George R.R. Martin: VITEZ SEDAM KRALJEVINA (Odnosno, pustolovine Ser Duncana Visokog i njegovog štitonoše Egga)
utorak , 21.07.2015.
Koliko očiju ima knez Krvavi Gavran? Tisuću očiju, i jedno.
Ova rečenica tek je uvod u događaje koji će obilježiti jednu od tri priče (ili novelete?) ove zbirke. Prvu priču, "Lutajući vitez", George R.R. Martin počeo je pisati negdje u jeku svoga rada na Srazu kraljeva, drugoj knjizi svojega najpoznatijeg serijala Pjesma leda i vatre.
Dunk iz naslova zapravo je siroče odraslo na ulicama Kraljeva grudobrana - roditelji mu nisu otkriveni ni u jednoj priči. Takvoga ga je, musavoga, i uočio stari vitez Arlan od Penidrva, uzevši ga za štitonošu budući da mu je prethodni štitonoša bio sasječen. Duncan, u međuvremenu vitez, nakon što pokopa dobrog ser Arlana, putem u jednoj krčmi naleti na posve ćelavog stajskog momka, prigodnog naziva Egg. Egg mu se kao nezvani putnik pridruži u daljnjim pustolovinama, uz očito Dunkovo negodovanje. Putem nalete na turnir, pa i na visoku - za Duncana normalne visine - lutkaricu u koju se Dunk gadno zateleba, što naravno dobro ne završi. Za Egga se na kraju "Lutajućeg viteza" ispostavi se da je ni manje ni više nego Aegon Targaryen, sin samoga vladara Sedam kraljevina. Eggov brat, s druge strane, također prisutan turniru, je pak poprilično problematičan momak.
Druga priča zbirke, "Zakleti mač", ponešto je slabija od prve, a možda i najslabija od čitave knjige - završava pomalo isforsirano i patetično (mora li Dunk uistinu strastveno poljubiti ženu koja mu se sviđa za oproštaj?). "Zakleti mač" bavi se Dunkovim služenjem ostarjelom vitezu koji je u sukobu sa udovom ženom prigodnog naziva Crvena udovica . Tu je i ser Bennis od Smeđeg štita, arhetipski slučaj vucibatine koji viteza u čijoj su službi i Dunk i on nimalo ne cijeni i uporno ga naziva ser Uzaludaš. Sve se to nekako razriješi, dođe i do pravog dvoboja a Dunk zažvali začudno mlađu nego što je mislio Crvenu udovicu i krene svojim putem...
Treća priča, "Zagonetni vitez", bavi se turnirom za čije je osvajanje nagrada ni više ni manje - zmajevo jaje. Prije bilo kakvog entuzijazma potaknutog Game of Thrones euforijom potrebno je napomenuti da se iz jaja ne izliježe zmaj. Naravno, situacija se uskoro zakomplicira, iz sjene izađu raznorazni akteri bivše pobune a dolazak samog Krvavog gavrana iz naslova moje recenzije sjajno završava najbolju zbirku priče. Tu je i jedna skupina lutajućih zabavljača patuljaka ali nijedan nažalost nije Tyrionov predak.
Uglavnom, sve u svemu, "Vitez Sedam kraljevina" je jedna kvalitetno napisana knjiga, sa par sjajnih scena, koja je itekako dobro osvježenje na plaži u vruće ljetne dane (osobno provjereno!).
Devetka!
Oznake: fantasy, Književnost
komentiraj (0) * ispiši * #
Steven Erikson - Gardens of the Moon
nedjelja , 12.07.2015.
Epsko...
Prvi dio gigantskog serijala od kanađanina Stevena Eriksona, koji broji 10 knjiga.
Priča počinje sa posljednjim danima cara Kellanveda da bi se potom prebacila u vrijeme sadašnje carice Lassen, ujedno i njegove navodne ubojice. Kroz čitavu knjigu prodefilira mnoštvo likova, od kojih većina nema sasvim jasne motivacije. To često dovodi do osjećaja konfuznosti, ali pred kraj stvari više-manje dođu na svoje mjesto - kažem više-manje jer neki likovi i nisu sasvim jasni, a dosta njih ima i neki skriveni cilj. Spletke i mnoštvo likova ono su što povezuje i Eriksona i G.R.R Martina ali ono što ih razdvaja je naprosto: više magije. Naime, Eriksonov svijet prožet je magijom u tolikoj mjeri da gotovo svaka borba liči na scenu iz RPG-a, sa često uporabom nečega - prilično neobjašnjenog kroz knjigu! - što se zove Warren. Isto tako, dok se je Martin agnostički držao tek spominjanja bogova, bez da je i natuknuo da oni doista i postoje, u Eriksonovom svijetu oni su aktivni sudionici zbivanja, do te mjere da jednog od ključnih likova naprosto ožive kako bi im poslužio u njihove svrhe. No, to ne znači da će svaki glavni lik biti naprosto oživljen. Naprotiv!
U međuvremenu sam načeo i drugu knjigu serijala Malazan Book of the Fallen (prikaz ubrzo slijedi) - Deadhouse Gates i mogu reći da sam ugodno iznenađen kvalitativnim promjenama u odnosu na Gardens of the Moon: likovi su zanimljiviji, pisanje je naprosto na višoj razini a i 100 strana začas se udubljeno pročita, dok se je činilo da Gardens of the Moon, iako ima manje stranica, traje čitavu vječnost. Da li to znači da je Gardens of the Moon loša knjiga? Naprotiv! Ljubitelju književnog fantasya će sa par uistinu nezaboravnih scena pružiti pravu poslasticu.
Osmica!
Oznake: Književnost, fantasy
komentiraj (0) * ispiši * #
Roman velikog fantasy pisca, prepoznatljivog po svom, gotovo povijesnom, realizmu. Dok se je u nekim ranijim romanima bavio tematikom svjetova inspiriranih Bizantom, francuskom pokrajinom Provansom te Maurskom Španjolskom, red je došao i na najsjevernije žitelje drevne Europe - Vikinge. I tu se Kay, za razliku od nekih prethodnih romana, ponovno vraća na fantazijski teren, uvodeći i mitska bića kao likove, nešto što nije činio od svojih ranijih romana.
No, za razliku od recimo Lavova Al-Rassana, gdje se je odlučivalo o sudbinama čitavih nacija, Posljednja svjetlost sunca je znatno intimnija priča, i radnja se zapravo vraća gdje je i počela, rješavajući sudbinu jednog od glavnih aktera. Također, kroz roman se proteže grozomorna smrt krvavog orla, navodni način na koji su Vikinzi ritualno ubijali ljude, iako su jedini izvori samo nordijske sage i nema povijesnih zapisa da je na bilo kome primjenjena ta surova egzekucija. Srećom, osobito po moje živce, nema neposrednog opisa takve smrti, već se o njoj dokumentaristički piše. Koga zanima, može guglat, budući da ima članaka i na našem jeziku na tu temu. Isto tako, jedan od likova u popularnoj seriji Vikinzi skonča - nedvojbeno eksplicitno - na takav način.
Što se likova tiče, kroz radnju ih prodefilira toliko da ih je nemoguće detaljno prikazati: tu je cyngaelski (inspirirani Velšanima) svećenik Ceinion, potom prebjeg iz rodnog mu Erlinga Bern, kraljević Anglcyna (Sasi) Athelbert i njegove (karakterno posve različite) sestre, tragedijom obilježeni (i u najvećem kontaktu sa nadnaravnim polusvijetom) cyngaelski kraljević Alun ab Owyn... i da dalje ne nabrajam. Uglavnom, likova i sličnih imena je toliko da skidam kapu onome koji uspije to sve nekako pohvatati. Ja sam osobno teško hvatao korak sa osobnim i obiteljskim prilikama svakog lika - nešto što mi se nije desilo u drugim Kayevim romanima. No, to je više osobna lijenost recenzenta, nego stvarna mana.
Posljednja svjetlost sunca nije bez svojih mana. Perspektiva likova katkad je nejasna jer Kay često, čak i usred poglavlja, skače na drugog lika koji, na ovaj ili onaj način, dođe u kontakt sa drugim nosiocem radnje. Isto tako, često usred poglavlja počne filozofirati, lagano razbijajući kontinuitet radnje, pa su tako neke napete situacije (u kojjima bi možda neki drugi autor stavio fokus na akciju) prekinute sa Kayevom meditacijom o smislu života. Nadalje, ono što bi moglo biti shvaćeno kao mana - ali zapravo nije - je pojava likova koji prodefiliraju kroz jedno jedino poglavlje unutar poglavlja i čiji nam životni put Kay zorno prikaže, sve do njihove smrti - drugim riječima, sve do nagovještaja događaja sa kojima završava sama knjiga.
Za kraj, riječ je o predivno napisanom romanu kojeg, unatoč manama, ne bi trebao preskočiti ni jedan ljubitelj književne fantastike. Sudbina nekih likova u njemu je posebno dirljiva, pa bi mogla i koja suza pasti tokom čitanja.
Osmica!
Oznake: Književnost, fantastika
komentiraj (0) * ispiši * #
