke druge nastavke serijala. Samih animacija je malo, a, kao što rekoh, voicoveri na izvorne japanske glasove - mogućnost čijeg odabira nam Capcom nažalost nije dao - su na ispodprosječnoj razini, no to je za eru u kojoj je nastao ne samo izvornik već i njegov Gamecube remake očekivano. Tek će kasnije nastupiti neko doba u kojem će se na glasovnu glumu obratiti bilo kakva pozornost... Okvirno, priča započinje intervencijom posebnog odreda zvanog S.T.A.R.S. na viktorijansko imanje te prođe neko vrijeme dok se ne sazna - opet kroz spis! - da je sve bila jedna velika klopka iza koje stoji farmaceutska korporacija naziva Umbrella Corporations a koja je i odgovorna za curenje virusa zvanog T-Virus i pretvaranje prisutnih znanstvenika, zajedno sa svim životinjama, u zombi verzije istih. Ono gdje Resident Evil ipak malo razbija klišeje je činjenica da zombiji kao takvi uskoro budu takvima i imenovani, čime su nas developeri poštedjeli osmišljavanja egzotičnijeg imena "mitskog" prizvuka. Jer: zašto ne nazvati očite stvari očitima?
Tyrant: ultimativni negativac?
Završetak igre i konačna konfrontacija sa Tyrantom - ultimativnim bićem - spada u najdomljivije završetke u igrama uopće, a sve je to popraćeno sa sjajnom glazbenom podlogom. I tako, dok glavni likovi nasmiješeni (ili većina njih mrtva, ovisno o izborima tokom igre) u helikopteru odlijeću od imanja koje biva razoreno (nesvjesni činjenice da će ih Capcom, potaknut zaradom originala, staviti i u još gore situacije u daljnjim nastavcima), završavam i ja ovaj mali prikaz istinskog klasika kojega bi svatko makar i djelomično zagrijan za videoigre trebao odigrati.
Čista desetka!
Oznake: gaming, resident evil
komentiraj (0) * ispiši * #
Berserk
četvrtak , 05.02.2015.Igra prijestolja prije Igre prijestolja
Prije nego što je George R.R. Martin zgrozio svekoliko pučanstvo nimalo humanom smrću nekih od glavnih protagonista, postojala je jedna manga na dalekom istoku koja je kasnije prerasla u anime serijal, a koji je pak isto to učinio sa većinom likova na samom završetku - jednim od najkontroverznijih u povijesti animea. Manga, koja je izvorno počela kao Berserk Prototipe, djelo je Kentarou Miure, koji je sa nepune 22. godine počeo raditi na mangi koja izlazi od 1988. do danas. I još nije dovršena. Da je riječ o naslovu okrenutom starijem pučanstvu (takozvani seinen: mange i animei namjenjeni punoljetnim osobama), vidljivo je već iz uvodnih scena i nimalo cenzuriranim prizorima nasilja i seksa. Naime, Kentauro pokazuje zavidno anatomsko znanje kad prikazuje od čega se sastoji ljudsko tijelo kad likovi - neki još i živi (!) - raspolućeni prodefiliraju njegovim stranicama. Isto tako, ne ustručuje se prikazati ni ubojstvo djeteta kao slučajnog promatrača. Za razliku od mange, anime adaptacija je čedna (uvjetno rečeno) i rijetko kada ide dalje od jednostavnog prikaza prskanja krvi . No, to nipošto ne znači da je riječ o serijalu za djecu, budući da su ubojstva doslovno masovna (žrtve se broje u tisućama). Također, sama tematika je izrazito mračna i nerijetko se bavi onim najmračnijim kod ljudskih bića, uključujući tu i pedofiliju te silovanje.
I anime i manga bave se usamljenim mačevaocem Gutsom, koji na samom početku dođe u neimenovani grad, nastojeći doznati gdje se nalazi osoba koja je njegova glavna opsesija i koju najviše na svijetu mrzi. Ne prođe puno vremena dok ne doznamo da se ta osoba zove Griffith, a tada slijedi iznenadni skok u prošlost. Doznajemo da je uz Griffitha neraskidivo povezana Gutsova sudbina, budući da je Guts pune tri godine bio član plaćeničke družine, koju je unajmilo kraljevstvo zvano Midland kako bi mu pomogla u okončanju stogodišnjeg rata sa suparničkim kraljevstvom Tudor. Naime, samu družinu upravo i predvodi mladi i ambiciozni Griffith a ona se, po čestim usporedbama njega sa mladim sokolom tako i naziva - Band of Hawk. Slijede brojne bitke kroz koje se na društvenoj ljestvici uspinje ne samo Band of Hawk već i Griffith, koji kroz brak sa kraljevom kćeri ima na umu i znatno ambicioznije ideje. Da ne otkrivam previše, svi snovi ne ostaju ispunjeni, sve se sruši kao kuća od karata te na posebno šokantan način Griffithova ambicija proguta i glavnog lika Gutsa te njegovu nesuđenu družicu Cascu u potresnom finalu. Naime, odnosi među likovima su složeni na način koji se rijetko viđa: tu je ljubavni trokut Guts-Griffith-Casca, potom sama prošlost likova, Grffithov i više nego očit maligni narcistički poremećaj (lik se jednostavno ne miri sa konkurencijom) i da ne duljim...
Zapravo, iako anime (tj. manga) počinju u laganom fantasy tonu, ostatak je dosta realističan i rijetko prelazi u zonu mitskih bića i sličnih fantasy klišeja. Naime, Berserk, slično kao i Pjesma Leda i Vatre, postupno uvodi nadnaravne elemente koji kad se pojave ostave većinu likova zatečenima, budući da se u svijetu Berserka na mogućnost postojanja magije gleda sa podsmijehom. To - i grafičko nasilje - navodi me na pitanje da li je možda Martin bio upoznat sa stvaralaštvom Kentarou Miure prije nego što je krenuo stvarati svoj serijal? Mada to čisto sumnjam... Mala napomena: tu gdje je anime stao, manga se do dana današnjeg nastavlja, pa zaintrigirani gledatelj može svoje Berserk iskustvo upotpuniti i sa njom.
Za kraj, Berserk je nešto što bih mirne duše mogao preporučiti ljubiteljima Igre prijestolja koji će uz minimalno otvorenog uma dobiti jedan uistinu izniman serijal koji, kroz jednu mainstream formu, postavlja filozofska pitanja koja rijetko koji zabavni medij usudi postaviti. Fanove animea i upućene naravno ne računam. Oni već odavno znaju po čemu je Berserk velik.
Desetka!
Oznake: anime, fantastika
komentiraj (0) * ispiši * #
Roman velikog fantasy pisca, prepoznatljivog po svom, gotovo povijesnom, realizmu. Dok se je u nekim ranijim romanima bavio tematikom svjetova inspiriranih Bizantom, francuskom pokrajinom Provansom te Maurskom Španjolskom, red je došao i na najsjevernije žitelje drevne Europe - Vikinge. I tu se Kay, za razliku od nekih prethodnih romana, ponovno vraća na fantazijski teren, uvodeći i mitska bića kao likove, nešto što nije činio od svojih ranijih romana.
No, za razliku od recimo Lavova Al-Rassana, gdje se je odlučivalo o sudbinama čitavih nacija, Posljednja svjetlost sunca je znatno intimnija priča, i radnja se zapravo vraća gdje je i počela, rješavajući sudbinu jednog od glavnih aktera. Također, kroz roman se proteže grozomorna smrt krvavog orla, navodni način na koji su Vikinzi ritualno ubijali ljude, iako su jedini izvori samo nordijske sage i nema povijesnih zapisa da je na bilo kome primjenjena ta surova egzekucija. Srećom, osobito po moje živce, nema neposrednog opisa takve smrti, već se o njoj dokumentaristički piše. Koga zanima, može guglat, budući da ima članaka i na našem jeziku na tu temu. Isto tako, jedan od likova u popularnoj seriji Vikinzi skonča - nedvojbeno eksplicitno - na takav način.
Što se likova tiče, kroz radnju ih prodefilira toliko da ih je nemoguće detaljno prikazati: tu je cyngaelski (inspirirani Velšanima) svećenik Ceinion, potom prebjeg iz rodnog mu Erlinga Bern, kraljević Anglcyna (Sasi) Athelbert i njegove (karakterno posve različite) sestre, tragedijom obilježeni (i u najvećem kontaktu sa nadnaravnim polusvijetom) cyngaelski kraljević Alun ab Owyn... i da dalje ne nabrajam. Uglavnom, likova i sličnih imena je toliko da skidam kapu onome koji uspije to sve nekako pohvatati. Ja sam osobno teško hvatao korak sa osobnim i obiteljskim prilikama svakog lika - nešto što mi se nije desilo u drugim Kayevim romanima. No, to je više osobna lijenost recenzenta, nego stvarna mana.
Posljednja svjetlost sunca nije bez svojih mana. Perspektiva likova katkad je nejasna jer Kay često, čak i usred poglavlja, skače na drugog lika koji, na ovaj ili onaj način, dođe u kontakt sa drugim nosiocem radnje. Isto tako, često usred poglavlja počne filozofirati, lagano razbijajući kontinuitet radnje, pa su tako neke napete situacije (u kojjima bi možda neki drugi autor stavio fokus na akciju) prekinute sa Kayevom meditacijom o smislu života. Nadalje, ono što bi moglo biti shvaćeno kao mana - ali zapravo nije - je pojava likova koji prodefiliraju kroz jedno jedino poglavlje unutar poglavlja i čiji nam životni put Kay zorno prikaže, sve do njihove smrti - drugim riječima, sve do nagovještaja događaja sa kojima završava sama knjiga.
Za kraj, riječ je o predivno napisanom romanu kojeg, unatoč manama, ne bi trebao preskočiti ni jedan ljubitelj književne fantastike. Sudbina nekih likova u njemu je posebno dirljiva, pa bi mogla i koja suza pasti tokom čitanja.
Osmica!
Oznake: Književnost, fantastika
komentiraj (0) * ispiši * #
Baccano!
ponedjeljak , 26.01.2015. Krvava saga o besmrtnosti
Svoj prvi tekst, a ujedno i blogersku karijeru, započeti ću sa prikazom jednog anime dragulja, uz napomenu da na ovom blogu neće biti isključivo riječ o animeu. Ako je netko raspoložen za podbrobniju raspravu na tu temu, slobodno mi se može obratiti putem profila na myanimelist, a za koji se link nalazi na blogu.
Anime je žanr koji, nažalost, kod nas nije dovoljno populariziran, a vjerojatno smo još daleko od vremena kad će u večernjim satima biti prikazivana ova mala remek-djela na našim televizijama. Također, anime je jedan ocean, more, u kojem se je katkad moguće snaći jedino uz preporuke osoba koje ponešto znaju o tome, budući da je sam žanr - kao i bilo koji drugi - pretprpan raznoraznim smećem, fanboyizmima i lošim uradcima . Naravno, svi su, koji su donekle upućeni, čuli za Bleach. Ali ono...
Da ne duljim, Baccano! je relativno kratak anime od svega 13 epizoda (ne računajući speciale), koji je u tim krugovima stekao popriličnu popularnost. Ono za što ga je potrebno istaknuti - a i preporučiti - je činjenica da je sam serijal dosta zapadnjački. Nema tu smještaja u nekakvu okolinu japanske srednje škole, sa aluzijama na dijelove japanske kulture koji su većini ljudi poprilično nepoznati. Naprotiv, većina likova su amerikanci.Amerikanci sa prebivalištem na području Chicaga. A to nas dovodi do same radnje... koja je na početku poprilično konfuzna.
Naime, kao što je slučaj sa Mementom od Cristophera Nolana i sličnim ostvarenjima, radnja počinje zapravo na samom završetku, a da bi stvar bila još konfuznija dvoje sveznajućih pripovjedača u knjižnici aludira na određene ključne aktere i događaje. Ni ostatak animea nije kronološki dosljedan: prisutno je stalno prebacivanje iz prošlosti u sadašnjost i obratno, u toj mjeri da se cijela slika posloži tek na samom kraju.
Okvirno, anime priča svoju priču o tragediji koja je zadesila putnike u vlaku na liniji Chicago-New York, vlaku prigodnog naziva Flying Pussyfoot. Tu se se sukobile dvije grupe ljudi, da previše ne otkrivam, od kojih jedna misli žrtvovati sve putnike radi oslobađanja svojeg predragog vođe, dok je drugoj jednostavno stalo do... ubijanja. Također, to nisu jedine dvije skupine likova (likova zapravo ih ima preko 15, od kojih su svi kvalitetno razrađeni), već postoje i persone koje se ne uklapaju ni u jednu ni u drugu frakciju, već slijede vlastite interese... često nimalo manje brutalne i moralno upitnije od ovih prethodnih. Naime, Baccano! je anime koji je PREPUN grafičkog nasilja i gadljivih scena, pri čemu su autori prikazali zavidno znanje u poznavanju anatomije ljudskog tijela, u pravoj maniri engleskog termina gore. Osjetljivije ljude moglo bi se upozoriti na prizor mučenja besmrtnika koji je već vjekovima u tijelu - desetogodišnjeg dječaka. No, za razliku od nekih drugih - i loših - anime ostvarenja, nasilje u Baccanu! je sasvim razumljivo s obzirom na priču i okolnosti i ako ništa drugo je poprilično stilizirano, u onoj mjeri koju je Tarantino odavno napustio.Također, sam završetak je neočekivano optimističan i prikazuje neke likove u iznenađujuće pozitivnom svjetlu, što zaslužuje još jedno skidanje šešira japanskom razbijanju tabua.
Sami elementi nadrealnog (o kojima je, između ostalog, i riječ na ovom blogu) svode se na to da je popriličan broj likova besmrtan, od kojih su to neki od stoljeća osamnaestog (vezano uz događaje na brodu Advena Avis), dok su drugi to tek odnedavno (kao izravna posljedica slučajnog ili namjernog ispijanja eliksira vječnog života), što je i podloga za čitav niz brutalnih scena (od kojih osobito dolazi do izražaja ona koja uključuje "desetogodišnjeg" aktera, Czeslawa Meyera). Također, anime krasi prvorazredan soundtrack, a već se i sama jazz stvar na početku ureže u um.
Ocjena? Čista desetka!
Eto, to bi bilo to, kritike, pohvale, pokude dobrodošle su u komentarima, budući da mi je ovo prvi blog. Izgled je, znam generičan, ali to ću kroz neko vrijeme srediti (lijen sam).
Do sljedećeg postanja, pozdrav!
Oznake: anime, fantastika
komentiraj (0) * ispiši * #
