Baccano!

ponedjeljak , 26.01.2015.

Krvava saga o besmrtnosti

Svoj prvi tekst, a ujedno i blogersku karijeru, započeti ću sa prikazom jednog anime dragulja, uz napomenu da na ovom blogu neće biti isključivo riječ o animeu. Ako je netko raspoložen za podbrobniju raspravu na tu temu, slobodno mi se može obratiti putem profila na myanimelist, a za koji se link nalazi na blogu.

Anime je žanr koji, nažalost, kod nas nije dovoljno populariziran, a vjerojatno smo još daleko od vremena kad će u večernjim satima biti prikazivana ova mala remek-djela na našim televizijama. Također, anime je jedan ocean, more, u kojem se je katkad moguće snaći jedino uz preporuke osoba koje ponešto znaju o tome, budući da je sam žanr - kao i bilo koji drugi - pretprpan raznoraznim smećem, fanboyizmima i lošim uradcima . Naravno, svi su, koji su donekle upućeni, čuli za Bleach. Ali ono...

Da ne duljim, Baccano! je relativno kratak anime od svega 13 epizoda (ne računajući speciale), koji je u tim krugovima stekao popriličnu popularnost. Ono za što ga je potrebno istaknuti - a i preporučiti - je činjenica da je sam serijal dosta zapadnjački. Nema tu smještaja u nekakvu okolinu japanske srednje škole, sa aluzijama na dijelove japanske kulture koji su većini ljudi poprilično nepoznati. Naprotiv, većina likova su amerikanci.Amerikanci sa prebivalištem na području Chicaga. A to nas dovodi do same radnje... koja je na početku poprilično konfuzna.



Naime, kao što je slučaj sa Mementom od Cristophera Nolana i sličnim ostvarenjima, radnja počinje zapravo na samom završetku, a da bi stvar bila još konfuznija dvoje sveznajućih pripovjedača u knjižnici aludira na određene ključne aktere i događaje. Ni ostatak animea nije kronološki dosljedan: prisutno je stalno prebacivanje iz prošlosti u sadašnjost i obratno, u toj mjeri da se cijela slika posloži tek na samom kraju.

Okvirno, anime priča svoju priču o tragediji koja je zadesila putnike u vlaku na liniji Chicago-New York, vlaku prigodnog naziva Flying Pussyfoot. Tu se se sukobile dvije grupe ljudi, da previše ne otkrivam, od kojih jedna misli žrtvovati sve putnike radi oslobađanja svojeg predragog vođe, dok je drugoj jednostavno stalo do... ubijanja. Također, to nisu jedine dvije skupine likova (likova zapravo ih ima preko 15, od kojih su svi kvalitetno razrađeni), već postoje i persone koje se ne uklapaju ni u jednu ni u drugu frakciju, već slijede vlastite interese... često nimalo manje brutalne i moralno upitnije od ovih prethodnih. Naime, Baccano! je anime koji je PREPUN grafičkog nasilja i gadljivih scena, pri čemu su autori prikazali zavidno znanje u poznavanju anatomije ljudskog tijela, u pravoj maniri engleskog termina gore. Osjetljivije ljude moglo bi se upozoriti na prizor mučenja besmrtnika koji je već vjekovima u tijelu - desetogodišnjeg dječaka. No, za razliku od nekih drugih - i loših - anime ostvarenja, nasilje u Baccanu! je sasvim razumljivo s obzirom na priču i okolnosti i ako ništa drugo je poprilično stilizirano, u onoj mjeri koju je Tarantino odavno napustio.Također, sam završetak je neočekivano optimističan i prikazuje neke likove u iznenađujuće pozitivnom svjetlu, što zaslužuje još jedno skidanje šešira japanskom razbijanju tabua.

Sami elementi nadrealnog (o kojima je, između ostalog, i riječ na ovom blogu) svode se na to da je popriličan broj likova besmrtan, od kojih su to neki od stoljeća osamnaestog (vezano uz događaje na brodu Advena Avis), dok su drugi to tek odnedavno (kao izravna posljedica slučajnog ili namjernog ispijanja eliksira vječnog života), što je i podloga za čitav niz brutalnih scena (od kojih osobito dolazi do izražaja ona koja uključuje "desetogodišnjeg" aktera, Czeslawa Meyera). Također, anime krasi prvorazredan soundtrack, a već se i sama jazz stvar na početku ureže u um.

Ocjena? Čista desetka!

Eto, to bi bilo to, kritike, pohvale, pokude dobrodošle su u komentarima, budući da mi je ovo prvi blog. Izgled je, znam generičan, ali to ću kroz neko vrijeme srediti (lijen sam).

Do sljedećeg postanja, pozdrav!

Oznake: anime, fantastika