Resident Evil HD Remaster
srijeda , 25.02.2015.
Početak jedne predivne noćne more
Gotovo punih dvadeset godina (!) nakon što smo igrali original, Capcom se je udostojio dati nam remasteriranu verziju inače već postojećeg remakea za Gamecube, starog isto tako impresivnih 13 godina. Iako se je grafika više nego očito mijenjala (što se može vidjeti i na donjim slikama), igraća mehanika je ostala ista. Naime, izvorni Resident Evil uključivao je nešto što bi većini današnjih gamera (osobito mislim na mlađu generaciju) živce napelo do granica pucanja - ograničeno snimanje pozicije. Nema tu spasonosne autosave funkcije. Isto tako i te tzv. sigurne zone (safe rooms) raspoređeno su daleko rjeđe i svega ih je par kroz cijelu igru, nego što bi to, razmaženi iskustvom današnjeg gaming svijeta, očekivali. Sejvati možemo samo onoliko puta koliku količinu predmeta zvanog ink ribbon sakupimo kroz igru. Ali, ako slučajno poginete, makar mukotrpno igrali i dva sata (iskustvo jednog mog prijatelja), nikakav vas replay neće spasiti od činjenice da niste spremili poziciju onda kada ste trebali. Dobro, frend je to riješio traženjem šifre za neograničeni minobacač na internetu, ali dobro...
I više nego očita razlika u odnosu na davnu `96.
Također, municije je (ako ne pričamo o najnižim razinama težine) očajavajuće malo a onu za malo snažnije oružje (blagoslovljeni magnum revolver) bolje je čuvati za najteže obračune... što nas na ovaj ili onaj način dovodi do same priče. A kakva je točno ona? Pa... pomalo trashy. I sažeta. Naime, ono najvažnije od nje nećete saznati kroz (katastrofalno loše odglumljene!) cut-scene već kroz spise na koje ćete nailaziti putem, od kojih neki čak najavljuju neke druge nastavke serijala. Samih animacija je malo, a, kao što rekoh, voicoveri na izvorne japanske glasove - mogućnost čijeg odabira nam Capcom nažalost nije dao - su na ispodprosječnoj razini, no to je za eru u kojoj je nastao ne samo izvornik već i njegov Gamecube remake očekivano. Tek će kasnije nastupiti neko doba u kojem će se na glasovnu glumu obratiti bilo kakva pozornost... Okvirno, priča započinje intervencijom posebnog odreda zvanog S.T.A.R.S. na viktorijansko imanje te prođe neko vrijeme dok se ne sazna - opet kroz spis! - da je sve bila jedna velika klopka iza koje stoji farmaceutska korporacija naziva Umbrella Corporations a koja je i odgovorna za curenje virusa zvanog T-Virus i pretvaranje prisutnih znanstvenika, zajedno sa svim životinjama, u zombi verzije istih. Ono gdje Resident Evil ipak malo razbija klišeje je činjenica da zombiji kao takvi uskoro budu takvima i imenovani, čime su nas developeri poštedjeli osmišljavanja egzotičnijeg imena "mitskog" prizvuka. Jer: zašto ne nazvati očite stvari očitima?
Tyrant: ultimativni negativac?
Završetak igre i konačna konfrontacija sa Tyrantom - ultimativnim bićem - spada u najdomljivije završetke u igrama uopće, a sve je to popraćeno sa sjajnom glazbenom podlogom. I tako, dok glavni likovi nasmiješeni (ili većina njih mrtva, ovisno o izborima tokom igre) u helikopteru odlijeću od imanja koje biva razoreno (nesvjesni činjenice da će ih Capcom, potaknut zaradom originala, staviti i u još gore situacije u daljnjim nastavcima), završavam i ja ovaj mali prikaz istinskog klasika kojega bi svatko makar i djelomično zagrijan za videoigre trebao odigrati.
Čista desetka!
Oznake: gaming, resident evil
komentiraj (0) * ispiši * #
Berserk
četvrtak , 05.02.2015.Igra prijestolja prije Igre prijestolja
Prije nego što je George R.R. Martin zgrozio svekoliko pučanstvo nimalo humanom smrću nekih od glavnih protagonista, postojala je jedna manga na dalekom istoku koja je kasnije prerasla u anime serijal, a koji je pak isto to učinio sa većinom likova na samom završetku - jednim od najkontroverznijih u povijesti animea. Manga, koja je izvorno počela kao Berserk Prototipe, djelo je Kentarou Miure, koji je sa nepune 22. godine počeo raditi na mangi koja izlazi od 1988. do danas. I još nije dovršena. Da je riječ o naslovu okrenutom starijem pučanstvu (takozvani seinen: mange i animei namjenjeni punoljetnim osobama), vidljivo je već iz uvodnih scena i nimalo cenzuriranim prizorima nasilja i seksa. Naime, Kentauro pokazuje zavidno anatomsko znanje kad prikazuje od čega se sastoji ljudsko tijelo kad likovi - neki još i živi (!) - raspolućeni prodefiliraju njegovim stranicama. Isto tako, ne ustručuje se prikazati ni ubojstvo djeteta kao slučajnog promatrača. Za razliku od mange, anime adaptacija je čedna (uvjetno rečeno) i rijetko kada ide dalje od jednostavnog prikaza prskanja krvi . No, to nipošto ne znači da je riječ o serijalu za djecu, budući da su ubojstva doslovno masovna (žrtve se broje u tisućama). Također, sama tematika je izrazito mračna i nerijetko se bavi onim najmračnijim kod ljudskih bića, uključujući tu i pedofiliju te silovanje.
I anime i manga bave se usamljenim mačevaocem Gutsom, koji na samom početku dođe u neimenovani grad, nastojeći doznati gdje se nalazi osoba koja je njegova glavna opsesija i koju najviše na svijetu mrzi. Ne prođe puno vremena dok ne doznamo da se ta osoba zove Griffith, a tada slijedi iznenadni skok u prošlost. Doznajemo da je uz Griffitha neraskidivo povezana Gutsova sudbina, budući da je Guts pune tri godine bio član plaćeničke družine, koju je unajmilo kraljevstvo zvano Midland kako bi mu pomogla u okončanju stogodišnjeg rata sa suparničkim kraljevstvom Tudor. Naime, samu družinu upravo i predvodi mladi i ambiciozni Griffith a ona se, po čestim usporedbama njega sa mladim sokolom tako i naziva - Band of Hawk. Slijede brojne bitke kroz koje se na društvenoj ljestvici uspinje ne samo Band of Hawk već i Griffith, koji kroz brak sa kraljevom kćeri ima na umu i znatno ambicioznije ideje. Da ne otkrivam previše, svi snovi ne ostaju ispunjeni, sve se sruši kao kuća od karata te na posebno šokantan način Griffithova ambicija proguta i glavnog lika Gutsa te njegovu nesuđenu družicu Cascu u potresnom finalu. Naime, odnosi među likovima su složeni na način koji se rijetko viđa: tu je ljubavni trokut Guts-Griffith-Casca, potom sama prošlost likova, Grffithov i više nego očit maligni narcistički poremećaj (lik se jednostavno ne miri sa konkurencijom) i da ne duljim...
Zapravo, iako anime (tj. manga) počinju u laganom fantasy tonu, ostatak je dosta realističan i rijetko prelazi u zonu mitskih bića i sličnih fantasy klišeja. Naime, Berserk, slično kao i Pjesma Leda i Vatre, postupno uvodi nadnaravne elemente koji kad se pojave ostave većinu likova zatečenima, budući da se u svijetu Berserka na mogućnost postojanja magije gleda sa podsmijehom. To - i grafičko nasilje - navodi me na pitanje da li je možda Martin bio upoznat sa stvaralaštvom Kentarou Miure prije nego što je krenuo stvarati svoj serijal? Mada to čisto sumnjam... Mala napomena: tu gdje je anime stao, manga se do dana današnjeg nastavlja, pa zaintrigirani gledatelj može svoje Berserk iskustvo upotpuniti i sa njom.
Za kraj, Berserk je nešto što bih mirne duše mogao preporučiti ljubiteljima Igre prijestolja koji će uz minimalno otvorenog uma dobiti jedan uistinu izniman serijal koji, kroz jednu mainstream formu, postavlja filozofska pitanja koja rijetko koji zabavni medij usudi postaviti. Fanove animea i upućene naravno ne računam. Oni već odavno znaju po čemu je Berserk velik.
Desetka!
Oznake: anime, fantastika
komentiraj (0) * ispiši * #
Roman velikog fantasy pisca, prepoznatljivog po svom, gotovo povijesnom, realizmu. Dok se je u nekim ranijim romanima bavio tematikom svjetova inspiriranih Bizantom, francuskom pokrajinom Provansom te Maurskom Španjolskom, red je došao i na najsjevernije žitelje drevne Europe - Vikinge. I tu se Kay, za razliku od nekih prethodnih romana, ponovno vraća na fantazijski teren, uvodeći i mitska bića kao likove, nešto što nije činio od svojih ranijih romana.
No, za razliku od recimo Lavova Al-Rassana, gdje se je odlučivalo o sudbinama čitavih nacija, Posljednja svjetlost sunca je znatno intimnija priča, i radnja se zapravo vraća gdje je i počela, rješavajući sudbinu jednog od glavnih aktera. Također, kroz roman se proteže grozomorna smrt krvavog orla, navodni način na koji su Vikinzi ritualno ubijali ljude, iako su jedini izvori samo nordijske sage i nema povijesnih zapisa da je na bilo kome primjenjena ta surova egzekucija. Srećom, osobito po moje živce, nema neposrednog opisa takve smrti, već se o njoj dokumentaristički piše. Koga zanima, može guglat, budući da ima članaka i na našem jeziku na tu temu. Isto tako, jedan od likova u popularnoj seriji Vikinzi skonča - nedvojbeno eksplicitno - na takav način.
Što se likova tiče, kroz radnju ih prodefilira toliko da ih je nemoguće detaljno prikazati: tu je cyngaelski (inspirirani Velšanima) svećenik Ceinion, potom prebjeg iz rodnog mu Erlinga Bern, kraljević Anglcyna (Sasi) Athelbert i njegove (karakterno posve različite) sestre, tragedijom obilježeni (i u najvećem kontaktu sa nadnaravnim polusvijetom) cyngaelski kraljević Alun ab Owyn... i da dalje ne nabrajam. Uglavnom, likova i sličnih imena je toliko da skidam kapu onome koji uspije to sve nekako pohvatati. Ja sam osobno teško hvatao korak sa osobnim i obiteljskim prilikama svakog lika - nešto što mi se nije desilo u drugim Kayevim romanima. No, to je više osobna lijenost recenzenta, nego stvarna mana.
Posljednja svjetlost sunca nije bez svojih mana. Perspektiva likova katkad je nejasna jer Kay često, čak i usred poglavlja, skače na drugog lika koji, na ovaj ili onaj način, dođe u kontakt sa drugim nosiocem radnje. Isto tako, često usred poglavlja počne filozofirati, lagano razbijajući kontinuitet radnje, pa su tako neke napete situacije (u kojjima bi možda neki drugi autor stavio fokus na akciju) prekinute sa Kayevom meditacijom o smislu života. Nadalje, ono što bi moglo biti shvaćeno kao mana - ali zapravo nije - je pojava likova koji prodefiliraju kroz jedno jedino poglavlje unutar poglavlja i čiji nam životni put Kay zorno prikaže, sve do njihove smrti - drugim riječima, sve do nagovještaja događaja sa kojima završava sama knjiga.
Za kraj, riječ je o predivno napisanom romanu kojeg, unatoč manama, ne bi trebao preskočiti ni jedan ljubitelj književne fantastike. Sudbina nekih likova u njemu je posebno dirljiva, pa bi mogla i koja suza pasti tokom čitanja.
Osmica!
Oznake: Književnost, fantastika
komentiraj (0) * ispiši * #
