Marketing
Guy Gavriel Kay-Posljednja svjetlost sunca
Roman velikog fantasy pisca, prepoznatljivog po svom, gotovo povijesnom, realizmu. Dok se je u nekim ranijim romanima bavio tematikom svjetova inspiriranih Bizantom, francuskom pokrajinom Provansom te Maurskom Španjolskom, red je došao i na najsjevernije žitelje drevne Europe - Vikinge. I tu se Kay, za razliku od nekih prethodnih romana, ponovno vraća na fantazijski teren, uvodeći i mitska bića kao likove, nešto što nije činio od svojih ranijih romana.
No, za razliku od recimo Lavova Al-Rassana, gdje se je odlučivalo o sudbinama čitavih nacija, Posljednja svjetlost sunca je znatno intimnija priča, i radnja se zapravo vraća gdje je i počela, rješavajući sudbinu jednog od glavnih aktera. Također, kroz roman se proteže grozomorna smrt krvavog orla, navodni način na koji su Vikinzi ritualno ubijali ljude, iako su jedini izvori samo nordijske sage i nema povijesnih zapisa da je na bilo kome primjenjena ta surova egzekucija. Srećom, osobito po moje živce, nema neposrednog opisa takve smrti, već se o njoj dokumentaristički piše. Koga zanima, može guglat, budući da ima članaka i na našem jeziku na tu temu. Isto tako, jedan od likova u popularnoj seriji Vikinzi skonča - nedvojbeno eksplicitno - na takav način.
Što se likova tiče, kroz radnju ih prodefilira toliko da ih je nemoguće detaljno prikazati: tu je cyngaelski (inspirirani Velšanima) svećenik Ceinion, potom prebjeg iz rodnog mu Erlinga Bern, kraljević Anglcyna (Sasi) Athelbert i njegove (karakterno posve različite) sestre, tragedijom obilježeni (i u najvećem kontaktu sa nadnaravnim polusvijetom) cyngaelski kraljević Alun ab Owyn... i da dalje ne nabrajam. Uglavnom, likova i sličnih imena je toliko da skidam kapu onome koji uspije to sve nekako pohvatati. Ja sam osobno teško hvatao korak sa osobnim i obiteljskim prilikama svakog lika - nešto što mi se nije desilo u drugim Kayevim romanima. No, to je više osobna lijenost recenzenta, nego stvarna mana.
Posljednja svjetlost sunca nije bez svojih mana. Perspektiva likova katkad je nejasna jer Kay često, čak i usred poglavlja, skače na drugog lika koji, na ovaj ili onaj način, dođe u kontakt sa drugim nosiocem radnje. Isto tako, često usred poglavlja počne filozofirati, lagano razbijajući kontinuitet radnje, pa su tako neke napete situacije (u kojjima bi možda neki drugi autor stavio fokus na akciju) prekinute sa Kayevom meditacijom o smislu života. Nadalje, ono što bi moglo biti shvaćeno kao mana - ali zapravo nije - je pojava likova koji prodefiliraju kroz jedno jedino poglavlje unutar poglavlja i čiji nam životni put Kay zorno prikaže, sve do njihove smrti - drugim riječima, sve do nagovještaja događaja sa kojima završava sama knjiga.
Za kraj, riječ je o predivno napisanom romanu kojeg, unatoč manama, ne bi trebao preskočiti ni jedan ljubitelj književne fantastike. Sudbina nekih likova u njemu je posebno dirljiva, pa bi mogla i koja suza pasti tokom čitanja.
Osmica!
Post je objavljen 02.02.2015. u 19:06 sati.